STUDENTSKI RAD

KLARA LJUBENKO Opušteno poslijepodne u ronilačkom centru

Sunčan dan, vlaga u zraku, nema daška vjetra, umori sparina, da je barem malo bave, ali neda se. No, ni jedan od tih (ne)uvjeta ne utječe na mladu Klaru u njezinom poslu oko organizacije ronjenja i svih drugih popratnih situacija, a to se i vidi kad radite ono u čemu beskrajno uživate.

-Pa da, govori Klara, nije ronjenje pusta oprema, naplati, zaroni, pođi, oprema, sama kultura ronjenja se temelji da djecu i odrasle učimo uzajamnom pomaganju s ,,Badyjem'' prije zarona, čekiranje opreme u paru, znači dok su još na suhom i u kontroliranim uvjetima od početka se razvija osjećaj za pomoć, jedan od temelja za stvaranje novih prijateljstava, ljubavi. 

Koja je glavni i jedini pokretač da ispadne nešto dobro, kako valja i da je čemu - dodajem, Klara potvrđuje klimanjem glave i osmijehom, razumjele smo se…

-Svi smo na ti, nema vi  ili po imenu ako se recimo na 20 metara dogodi neki problem, ,,bady'' je taj koji će samnom dijeliti svoj regulator, svoj kisik, mora postojati povjerenje.

Sad da se ne hvatamo zarade, (da nas čuje netko domaći, vjerojatno bi dobili porciju jezikove juhe), u smislu sustava novca, pustih brojeva i računa, što donosi kultura ronjenja kao takva, po pitanju ekologije i unutarnjeg bogatstva

-Ljudi se puno osvijeste na temu ekologije, dio kursa ronjenja je uzimaj samo smeće, a ostavljaj samo balončiće. Osvještavanje je na razini da se pazi i misli na druga živa bića. Poanta u da uopće nije sve u novcima- svi iz svijeta ronjenja se znamo, to je fascinantno, gdje god da dođem, kava, ručak, smještaj, ostane to prijateljstvo, nije samo ono dođi, da obavimo to, plati i aj ća, uglavnom je ludilo. 

U kojem smjeru je nosila struja kad si odlučila da će biti eko akcija čišćenja podmorja u Moluntu?

-U najboljem mogućem - kroz smijeh govori Klara - ronila sam ispred kampa Monika, znali smo da je neko smeće tamo - uglavnom, sloj je bio pola metra, samo sam u momentu odlučila ovo moramo očistit. Mještani su me brutalno pozitivno iznenadili, oni koji inače ne pričaju (inače ih je malo po malim mjestima), oko smeća su se ujedinili i kad sam ih vidjela da na istoj barci zajdno rade, to mi je bilo draže nego išta, oduševljena je Klara.

Činjenica jest da cijeli svijet kasni u čišćenju ispred svojih vrata, pa to tako dopluta do susjednovih, pa onda to plutanje ide u krug. No, to su vrlo jednostavne stvari za države koje eto, ne znaju, pa ne znaju kako bi i što bi sa svojim smećem. Ali, zato ekologija i zajedništvo uvijek nađu zajednički jezik.

Kako se nosiš s tekućom problematikom kad se u glavi dogodi južina, ima li je uopće u ronilačkom svijetu

- Uglavnom nema problema djeca uče puno brže i bolje nije im vruće, brzo su spremni, pamte, dok odraslima- neda im se, vruće ime je, ne mogu namjestiti masku, pa ih nešto žulja, pa ispadne peraja …hvata se za glavu dok priča, uz smijeh naravno - ali sve je to na kraju slatko i može se našalit i uostalom fora je, uglavnom teških ljudi ima, kao i svugdje ali bez obzira na sve ipak se dođe do zajedničkog rješenja nakon kojeg smo svi potpuno obostrano zadovoljni.

Povjetarac je počeo lagano pirkat, provlači se kroz trstiku, more savršene temperature i polako počinje gungula oko spremanja za novi zaron. Svi znaju svoje zadatke, pozorno slušaju upute instruktora, boce su napunjene i spremne.  

Vidim u barci sa sobom nose dosta dodatne opreme, zašto je potrebno toliko?

-Pa idu na zaron u podvodnu špilju, maksimalna dubina je 17 metara. Izronimo u prvoj sobi, skinemo regulator, malo se popričamo kako ide, ima li problema, kako ćemo nastavit, onda ronimo dalje kroz tunel, jedno po jedno mogu se vidjeti stalaktiti i stalagmiti; fora je lokacija, a nije zahtijevna.

Taman da upitam za opremu, Klara  strastveno nastavlja.          

-Osobno mi je najdraže špiljsko ronjenje, to je poseban osjećaj. Potpuno drugi svijet tu si gdje jesi, mulj, mračno je, usko, u toj situacji ovisiš samo i iskjučivo o sebi. Jedna od takvih lokacija meni osobno jako primamljiva je Silfra, pukotina između dviju tektonskih ploča, koja se nalazi na rubu jezera na Islandu, jedva čekam to istražit!

Klara nervozno pogledava prema grupi, a da iskoristim još koji trenutak pažnje… pa da pitam od maloprije, - ah da, oprema - kroz smješak priča.

-Nije se puno promjenila u zadnjih 20ak godina, što se tiče odjela, modificiranija su, što ne mijenja sam način ronjenja, već da su udobnija. Često se mjenjaju novi propisi rizika za sigurnost kod tehničkog ronjenja, od 40 metara dubine pa dalje (dublje). Tehnički ronioci nam dolaze prije i poslije sezone. Njih ne zanimaju gužve i brčkanje, nego idu ciljano. Njihova oprema se ne dira, sami pune boce radi posebnih smjesa tlakova, i to sa šest boca, nose dva kompjutera i tablicu koju su sami izračunali, koliko treba za zaron, na koliko se pri izronu moraju zadržati na određenoj dubini. Ipak su to dubine gdje sve mora funkcionirati perfektno.

Eto, liijepo se mi popričale, pa da ju više ne zadržavam, ronilačka grupa spremna (bar tako izgledaju), ode ja uza skale, a oni u morska bespuća tragajući za novim ronilačkim doživljajima i prijateljstvima.

AUTOR: TIHANA BOŠNJAK

Komentiraj članak

Komentari