Iako su hrvatski košarkaši osramotili hrvatsku košarku na Svjetskom prvenstvu, iako ima parazita koji tvrde drugačije, koji tvrde da je to uspjeh, dakle, da je uspjeh jedna, jedina ozbiljnija pobjeda na SP-u, izbornik Jasmin Repeša još uvijek nije dao ostavku, nije je čak ni ponudio, što samo pokazuje odgovornost koja ne postoji, kako kod igrača, tako ni kod izbornika, u redovima naše reprezentacije.
Naši košarkaši, koji u svojim klubovima igraju kao vanzemaljci, odnosom prema nacionalnom dresu pokazali su koliko im je doista stalo do reprezentacije, drugim riječima, došli su u Španjolsku kako im netko ne bi jednog dana mogao reći da se tamo nisu htjeli pojaviti, bolje da su bojkotirali hrvatski dres nego što su igrali neku alibi igru, reda radi, skoro svi osim Bojana Bogdanovića, međutim, kako je u prosjeku igrao 37 minuta po utakmici tako je posve normalno da nije mogao sam i da je imao oscilacija u svojoj igri tijekom utakmica.
Kako se igra za reprezentaciju svoje zemlje pokazali su nam susjedi, omiljeni susjedi s istoka, Srbi. Oni su od početka najavljivali velike stvari, govorili su o ključnom dvoboju u četvrtfinalu, i nisu to najavljivali alibija radi, prestrašeni poput zečeva nakon prestanka lovostaja, što je bio slučaj s našom reprezentacijom.
Kako očekivati vrhunske rezultate na vrhunskim natjecanjima kad vam imbecilne izjave daju najbolji treneri, poput Nevena Spahije koji je nakon debakla na Svjetskom prvenstvu rekao da je to uspjeh!? Monstrume koji su u stanju tako nešto reći treba držati podalje od bilo koje nacionalne momčadi, uključujući i juniorsku.
Naime, uoči španjolskog turnira Hrvatska je svjetskom košarkaškom tržištu vrijedila prema nekim procjenama puno više od jedne Srbije, zašto je izostala potvrda vrijednosti na parketu u situaciji kada je Ane Tomić najbolji krilni centar Europe, a Dario Šarić najbolji igrač regionalne košarkaške lige ( ABA ligta ) koja je upropastila hrvatsko košarkaško prvenstvo, zajedno s idiotima koji su donijeli odluku o osnivanju ABA lige? Dakle, problem je u pristupu, u odnosu prema nacionalnom dresu, problem je u kukavičluku i defetizmu idiota koji smatraju da je Hrvatskoj mjesto na dnu Europe jer je 'eto mala zemlja', dok je Srbija velesila s 200 milijuna stanovnika. Takvi defetistički idioti Hrvatsku su puno koštali u prošlosti, ove godine posebno. Sjetimo se samo Svjetskog nogometnog prvenstva.
Čitajući hrvatske medije posljednjih 24 sata stiče se dojam da je Hrvatska, a ne Srbija, postala svjetski košarkaški vice-prvak, i to nakon dosta vremena, Srbija gopdinama nije bila tu gdje je danas, Hrvatska još duže. Hrvatske štetočine nisu toliko pisale čak ni o osvajanju US Opena, Marina Čilića, koliko su 'tinte' potrošili kako bi nam dočarali razulareni dernek u Beogradu koji srpski političari pokušavaju iskoristiti kako bi dokazali superiornost Srbije nad 'ostalim plemenima' u regiji.
Kad smo već kod srpskih političara, primijetili ste da nitko od hrvatskih komunista na vlasti nije čestitao Marinu Čiliću veliki uspjeh u Americi. Sjećate li se kako je to bilo 2001. s Goranovim Wimbledonom? Na splitskoj rivi okupilo se 150 000 Hrvata, o političarima da ne govorimo. Kad je u pitanju Marin Čilić nema govora o nekakvom organiziranom dočeku na Trgu bana Jelačića, niti hrvatske medijske štetočine uopće insistiraju na tome. Zašto toliko insistiramo na činjenici da su hrvatski mediji, naravno, NE svi, štetočine? Zato što nas nitko nije toliko opljačkao kao hrvatski mediji, legalno, brutalno. Prema nekim hrvatskim medijima Al Caponeova družina mogla se posve opravdano smatrati Crvenim križem.
Srbija, naravno, posve opravdano slavi, igra kakvu su pokazali na ovom Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj ne ostavlja dvojbu oko toga jesu li zasluženo Srbi tu gdje danas jesu kada je košarka u pitanju, najjača košarkaška, barem reprezentativna, nacija ( Trenutno. ) u Europi, jednako su jaki u vaterpolu, iako je Hrvatska aktualni olimpijski vaterpolo prvak, o tenisu da ne govorimo. 'Šijemo' ih 'samo' u nogometu, skijanju, rukometu, atletici, dakle, i mi svoje rasne konje za trku imamo, nažalost, što to vrijedi kad konjine, klasične rage, drmaju u hrvatskim medijima?