Ovo je samo jedna u nizu likvidacija koje su Titovi zlikovci počinili na širem Dubrovačkom području, a o mnogim stratištima se, kao donedavno o Daksi, još uvijek šuti.
Podsjetimo, u listopadu 1944. godine, po ulasku zločinačke partizanske vojske u Dubrovnik iz svojih domova odvedeno je oko 300 građana grada Dubrovnika, među kojima je bilo i svećenika.

Bez suđenja i mogućnosti obrane na otoku Daksu ubijene su 53 osobe. Desetljećima nakon toga zločinčaki jugoslavenski komunistički sustav nje dozvoljavao o ovom strašnom događaju niti prozboriti, a kamoli komemorirati ga i tražiti odgovornost onih koji su zločin počinili.

Nakon demokratskih promjena organizirana je 1990. godine prva komemoracija na Daksi. Godine 2006. osnovana je Udruga Daksa 1944./45. koja je 2007. godine podnijela kaznenu prijavu protiv nepoznatih počinitelja za ratni zločin i sa zahtjevom za ekshumacijom.

Za zločin još nitko nije odgovorao. Posmrtni ostaci ekshumirani su 2009. godine i pronađeni su kosturi 53 osobe što je bilo daleko više od očekivanih 35 osoba s poznatog popisa 'U ime naroda'.

DNA analizom utvrđen je identitet 18 osoba, a za 26 osoba, na temelju podataka i dokumenata sa sigurnošću se može reći da su ubijeni na Daksi. Posmrtni ostaci većine stradalnika dostojanstveno su pokopani na Daksi 2010. godine u zajedničku grobnicu podno spomen-obilježja.
 
Među stradalnicima na Daksi je čak sedam svećenika. Četvorica su svećenici Dubrovačke biskupije: don Mato Dobud, don Josip Schmidt, don Mato Kalafatović-Milić i don Đuro Krečak, dvojica franjevaca su iz Reda Male braće: fra Marijan Blažić i fra Toma Tomašić i jedan je član Družbe Isusove o. Petar Perica, inače autor do danas u narodu općepoznatih katoličkih pjesama 'Rajska Djevo Kraljice Hrvata' i 'Do nebesa nek se ori'.