Vadi prašnjave crno bijele fotografije iz različitih razdoblja svoje bogate karijere. „Eh, da su mi ove godine“, govori Vikić u svojoj 83-oj. Ipak, ne žali. U albumu su fotografije balerina koje poput labudica kruže oko zvijezde ansambla stvarajući harmoniju i sklad u srcima gledatelja. Tu su solo role, gostovanja po cijelom svijetu, uloge sa Ružom Pospiš Baldani. „Ako mi ne vratite fotografije tužit ću vas“, govori Vikić novinarki jer su mnogi posuđivali uz obećanje, a fotografije nikad nisu vratili. Ne zato što su zaboravili. Već su željeli čuvati trenutak Vikićeva života. Života baletne zvijezde.

Vikić je bio istaknuti član zabrebačkog baletnog ansambla i nosilac plesnog repertara HNK. Mnoge njegove uloge, prema kritikama, dosegle su antologijsku vrijednost. Zapažen u klasičnom, narodnom i suvremenom baletnom izrazu Vikić je uvršten u red onih koji ostaju trajno zabilježeni na umjetničkoj sceni koju su stvarali.

Miljenko se rodio u Žudioskoj ulici, a profesionalnim baletom počeo se baviti dosta kasno, sa 17. godina. „Statirao sam u filmu Borba grčkih partizana protiv Monarhije, bio sam crn ko Grk, režiser mi je davao sve veće zadatke, a kad je završio film dobio sam poziv iz Filmske Akademije u Beogradu i tamo pošao studirati“. Već nakon godinu dana, pod budnim okom baletne pedagoginje u teatru koja je u njemu prepoznala izniman talent krenuo je životni put baletne zvijezde. „Nakon dvije godine Akademije imali smo i obavezan balet svaki dan. Pedagoginja u teatru mi je rekla što ćete vi tu, vi ste talentiraniji za balet i dođite k nama“. Nakon godinu dana Vikić je počeo dobivati male solističke role.

Život u braku – ne mogu više Adio!

Nedugo nakon toga Vikić je pošao u sarajevski balet, u Rijeku i oženio se. „Sedam godina bio nam je odličan brak. Onda je nastupila kriza. Ja sam kriv, ne ona. Nikad se nismo zakonski rastavili, bili smo i ostali najveći prijatelji. Samo sam se pokupio i sve ostavio – Ane, ne mogu više Adio! Pa kako adio? Shvatio sam, gotovo je dva i dva su četiri i zašto bih sebe lagao? Neću“.Živio je i u Zagrebu gdje su mu nakon gostovanja ponudili angažman. Tu je ostao do mirovine gdje je bio prvak baleta.

Povratak u rodni Grad

„Kad sam otišao u mirovinu mislim se ja – idem ja u Grad“ – govori Miljenko kojeg se ujutro može naći u kultnom kafiću Talir gdje se okupljaju glumci i umjetnici. Tamo se Miljenka, čini se, posebno pazi. On je u čakuli sa trgovcem umjetnina Avdom Ćimićem, dirigentom Đelom Jusićem i slikarom Tomom Gusićem. „Tomo je uvijek duhovit, vazda nešto ponta.“ Nakon čakule odlazi doma priprema ribu, meso, zelenilo i voće – to se uvijek nalazi na meniju bivšeg baletana.

Miljenko Vikić danas promatra Grad. Boji se da je bez duha. Prisjetio se i svoje mladosti. „Što će mladi ljudi raditi u Gradu? Nemaju ništa, nemaju gdje otići ako ne odu u disko, bez perspektive su. Za razliku od moje mladosti – to je bilo ludilo. Drugačija su doba bila, svi su imali budućnost, barem nadu, vjerovali u ideale. Sada – svatko strepi za svoj posao i hoće li opstati.“

Miljenko se prisjeća svoje mladosti s više optimizma „u zraku“, više druženja. „Kad se radilo na temu ljubavi u baletu to je bilo stvarno to! Danas završe probe, svatko ide na svoju stranu. U moje vrijeme u baletu svi smo se družili. Sada nema ni poštovanja.“
Zanimljivo, sa Miljenkom se nitko nije usudio sjesti iz ansambla nakon pauze, a tako je sada i u beogradskom baletu. Nedostaju li mu dani slave? „Passa tempo, šta mogu?“ govori Vikić.

Ogorčen  na dubrovačku kulturnu scenu

Miljenko Vikić kritizira i dubrovačku baletnu scenu, a za nju ima tri riječi: „nikakva, nikakva, nikakva!“ Možda upravo zbog profesionalne kritike nije angažiran kako bi  početnice i mlade balerine uputio u svijet pozornice i prenio im ljubav prema baletu kako on ne bi samo bio hobi. „Ubit će me što ću ovo reći, ali nisam siguran da ove pedagoginje osim Ruskinje imaju baletnog iskustva, ja bi ih sve izbacio!“ odlučan je Vikić u mekoći i strogoći bivše baletne zvijezde.

„Jedanput su me zvali na predstavu. Pitao sam, što je to? Kako vam plešu ta djeca? Ne znaju ni držati osnovnu baletnu pozu – ruke i  noge.“ Od ove kritike, pedagoginje baletne škole ga više ne zovu. „Da me i zovu, ne bih pošao. Ne da mi se više raditi. Nemam forze ni živaca“.

Poput svakog umjetnika koji osjeća sjetu na prošle dane i dubrovačku kulturnu scenu obrecnuo se i na Dubrovačke ljetne igre. „Ove godine su bile grozne, užasne predstave. Edip? Da nije ambijent božanstven….režija je grozna, a hvale ih u nebesa. Teatar ne smije vezivati ni daviti čovjeka, a sa eksperimentima treba biti oprezan, tek ponekad unijeti iskorak u klasiku.“

No, Vikić je strog i prema konceptualnoj umjetnosti, kojom se neki umjetnici bave. „Čitam neki dan u novinama Dubrovnik izbjegava Tolju koji je ponos Dubrovnika, a priznaje nekakvog Rachlina? Nemam što reći na to. Uzet ću sutra bokalić, unutra staviti .ovno od ovce i staviti ispod Orlanda i napisati da je to Dubrovnik. Bit ću vjerojatno svjetski umjetnik.“ ironičan je i pita se dokle su došle ljudske gluposti u umjetnosti?

„Dubrovnik treba više dobrih predstava. Teatar nam je loš, imamo dvoje ili troje dobrih glumaca, a ovo ostalo – bogu dušu, bog je oprosti“. Ipak, Vikić je redovit gledatelj teatra, ali na zadnju predstavu nije želio poći jer se pobojao da bi mogao vikati u gledalištu. „Baš me briga, svi se žale koji o teatru nešto znaju!“

Duh Grada danas?

„Duh? Nema ga. Mladići koji preko puta rade u restoranu tako su ljubazni, otvore mi vrata kad zatreba, ostalo je katastrofa. Drugo sve smrdi da je milina. Moramo trpiti. Ovaj turizam je zlo. Gledam te goste – sve je to bijeda. Uništavaju Grad, a bojim se da od njih nema nikakve koristi. Bolje imati petnaest dobrih, a ne milijun loših gostiju“, govori Vikić i dodaje da mu se čini kako su Japanci od svih gostiju njemu najdraži. „Estete su, to se vidi, imaju kulturu.“

Novac pokreće svijet

„Drugačije danas mladi razmišljaju, odnosi su drugačiji počevši od familije pa do svega. U svemu se razmišlja drugačije od nas prije. Mi smo bili povezaniji, srdačniji jedni prema drugima, danas se sve vrti oko love i novaca. Mladi su apatični, a to nije dobro. Većina njih. Osjeća se bezvoljnost. Prije smo se okupljali, svašta radili, trčali oko zidina, pa šetnje po Gracu, Svetom Jakovu, prve ljubavi….nema ideala. Tužno je to. Za mlade i starije. Jer tko će nekoga primiti na posao sa pedeset godina?

SDP-ovac sa skepsom

„Oduvijek sam bio SDP-ovac. Od početka, ali ne znam više. Malo sam skeptičan, svugdje u svijetu je grozno. Pa pogledajte druge zemlje – Grčku, Španjolsku, Italiju, ali i tu malu Sloveniju pa kakvi su. Što zaključiti nego da nas Hrvate netko treba voditi?“ ,„Gledam sva tri dnevnika, svi su isti. Otišli smo vrit.“
Dok je razgovarao o politici, umjetnosti, duhu Grada na štednjaku se krčkala večera unoseći miris u starinsku kuhinju. U stilu dobrog domaćina otpratio je novinarku do vrata i podsjetio na fotografije….