Perast je izgrađen 1962. godine u brodogradilištu u Malom Lošinju zajedno sa tri blizanca s kojima je činio znameniti kvartet „4P“ – Porozinom, Punatom i Postirom od kojih je danas aktivan još jedino potonji. Gotovo čitav svoj radni vijek Perast je plovio na linijama dubrovačkog okružja, a posebno je ostao u sjećanju povezujući Mljet i Elafite sa Dubrovnikom.
Na ovom području je dočekao i ratna zbivanja 1991. godine.
Nakon što se Grad našao pod granatama u prvim danima rata početkom listopada Perast se sklonio u Slano. Sigurnost je bila kratkog vijeka budući da je već 4. listopada okupirano i Slano. Novine su 8. studenoga 1991. godine javile tužnu vijest: 'U žestokim borbama što su se danas poslije podne vodile na području Slanog pogođen je u 16.15 sati motorni brod Perast koji je najprije kratko plutao u Slanskoj uvali da bi zatim potonuo...'.
Nova vijest stigla je jedanaest dana poslije iz Stona. Perast je pronađen kako izranjavan, izgorio, teško oštećen pluta kod otočića Mišnjaka nedaleko od Šipana. Što mu se dogodilo? Četnici su brod odvezali s obale u Slanome, pustili ga da pluta, a onda iz strojnica i tenkova na njemu bjesomučno vježbali gađanje. Trupa punog rupa od granata, konačno se Perast zapalio. Dugo je gorio plutajući po moru, od siline ognja urušio se zapovjednički most, ali se brod nikako nije dao na dno. A nisu ga dali ni hrabri pripadnici HRM-a. Uspjeli su ga dotegliti u Broce pokraj Stona pa početkom 1992. godine u Korčulu.
Posebno je tragična sudbina posade legendarnog broda. Dugo se o upravitelju stroja Peru Sršenu, motoristu Antunu Matiću i kormilaru Niku Nobilu ništa nije znalo. Iz okupiranog Slanog nije bilo vijesti pa su se pomorci Jadrolinije obratili zapovjedniku Vojnopomorskog sektora Boka viceadmiralu Miodragu Jokiću. Tražili su da se njihovi kolege odmah puste kućama.
Viceadmiral Jokić im je 28. listopada 1991. godine (znajući da su pomorci s Perasta ubijeni) odgovorio pismom u kojemu, među ostalim, doslovno stoji: 'Pomorci s broda Perast predali su se najbližoj jedinici JNA koja ih je u cilju bezbednosti uputila u sabirni logor Bileća. Lično ću se interesovati i uticati da da se slučaj pomoraca što pre reši...'.
Tek poslije osam mjeseci, tijekom kojih je podržavana Jokićevim lažima tinjala nada da su živi, doznalo se da su ih četnici odmah hladnokrvno umorili u Slanome 5. listopada 1991. Nakon oslobađanja Slanoga tijela trojice pomoraca su ekshumirana i 13. kolovoza 1992. pokopana na njihovu rodnomu Mljetu.
Nakon što je procijenjeno da ga se ne isplati obnoviti Jadrolinija ga je 1992. predala osiguravajućem društvu koje ga je dalje prodalo ne bi li se našao netko tko će ga obnoviti.
Unatoč željama pojedinih kasnijih vlasnika do toga nikad nije došlo te je nakon višegodišnjeg veza u Korčuli 2004. godine otegljen u Ploče gdje je izrezan. Ipak, Perast nikad nije prestao živiti u sjećanjima ljudi koji su njim godinama plovili i kojima je on predstavljao više od običnog komada željeza te je pravi pokazetlj izreke kako brodovi imaju dušu.
Tragična sudbina broda i njegove posade danas su gotovo potpuno zaboravljeni pa smo ga se odlučili prisjetiti putem ovog teksta.
Slika preuzeta iz grupe posvećene „Perastu“ - https://www.facebook.com/groups/290886910960264/?fref=ts
Izvor: članak Meri Šilović „Ratnog mučenika „Perasta“ ubit će – mir“ objavljen u Slobodnoj Dalmaciji 6.7.1999. godine