RAZGOVOR ZA PORTAL OKO

XENIA DETONI: Od Domovinskog rata mentalno sam postala Dubrovkinja

Nije mi jasno zašto se sve mora događati isključivo na Stradunu. Na toj prelijepoj ulici koja je svojom biranom skladnošću samo 50 posto atrakcije, a drugih 50 čine ljudi, no s kućicama je ona sada neinventivno pretrpana, kazala je Xenia Detoni, nagrađivana književna prevoditeljica nastanjena u Dubrovniku, koja se u razgovoru za Portaloko osvrnula na ovu temu te je dala svoje mišljenje i o brojnim drugim tekućim događajima, kao i o prošlosti grada, u kojoj je i ona ostavila svoj pečat.

Prevoditeljica s mađarskog jezika i dugogodišnja djelatnica u kulturi Xenia i njezin suprug  skladatelj, pijanist i pisac Dubravko Detoni u Dubrovnik su se preselili prije četiri godine. Zarađeni novac '80-ih su uložili u kupnju stana na Pločama. No predstaviti je samo prevoditeljicom bilo bi premalo ako zbog ičega onda zbog njezine uloge u Domovinskom ratu kao i zbog same činjenice da ona, Xenia Detoni, već dugi niz godina osjeća Dubrovnik kao svoj vlastiti grad.

Kao što niti jedan razgovor u gradu ne prolazi bez osvrta na izgled povijesne jezgre Dubrovnika u doba Zimskog festivala  kada su duž cijelog Straduna postavljeni montažni objekti  s ugostiteljskom i trgovačkom ponudom, tako je i Xenia Detoni izrazilo svoje mišljenje o kućicama.

"Ne postoji raskošnija modna revija od one koja se odvija za Badnji dan kada se Dubrovkinje i Dubrovčani urede. Toliki se broj lijepih i elegantnih ljudi rijetko vidi na okupu, a pritom je jasno da su to domaći.  Stradun je autentična "pista", koju su stereotipne i nezanimljive kućice ovaj put prilično degradirale“, nastavila je Detoni istaknuvši kako je trenutno cijeli prostor Straduna "silovan i neprilagođen za takav sadržaj".

LJUBAV PREMA DUBROVNIKU

Dakle, u Dubrovniku Detoni boravi od 80-ih, a za stan na Pločama ona kaže kako je "nukleus za sve ostalo".

- Svoje najbolje vrijeme smo tu provodili, djeca su uživala i dolazila svake školske praznike. A kao odrasli hvataju svaku prigodu za dolazak. Oni puno više znaju o dubrovačkom mentalitetu svojeg naraštaja jer su odrastali s tim. Mi smo bili i ostali napredni turisti, jer koliko god poznavali grad još uvijek postoji taj neki odmak, kad jednostavno nismo tu rođeni, nismo ni sa kim išli u istu školu, a ni zasnovali obitelj... – navela je.

Ipak, prema njenim riječima, to je možda i dobro jer, kako je istaknula, lakše uočava nedostatke i više navija za Dubrovnik.

Kao primjer "nedostataka" navela je nedovoljno isticanje dubrovačkog vaterpolskog kluba Jug koji je prema njenom mišljenju jedan od najvećih i najvažnijih vaterpolskih klubova na svijetu.

- Neshvatljivo mi je da na ulazu u grad nigdje ne piše "ovdje stanuje VK Jug", nešto u rangu FC Barcelone u nogometu. Tko zna za njega – zna, a tko ne zna, spontano neće ni saznati.  Čak i kada se dođe pred bazen ne vidi se da je to Jugov, nego se tek nešto skromno dade povezati na službenom ulazu kluba. Dosta Mađara prati vaterpolo i VK Jug im je pojam. Neki od velikih igrača su mi rekli kako je u Dubrovniku sve divno i krasno, ali kada dolaze igrati, već im je u avionu zlo u želucu, jer znaju da će teško pobijediti u Gruškom bazenu – pojasnila je Detoni i dodala je kako bi "FA Linđo i VK Jug bi trebali biti adekvatno istaknuti jer su najvažniji autentično dubrovački brendovi".

"ISKRIVLJEN" POGLED NA ORGANIZACIJU U KULTURI

Detoni je dobitnica prestižne nagrade za 2012. godinu Iso Velikanović koja se dodjeljuje za najbolja ostvarenja u području prevođenja književnih djela, a odlikovana je i Srebrnim križem Republike Mađarske za promicanje mađarske kulture u inozemstvu. Xenia Detoni dugo je radila kao izvršna producentica i koordinatorica koncerata i festivala i zbog toga smatra kako  ima "iskrivljen pogled" na organizaciju u kulturi jer vidi stvari "i ispred i iza pozornice".

Za Dubrovačke ljetne igre kazala je kako su joj "obvezna lektira", a ne propušta predstave u  Kazalištu Marina Držića.

- Taj ansambl mi je predivan i jako ih cijenim jer uz tehnološke uvjete kakve oni imaju, zaista moraju ni iz čega stvoriti - nešto. Mnogi manje bitni teatri imaju veće mogućnosti, ali KMD ima izvrsnu kvalitetu – pojasnila je te nastavila čudeći se kako Dubrovnik kroz sve ove godine ni za svoj orkestar, a ni za Festival nije uspio izgraditi dostojnu koncertnu dvoranu.

Upravo je za koncertnu dvorana dodala kroz smijeh kako ne može i to biti na Stradunu.

- Oduvijek maštam o tome da to bude negdje na Srđu. Dvorana koja sve zna i koja je izazovna već i samom svojom pojavom u prostoru, pritom s pogledom od milijun dolara. Tko ne bi pošao gore? Ili došao samo da to vidi? Ili da čuje nekog upravo u tom prostoru? Uvijek postoji publika, koja je spremna odvojiti velike novce. Sjetimo se samo "vjenčanja stoljeća" kada su mladenci kupili cijeli program Dubrovačkog simfonijskog orkestra i napunili i avion i gledalište. Knežev dvor je čudesan prostor za koncerte, on će to uvijek i biti, ali ima skučen kapacitet. Buka se grada ne može ugasiti, osim što nije ni prirodno da danas bude kao što je bilo prije 50 godina – naznačila je i istaknula važnost infrastrukture za jedan grad jer "bez nje nema rasta".

Xenia Detoni prevela  je s mađarskog jezika na hrvatski eseje, članke, operna libreta te brojna književna djela suvremenih mađarskih autora poput nobelovca  Imrea Kertésza, ili Ferenca Fejtőa, Pétera Esterházyja, Pétera Nádasa, Sándora Máraija i niza drugih. Danas kaže kako jako puno radi, a u pauzi od prevođenja uređuje kuću na Kalamoti.

ŽICA IZMEĐU HRVATSKE I MAĐARSKE

- Mađarska književnost je uvijek bila cijenjena i znalo se da ima dobrih stvari. Obvezna lektira, primjerice u Hrvatskoj, bio je roman Dječaci Pavlove ulice, no dok Imre Kertész 2002. nije dobio Nobelovu nagradu, mađarska književnost nije bila u fokusu nakladnika, čak ni u susjednim zemljama  – ispričala je Xenia Detoni  kazavši kako su Dubrovčani i Mađari u mnogočemu mentalitetom slični.

- Dubrovčani su iskreni katolici, ali se ponašaju kao najkvalitetniji mađarski protestani ili vrhunski mađarski židovi. Slično reagiraju kao oni Mađari s kojima sam u stalnom kontaktu, i zato se lako razumijemo. Iako, sam kao Vojvođanka i u Mađarskoj oduvijek bila turist i, čini se, to ću zauvijek i ostati. Nikad nisam zatražila državljanstvo, ni po kojoj osnovi, jer mi taj papir nije neophodan da bih se osjećala pripadnicom mađarske kulture – objasnila je Xenia nadovezavši se na odnose Mađarske i Hrvatske koji su nedavno bili ugroženi različitim pogledima dviju država u rješavanju izbjegličke krize.

- Zgrozila me je činjenica da bilo kome u Srednjoj Europi  pada na pamet ograditi se žilet-žicom, a osobito to što se ona na kraju razvukla i između Mađarske i Hrvatske. Bilo je strašno gledati dok se ta ograda montirala, a danas je  jednako neugodno znati da nitko ne spominje kad će ju ukloniti.  Ne žuri mi se proviriti što se događa s onu stranu te znamenite ograde, ali poznavajući Mađare bojim se kako će uskoro sami sebi morati objastniti zašto su se našli unutar nje. Toliko panike i straha od drukčijega Mađari ne bi smjeli imati jer su se strogo uzevši zadnji doselili u Srednju Europu. I oni su drugačiji, a upravo ih je ta razlika i afirmirala. Prvi su u svibnju 1990. rušili Željeznu zavjesu (ali ne onu kazališnu!), a sad prvi grade novu. Srećom, zasad tehnički ne toliko dotjeranu.

RAT U DUBROVNIKU

Xenia Detoni prisjetila se i Domovinskog rata kada je ostala zatečena napadima na Dubrovnik jer to je, prema njenim riječima, bila nama tragedija, a agresorova fatalna pogreška. Trudila se tada koliko je mogla da diplomatskim vezama ukaže na razarenje grada i tako pomogne.

- Posjet Dubrovniku ostavlja vječni trag, katkad i presudan.  Sretala sam utjecajne ljude, koji su ponosni na to da su jednom bili u Dubrovniku. A koliko to mogu biti važne priče, uvjerila sam se kad sam presnimku izvještaja Vedrana Benića za HTV o ovdašnjim događajima 6. prosinca 1991. donijela u Budimpeštu pokazati svima koje sam tada poznavala. Smatrala sam da je svatko od nas dužan učiniti sve što je u njegovoj moći, makar preskakao i ovlasti, i da je u takvoj borbi svako sredstvo dopušteno. Jer da se  u  Budimpešti već u veljači 1992. mogao dogoditi festival za ratom pogođeni Dubrovnik, bio je više izraz, danas bih rekla mojeg ludog prkosa, nego stvarnih mogućnosti,  ali ništa manje i nevjerojatnog poštovanja mađarskih intelektualnih krugova prema onome što Dubrovnik predstavlja - prisjetila se gospođa Detoni kazavši kako se tada trudilo nešto učiniti i pomoći.

- Nisu se ni oni previše obazirali čak ni na očite zakonske prepreke, nego su se trudili poduzeli, i to s dvjestotinjak sudionika iz Hrvatske. Jasno, i ljudi iz Dubrovnika. Ministar kulture potpisao je odluku o financiranju osam dana prije nego što je Hrvatska bila priznata. Tadašnji je mađarski ministar vanjskih poslova pričao da je medeni mjesec proveo na Korčuli,  posjetivši također i Dubrovnik, a drugi financijer, medijski neobično eksponirani gradonačelnik Budimpešte, koji je to ostao još idućih 18 godina, pak bio vraški ponosam što je kao student skucao dovoljno novca da s ruksakom obiđe Dubrovnik. Ministar poljoprivrede, čiji je nećak dirigent proveo samo jedan dan u Gradu, istina odmah na početku te kritične godine i to tek kao gestu meni, iskoristio je govornicu državnog parlamenta da u izravnom radijskom i televizijskom prijenosu pozove sve Mađare na festivalska događanja u znak solidarnosti s Dubrovčanima, koji su nekoć gradili i mađarsku kulturu. Događalo se to u bitno drukčijim vremenima, kada je još gotovo čitava nacija, netom izišla iz Istočnog bloka, idealizirala život u Jugoslaviji osamdesetih.  Međutim, svi su oni, kada je Grad napadnut, osjetili  da je grubo napadnuta i njihova intima - rekla je ona.

- Tim napadom agresori su 'pogodili' puno veći broj ljudi od samih građana Dubrovnika. Do Domovinskog rata postojao je neki logičan odmak i površan odnos s Dubrovčanima, jer nisam autentična Dubrovkinja, a niti to mogu postati. No, od 1. listopada 1991. mentalno sam postala upravo to, a Dubrovčani, poznati i nepoznati, počeli odjedanput uživati kod mene i mojih povlašten status.  Pomagali smo ih kako smo stizali. Ako ne drukčije, barem da se čuje za ovdašnju svakodnevicu. Od siječnja 1992. jedna je tada vrlo poznata novinarka Mađarskog radija počela redovno dolaziti u naš stan na Pločama da izvještava o događajima kojima je i sama svjedočila. Što je obilježilo i njezinu karijeru, jer mnogi joj i mlađi Mađari ime odonda pamte ponajprije po javljanjima iz Dubrovnika  - prisjetila se ratnih vremena nagrađivana prevoditeljica  Xenia Detoni, koja već desetljećima diljem Europe prenosi najljepšu sliku Dubrovnika.

Komentiraj članak

Komentari