MILAN MILIŠIĆ Upriličena književna večer posvećena pjesniku Grada

MILAN MILIŠIĆ Upriličena književna večer posvećena pjesniku Grada

U organizaciji Društva dubrovačkih pisaca i Dubrovačkih knjižnica, 5. listopada, održana je književna večer u Saloči od zrcala posvećena rođenju i smrti pjesnika Milana Milišića. Milišić, jedna od prvih civilnih žrtva Domovinskog rata u Dubrovniku, ove bi godine proslavio svoj 80. rođendan, a njegov život prekinut je u naponu pjesničkog stvaralaštva tog kobnog 5. listopada 1991. U književnoj večeri sudjelovali su članovi Društva Barbara Klepić, Ivan Cikatić, Vojo Šindolić i Boris Njavro, a ispred Knjižnica najavila ih je Marjana Leventić.
"Zaista ovo što ćete večeras čuti su tragovi jednog života, suradnje, prijateljstva i poznanstva, zaljubljenosti u čovjeka i njegove pjesme te budućnost dubrovačke poezije. Milan Milišić bio je osebujan, jedinstven lik Dubrovnika i njegova prijeratnog života i događanja. Perfekcionist riječi i stiha, zaljubljenik u Grad i svaki njegov kantun, znalac svih betula, običaja i navika čeljadi i dio duše tog skrivenijeg i manje znanog dijela Dubrovnika, o kojem je zapisao puno lijepih tekstova. Posebno u listu mladih Laus objavio je cijeli serijal prelijepih tekstova vezanih za taj drugačiji, ali svakako životno originalniji svoj Dubrovnik, završno s tekstom iz 1984. Život za slobodu, s kojim prvi hrabro otvara temu stradanja na otoku Daksa, otoku u obliku bumeranga prijeteći okrenutog prema Gradu, zbog čega je tadašnji Laus zabranjen, a Milan krenuo u dio svog života uz sudske presude i stalne zabrane. Taj njegov sjajan i hrabar tekst, zapravo priča o jednom običnom čovjeku i njegovom stradanju na Daksi, zapravo je velika prekretnica ne samo u njegovom pisanju, već i u tadašnjem dubrovačkom novinarstvu. Kad je umro Danilo Kiš 1989. napisao je predivan tekst za Laus u spomen na ovog velikog pisca, a mi smo ga kao redakcija podržavali u tadašnjem suđenju oko programa predstave Klaustrofobična komedija za dubrovačko kazalište, u kojem je tada bio dramaturg i zbog čega je dobio otkaz. Dio sam nešto mlađe generacije koja je Milana vremenski manje poznavala, nažalost tek krajem osamdesetih godina do njegove tragične smrti. Poznanstvo s njim počelo je u điru Gradom, slučajnim susretom negdje preko Straduna, oko Dvora, ponekad prema Porporeli ili na Pločama, pozdravom, klimanjem glave uz ono obavezno 'Adio!' koje je nama, tada mladim studentima, značilo jako puno. I činilo nas ponosnim do novog susreta s njim, obučenim redovno u 'vijetnamku' i uz svog velikog psa", poručio je uvodno o pjesniku Boris Njavro, predsjednik Društva dubrovačkih književnika.

O dugogodišnjem prijateljstvu koje ga je uz Milišića vezalo još od gimnazijskih dana osvrnuo se i Vojo Šindolić koji se također prisjetio posljednjeg puta kad ga je vidio. Ni slutio nije, kazao je, da će četiri godine nakon napisati pjesmu povodom njegove tragične pogiblji.

"Kako to obično biva u životu, Milanovo i moje upoznavanje bilo je sasvim slučajno. Kao gimnazijalac objavio sam neke pjesme u gimnazijskom listu kojeg je tada uređivala profesorica hrvatskog jezika Sreća Sršen Betica. Svidjele su mu se i trebali smo se upoznati u proljeće 1973., međutim Milan je budući da mu je prva supruga bila Engleskinja otputovao u London pa se to onda dogodilo u rujnu. Naravno, ja sam drugi razred gimnazije bio pao, treći sam jedva prošao. 1974. godine se u Dubrovniku prvi put pojavio Danilo Kiš i s njim sam se uz Milana sjajno sprijateljio. Tad smo se doslovno počeli svakodnevno viđati i družiti te, naravno, razgovarati o poeziji. U dubrovačkim betulama ostajali smo do kasnih noćnih sati i sve što je Milanu nedostajalo u životu s majkom, sestrom i suprugom s kojom je prevodio Hobbita J.R.R. Tolkiena, on je krenuo 'iskaljivati' na meni pa ja u jesen 1973. više nisam ni išao u školu. Posvetio sam se izučavanju engleskog i francuskog jezika. Kasnije sam otišao studirati svjetsku književnost u Beograd. Milan je bio sjajan, izvanredan pjesnik kakve se teško može naći na ovim prostorima. 1974. toliko se angažirao oko mene pa mi je to gledajući iz današnje perspektiva zapanjujuće. U Lausu je objavio nekoliko mojih pjesama i kratkih priča, potom mi je s glumcem Zdenkom Jelčićem i Danilom Kišom odlučio dati Lausovu nagradu koji ja nisam nikad iskoristio, zatim je u časopisu Dubrovnik 1975. objavio moj golemi ciklus pjesama i tako je trajalo naše doživotno prijateljstvo. Davne 1975. Milan je napravio fenomenalan crtež za naslovnicu moje zbirke koja se trebala zvati Lakih nogu naoko. Međutim, zaboravio sam je li Milan bio na 'crnoj listi' kod dubrovačkih socijalista ili nije bilo love. Uglavnom, ona nikad nije objavljena", poručio je pjesnik.

Barbara Klepić i Ivan Cikatić pročitali su svoje stihove nastale na tragu pjesničkog genija Milana Milišića, a neke njegove pjesme Cikatić je otpjevao i na gitari.

"Mislim da je Milan Milišić svevremen. Vrijeme, trendovi i sve što se zbiva ne mogu umanjiti njegovu vrijednost i snagu njegovih stihova. S ljubavlju čitam i izučavam njegove pjesme. Te slike su vrlo žive. Ljubav, senzibilitet prema Gradu, sve ono što vidi, osjeća i primjećuje. Mislim da nema veze što smo mlađe generacije. Njegov trag je neizbrisiv",
komentirala je Klepić.

0 Komentara:

Komentiraj članak