GLAZBENE LEGENDE: Dubrovački trubaduri, od Straduna do Londona /2. DIO/

GLAZBENE LEGENDE: Dubrovački trubaduri, od Straduna do Londona /2. DIO/

Savjete prijatelja i ostalih Dubrovčana da se okanimo kruha od nota, nismo poslušali, iako su nas ti savjeti često dovodoli do malodušnosti. Ljeti je bilo lako: nastupali smo na terasi 'Jadrana', gotovo uvijek smo imali uspjeha, a naše muziciranje svidjelo se domaćim i stranim gostima. Ali, kad bi turistička sezona prošla, nastupala je kriza.
Po strani od zabavno-glazbenih cenatara, teškom smo mukom morali krčiti put za svaku turneju, ili za svaki nastup u kojem većem mjestu. Ljudi nas nisu poznavali i bojali smo se da ćemo s vremenom doživjeti gorku sudbinu kavanskih pjevača i orkestara koji desetljećima nastupaju po zadimljenim lokalima i ne dožive sreću da im ime ikad izađe iz anonimnosti.

Prilika nam se ukazala onda kad smo na nju najmanje mislili.

Bilo je to u proljeću 1962. godine. Pošlo nam je za rukom da dobijemo nekakav angažman u Opatiji. Dok je autobus jurio jadranskom magistralom prema Rijeci, ma radiju smo čuli da se u zagrebačkom 'Varijeteu' svakog ponedjeljka održavaju zabavno-glazbene priredbe pod naslovom 'Vedri akordi'. Tog ponedjeljka, govorio je radio spiker, nastupat će nekoliko najpoznatijih pjevača. Netko među nama, napola u šali reče:

- Hajdemo u Zagreb! Javit ćemo se za nastup i možda nas prime.

-Svakako - uzvratio je ironično Luciano. - Čim čuju za 'Dubrovačke trubadure', koljena će im klecnuti od straha i odmah će nam dati polusatni show.

Ipak, prevagnula je ideja da iz Rijeke produžimo za Zagreb, iako se u tom trenutku svima nama činila luckastom.

U Zagrebu, naravno gotovo nitko nije znao za nas. Saznali smo da se 'Vedri akordi' održavaju radi pokrića deficita nekog našeg orkestra koji je gostovao u inozemstvu i da svi izvođači nastupaju besplatno.

- Prema tome, rekao je Božo Sinković, tadašnji šef 'Estrade', možete nastupiti, ali kao i ostali - besplatno!



Kao da je nama u tom trenutku novac igrao ulogu! Uzbuđeni, na brzinu smo se počeli spremati za nastup koji nam je značio biti ili ne biti. Ako se svidimo Zagrepčanima.... U publici će sigurno sjediti i netko od glazbenih stručnjaka, a za početak bi bilo dosta da nas zapazi.

Međutim, pojavio se i prvi problem. Veći dio našeg repertoara bio je na stranim jezicima, a prema tadašnjim običajima, na zagrepačkim koncertima bilo je dopušteno samo pjevati na našem jeziku. Kad se ovaj faktor uzeo u obzir, naš se repertoar ozbiljno stanjio (bila je to dobra škola za poslije).

Među melodijama s tekstovima na našem jeziku bila je i jedna talijanska koju smo prepjevali pod naslovom 'Sva u crvenom'. Odlučili smo da našu točku počnemo tom pjesmom.

Izašli smo na scenu, a iz dubine dvorane dočekala nas je neprijateljska tišina. A onda smo zapjevali 'Sva u crvenom'. Dok nismo završili do svijesti nam nije dopiralo što se događa.

Nakon posljednjeg akorda u gledalištu je nastao lom. Iznenađenje što smo ga kod posjetitelja proizveli kao posve nepoznati spojilo se kod njih s oduševljenjem. Bez prestanka su pljeskali, tražeći da ponovimo kompoziciju 'Sva u crvenom'. Prvi, drugi, treći put! Led je bio probijen.

U Dubrovnik smo se vratili puni novih nada.

POD SJAJEM ZVIJEZDA

Naši prijatelji 'Emovci' s kojima nas je prijateljstvo vezalo s njihovih nastupa u Dubrovniku, nakon koncerta u Zagrebu uredili su nam uskoro i snimanje na radiju. Tada smo osjetili kakva je to pogreška bila kad smo na repertoaru forsirali strane kompozicije odnosno strane tekstove. Na radiju nismo mogli snimati ništa osim kompozicije 'Sva u crvenom'.

Ljeti 1962. terasa 'Jadrana' u Dubrovniku bila je posjećenija nego inače. Za nas je to bio znak da nismo više anonimni. Doista, na jednom izletu u Sarajevo, gdje smo održali koncert, publika nas je veoma dobro primila.

Uskoro zatim smo dobili jednomjesečni angažman u beogradskom cirkusu-varijeteu 'Orfeum'.

Beogradska publika primila nas je s tolikim oduševljenjem da su to iskoristili realizatori TV serije 'Pod sjajem zvijezda' koja je tada bila ubrajana među najpopularnije emisije. Režiser nam je ponudi laskavu ulogu - da budemo voditelji kroz cijelu emisiju.



Shvatili smo što znači pojaviti se pred nekoliko milijuna ljudi i trudili smno se da ne  prokockamo priliku, Ako je suditi po reakcijama gledatelja i kritici - svidjeli smo se u tom našem televizijskom debiju. U znaku tih beogradskih uspjeha završila nam je 1962. godina.

HAMIN ARANŽMAN

U to vrijeme mnogo smo radili i vježbali i tada stvorili naš specifičan glazbeni stil. Nama nije bilo stalo da se povodimo za prolaznim zabavno-glazbenim okusima i pomodnošću. Želeći ostati vjerni Gradu i regiji iz koje smo potekli, te po imenu ansambla, odlučili smo da u svoju glazbu utkamo i pokoju specifičnost tradicionalnog dubrovačkog melosa, poneki motiv iz stare glazbe kakva je bila u modi još za vrijeme Dubrovačke republike.

Početkom 1963. ukazala nam se još jedna velika prilika, ili smo tada barem tako mislili. Menadžer je bio Hamo. Nekakvim svojim kanalima on je nanjušio šansu i jednog dana došao s gotovim planom.

-Momci, svjetska slava nije više u pitanju! Sve sam već uredio!

Pogledali smo ga s nevjericom.

-Na što misliš?

On se nadmoćno nasmijao.

- Ugovorio sam turneju po Zapadnoj Njemačkoj. Na gostovanje u inozemstvo ne zovu koga bilo. Prema tome, kad se vratimo, slava će nam porasti za tri koplja.

Nismo mogli vjerovati. Turneja po inozemstvu! Vrtoglava popularnost, snimanja, veliki uspjesi. Na brzinu smo počeli mijenjati planove i prilagođavati ih ražnju za još neulovljenog zeca.

Jadni Hamo nije imao loših namjera, ali nije bio svjestan da menadžerskom poslu nije dorastao i da ne treba nasjesti svakom ispraznom obećanju. Za nj je to bilo gorko iskustvo, za nas opomena da se do slave teško dolazi preko noći i da je najsigurniji put do uspjeha - uporan rad.

ĐELO NAPUŠTA GRUPU

Umjesto na turneju, Hamo je otišao u vojsku. Među nama koji smo ostali zavladale su male nesuglasice i rječkanja. Tako vam je to u sastavu. Nije lako da šest ljudi uvijek ima isto mišljenje, iako se poznaju godinama. Treba proći mnogo vremena da se posao shvati profesionalno i nauči kako se često mora zatomiti osobno mišljenje u interesu kolektiva.

Rječkanje je završilo tako da nas je Đelo napustio i otišao u Beograd. Ponovno smo se okupili i nastavili s radom tek u svibnju 1964. godine.



Te smo godine pokušali snimizi prvu ploču. Napor je bio uzaludan i te i iduće godine. Argument zbog kojeg su nas odbijali bio je naprosto apsurdan: nitko nam nije vjerovao da su melodije što želimo snimizi - naše. Mislili su da su to neke stare narodne pjesme koje smo 'pokrali' i preuredili. Možda su glazbene urednike zbunjivali i naslovi 'Oj djevojko dušo moja' i 'Trubadurska serenada'. Bilo kako bilo, dočekali smo i 1966. bez snimljene ploče.

Početkom te godine u Beogradu, održana je priredba na kojoj se birala pjesma što će nas zastupati na natjecanju za 'Veliku nagradu Eurovizije'. Na toj smo priredbi nastupili u stanci, izvan konkurencije, s nekoliko melodija, između ostalima i s 'Dubrovačkom serenadom' i 'Oj djevojko, dušo moja'. Na časnu riječ, dobili smo najveći aplauz od onih koji su putovali na 'Pjesmu Europe'

Nakon priredbe, istaknuti zagrebački kompozitor, Pero Gotovac, napisao je u 'Studiju':

- Moje je mišljenje da bi našu zabavnu glazbu u svijetu trebale zastupati melodije poput 'Oj djevojko, dušo moja' što je izvode 'Dubrovački trubaduri'

Gotovac je osjetio vrijednost i specifičnost naših kompozicija i time nam mnogo pomogao. Uskoro je iz RTB-a stigla ponuda za snimanje ploče.

Tijekom 1966. bili smo sigurno najčešći putnici u avionu na relaciji Dubrovnik-Beograd. U beogradskom Domu sindikata održali smo te godine dvadesetak koncerata i beogradska publika nas je zavoljela. Naša popularnost poprimala je jugoslavenske razmjere. Ploča što smo je konačno snimili za Jugoton dobro je išla.

Kraj drugog dijela. Nastavit će se.

Preuzeto sa stranice Yugopapir.
Dubrovacki trubaduri

Dubrovacki trubaduri yugopapir

Dubrovacki trubaduri

Dubrovacki trubaduri yugopapir

0 Komentara:

Komentiraj članak