On je ukazao, dakle, na razlike klasičnog političkog društva koje vlada 'uporabom sile i zakona', dakle vojskom, policijom, pravnim poretkom - što u Hrvatskoj nakon raspada jugokomunističke totalitarne tvorevine više nije moguće - i 'terorom' civilnog društva u kojem se vlada 'privolom', dakle kulturom, ideologijom, sindikatima, obrazovnim sustavom, nevladinim udrugama, 'zelenim', dakle institucijama koje se kod nas kolokvijalno nazivaju 'civilno društvo'.

Antonio Gramsci 

Antonio Gramsci (Ales, Sardinija, 22. siječnja 1891. - Rim, Kraljevina Italija, 27. travnja 1937.), bio je talijanski marksistički filozof, pisac, političar i teoretičar politike. Gramsci je bio jedan od utemeljitelja i lidera Komunističke partije Italije, u svojim dijelima osobito se bavio pitanjima i analizom kulture i praktične politike. Gramscija se i danas drži za jednog od vrhunskih izvornih marksističkih mislioca. 'Kulturna hegemonija' je termin koji je upravo on uveo i raščlanio. On je izraziti sljedbenik i poštovaoc Hegela, trasirao je put hegelijanskog marksizma, kojeg je Labriola nazvao filozofija praxisa. I u bivšoj Jugoslaviji bila je pod ovim imenom poznata jedna 'filozofska škola' na Korčuli (Kangrga, Bošnjak, Petrović, Vranicki... ), no raspadom komunističke Jugoslavije 'praksisovci' također sele u ropotarnicu povijesti. O sebi su voljeli govoriti kao o 'drugačijim komunistima', s druge strane bili su 'rigidni dogmatici'.

'Ljevičarska Kulturna hegemonija'

Torino je početkom 20. stoljeća bio grad rastuće talijanske industrijalizacije, u čije su se novoutemeljene tvornice poput Fiata i Lancie slijevale gomile naglo osiromašenih seljaka koji su postajali gradski proletarijat. Gramsci je obilazio skupove svojih zemljaka Sarda, kao i radničke skupove. Pred kraj 1913. upisao se u 'Talijansku socijalističku partiju'.

Gramscija se držalo za jednog od najznačajnijih marksističkih mislioca 20. st. koji je značajno uticao na razvoj zapadnoeuropskog marksizma, Eurokomunizma. Između ostalog Gramsci je osvijetlio i temu 'kulturne hegemonije' kao miroljubivog sredstva kojim se održava kapitalistički poredak, zbog toga je nužno 'obrazovanje radništva i stvaranje proleterske intelegencije'.

Pomoću 'kulturne hegemonije' se tipične buržoaske ideje proglašavaju općim javnim mijenjem i zdravim razumom te se uz pomoć toga - vlada.

On je ukazao, dakle, na razlike klasičnog političkog društva koje vlada 'uporabom sile i zakona', dakle vojskom, policijom, pravnim poretkom što u Hrvatskoj nakon raspada jugokomunističke totalitarne tvorevine više nije moguće, i 'terorom' civilnog društva u kojem se vlada 'privolom', dakle kulturom, ideologijom, sindikatima, obrazovnim sustavom, nevladinim udrugama, 'zelenim', dakle institucijama koje se kod nas kolokvijalno nazivaju 'civilno društvo'.

Preodgoj po receptu Frankfurtske škole

Izvor svih 'zala' je 'Frankfurtska škola', koja desetljećima 'obavlja preodgoj'. Nastala je 1923. godine kada je agent terorističke organizacije 'Kominterne', György Lukács, osnovao filozofski krug oko 'Instituta za marksizam' na Frankfurtskom sveučilištu, pridružili su se Theodor Adorno, Wielhelm Reich, Fromm... a bježeći pred Hitlerom u Ameriku prenose sličnu razarajuću ideologiju. Pridružuje im se i Antonio Gramsci.

Gramscijev politički model

Svaki od sudionika 'Frankfurtske škole' stvarao je svoj model. Jedan od glavnih ideologa, Gramsci, smatrao je da se potrebno infiltrirati u zapadne institucije, a sve pod krinkom marksističke revolucije nazvane 'kulturnom revolucijom'. U njegovim 'Bilježnicama iz zatvora' navodi se - umjesto da se najprije osvoji vlast, a onda nameće kulturna revolucija, marksisti na Zapadu moraju prvo promijeniti kulturu, a onda će im vlast pasti u ruke kao zrelo voće.

No, za promjenu kulture potreban je dugotrajni pohod na institucije - umjetnost, film, kazalište, škole, fakultete, seminare, novine, časopise. Riječi su gotovo istovjetne s citatima Lenjinovih knjiga. Navodi se i da one koji drugačije misle treba etiketirati kao fašiste, naciste, antisemite, umno poremećene, homofobe, ksenofobe... Zvuči nam poznato, zar ne. Politička sredstva 'revolucije' o uništenju 'klasične kulture' veoma su širok pojam. Za neke ljevičare je to i obitelj, koja je leglo fašizma, jer joj je izvorište u tradicionalnoj kulturi.

Razaranje institucija izvana i iznutra

Iz tog razaranja desetljećima poslije, uz ostalo, nastala je i 1968. godina i 'Marš kroz institucije', a poznato je ono čime se danas šezdesetosmaši ponose i u Hrvatskoj, i u Europi, među ostalim 'bacanje kamenja' na institucije. Paradoksalno, danas su u Hrvatskoj 'bacači kamenja' uglavnom u tim istim institucijama, na žalost na najvišim funkcijama. Jedan od najboljih poznavatelja tih pokreta, s brojnim objavljenim djelima u Hrvatskoj i u inozemstvu je prof. dr. Tomislav Sunić. On nastavke te revolucije vidi u nizu pokreta, a među ostalim utjecaj 'Frankfurtske škole' bio je najjači, kako rekosmo, među praksisovcima, svojevrsnim disidentima od KPJ, temeljenim na otklonu od Staljina i Lenjina, tj. na varljivim blažim oblicima njihova učenja, ali s istim utemeljenjem i željom za istim ishodom.

Takve koordinate je već predvidio Gramsci. Zanimljivo je da se nitko od praksisovaca, koji su, barem se vjerovalo, bili u sukobu s tadašnjim ortodoksnim komunistima u Hrvatskoj, nije nijednom zauzeo za hrvatsku inteligenciju u zatvorima, pa niti za Vladu Gotovca. Iako su proklamirali ideje oslobađanja svih.

Tko je odgovoran za smrt Zapada?

Dr. Sunić upućuje u svojim tekstovima na 'kulturnu hegemoniju ljevičara', i smatra kako ni predsjednik Tuđman nije shvatio da u Hrvatskoj, ali i na cijelom Zapadu, ljevica drži vlast. Možda je to uputa predmnijevanoj novoj Vladi Tomislava Karamarka za promišljanje. Važno je napomenuti kako se ovdje misli isključivo na 'marksističku ljevicu', onu koju u politici personificiraju bivši predsjednici Josipović i Mesić, 'antifašisti' Manolić, pokojni Boljkovac i Šuvar, prosvjetni djelatnici poput Pupovca, Puhovskog, Vesne Pusić, mladog Kapovića, li pak ‘sektor civilnog društva’ utjelovljen u liku i djelu Vesni Teršelić, Zorana Pusića, Srđana Dvornika, GONG-ovaca i tako dalje. Ovo valja napomenuti jer postoje brojni oblici ljevica koje nemaju isto ishodište.

Antonio Gramsci 

Što reći o Hrvatskoj, u kojoj svakih nekoliko desetljeća najinteligentniji bivaju 'sasječeni', a najčešće su i mladi - od križnih putova, Bleiburga, Jasenovca, pa i u mirnijim vremenima poput onih iz 1971. godine, kojima i danas 'sude' svjedoci optužbe. Ili jednostavnije rečeno: 'lijeva kulturna hegemonija' u Hrvatskoj je danas i ovdje prisutna jače od bilo koje druge hegemonije.

I brojne ostale slične situacije mogu se primijeniti na Hrvatsku, a provode se kroz niz nevladinih organizacija, u obrani svih devijantnih slučajeva, bilo da je riječ o 'homoseksualnim paradama' ili 'literaturi mlađih slavnih pisaca', te sličnim pojavama koje na umjetan način 'postaju hitovi'.

Živimo 'lijevu hegemoniju kulture' koja prožima sve pore, često se prikriva pod primamljivim nazivima organizacija, kao što su npr. ‘zeleni’, ‘urbano’, ‘građansko’… A ta hegemonija vodi od ubojstava nerođenih, uništavanja kršćanstva, tj. vjere, na razne načine, do razaranja jezika i svega ostalog. Hrvatska možda ima veće pravo na 'nadu' nego Amerika, jer su tragovi lijevog hegemonizma uočljiviji i prisutniji, te se s njima i lakše obračunati. Svaka prisutnost pruža mogućnost ispravljanja, jer suočavanje sa zlim je i jednostavniji put k istini, koja oslobađa. Nadamo se kako u novoj premdijevanoj hrvatskoj vladi desnog centra ima dovoljno intelektualaca koji su to u stanju razumjeti, te se s time konačno obračunati. S odlaskom 'crvenog buržuja' i kolekcionara mnogobrojnih nekretnina u zagrebačkom centru, Iva Josipovića, kao jednog od najplodonosnijih izdanaka svega o čemo smo pisali, biti će dosta lakše. /Ivica Granić/