INTERVJU

Viktorija Knežević: Nisam Nutella da se svakome moram svidjeti

Dubrovačka odvjetnica i predsjednica udruge Prospectus Viktorija Knežević poprilično je "zagrebala" u temu rastućeg broja javnih službenika pokrenuvši internetsku stranicu Ocijenime.hr namijenjenu radu službenika, dakle onih čiji se rad financira novcem poreznih obveznika. Izazvalo je to mahom pozitivne reakcije, ali razumljivo i one negativne, kao što to obično bude kad se propitkuju ustaljene norme.

Jasno, sve nastale reperkusije povod su za razgovor s Viktorijom Knežević, koja se upravo kroz primjere koje je doživjela osvrnula na širu sliku koja cijelom društvu očito poput omče na vratu.

PREDSJEDNICA UDRUGE FERALIS ZBUNJUJE JAVNOST

Što se događa s kaznenom prijavom koju je protiv vas pokrenula  Hrvatskog centra za zaštitu podataka Feralis Ines Bolkovac?
-  Ona je proslijeđena na Općinsko državno odvjetništvo u Dubrovniku. Dostavila sam im očitovanje, smatram da kaznena prijava mora biti odbačena. Ne znam koji su njeni motivi. Postavila je upit Povjereniku za informiranje, on je odgovorio. Javno je tada objavila samo dio odgovora i na taj način zbunila je prosječnog čitatelj koji ne zna razliku između javne informacije i otvorenog podatka. Otvoreni podataka je podatak u strojno čitljivom formatu, dakle otvorenost definira oblik, a ne sadržaj.  Kada pročitate cjelovito mišljenje Povjerenika koji je izdano u tom slučaju naći ćete da smo imali pravo objaviti podatke na Internet stranici i da što je najvažnije, ta vrsta podatka nije osobni podatak u smislu GDPR-a nego javna informacija. 

Pitam vas to zbog antropološkog dijela priče. Dakle, otvorite stranicu tog tipa, jasno je kako nećete imati institucijsku podršku, ali na kraju protiv vas kaznenu prijavu podigne - udruga.
- Ona i tako zbunjuje javnost. Ona je na čelu obične udruge gdje se vodi kao stručnjakinja za zaštitu podataka, svatko se može proglasiti takvim. Ali, nije da to nisam očekivala. Dapače. Po zakonu velikih brojeva je logično da će netko "izletjeti".

No, taj "netko" je upravo iz civilnog društva, govori nam taj primjer koliko zapravo društvenih dionika žele puhati u zajednički rog s vlašću.
- Rekla bih da je to tužno. Ne mogu na to utjecati. Mogu nastaviti ustrajati u toj borbi. Malo je onih koji su se spremni boriti. Ne začuđuje to. I, ima tu jedna zanimljiva upravo antropološka stvar.

TREBA ČINITI ISKORAKE

Koja?
- Imali smo iseljavanje nakon Prvog svjetskog rata, nakon Drugog svjetskog rata, iseljavanje 1970.-ih, iseljavanje 1990.-ih, i iseljavanje sada. Što to znači? Većina poduzetnijih, hrabrijih se iselila. A ovo što je ostalo? Nema tu dovoljno kritičke mase koja je potrebna za promjenu. Većina koja je ostala su ipak idealisti ili ne baš poduzetni. To je zanimljivo. Razgovarala sam sa socijalnim psihologom, baš smo došli do toga da imamo previše povijesti po kvadratnom metru. Promijenilo se tu pet država. Pojedinci se nisu mogli osloniti na ništa. Imali smo toliko organizacijskih državnih oblika, ljudi se nisu mogli osloniti na instituciju nego na obiteljske veze i poznanstva. Zato imamo korupciju koju je teško iskorijeniti u socio-psihološkom smislu. 

Ima jedan divan naslov knjige George Orwella "Nitko i ništa u Parizu i Londonu". Naslov je dovoljan, sadržaj se ne treba znati. Dakle, ljepše je biti nitko i ništa u Parizu, recimo prati pjate, nego ustvari ovdje živjeti u društvu nejednakih prilika. Ipak, za one kritički nastrojene ipak se ovdje širi područje borbe.
- Treba činiti iskorake. To je jedino što može pomoći. Borim se. Ostajem. Nadam se da će mi se pridružiti još neki.  Neki su nekritični prema onome što je bilo prije 1990. godine, neki prema onome što je došlo poslije. Nismo racionalni. A mislim da treba biti racionalan, vjerujem da sam ja to uspjela koja imam tako reći tešku obiteljsku povijest.

IMAMO KOLEKTIVNO FORMIRANJE NOVOG TIPA

Kakva je ta povijest?
- Moj djed je bio partizan, umro je od upale pluća. A njegov brat je ostao u Dubrovniku, i optužen je da je bio ustaša, što on nije bio. Ali, netko ga je takvim prokazao i ubijen je na Daksi. Poslije je i moj otac bio prokazivan. Nad mojom obitelji je počinjen ratni zločin. Bili smo mi imućnija obitelj, bili smo kmetovi, ali smo otkupili kmetska prava. Nacionalizirana nam je imovina, baka je pravo na boračku mirovinu dobila tek krajem 1980.-ih. Jasno da će sad moj otac biti donekle nacionalistički obojen. Ali, što hoću reći, došle su 1990.-e pa smo vidjeli kako je lako zastraniti.

Mislim da je osnovni problem u kolektivnome, u utočištu u kolektivnom, umjesto u oslobađanju sebe od bilo kakve "skupne mobilizacije".
- Jako je malo individualizma, da. Pedeset godina nas je netko učio da nemamo što misliti i utapali su nas u kolektiv. Polagala sam nade u one koji su se rodili s pogledom u Internet. Međutim, nema baš nade, kažu mi da su radikalnije te generacije od prethodnika. Jer je sad partiju zamijenila crkva i imamo kolektivno formiranje drugoga tipa. 

UČLANITE SE U STRANKE!

Uistinu, situacija na poziciji otpora nije dobra, jednostavno beskrvnost je ono što opisuje nove generacije.
- Mislim da je strašan problem u manjku socijalnog kapitala, očekuje se da nam drugi omoguće državu, a mi samo imamo neku predodžbu kakva bi ona trebala biti. Treba se angažirati. Treba nam angažirano civilno društvo. Prijateljima koji su gnjevni stalno govorim da se učlane bilo gdje.

Da se učlane u stranku ili udrugu?
- Bilo koju stranku, ali mislim da je to Sizifov posao. Budimo realni, HDZ i SDP su tu kao lijevo i desno krilo komunističke partije. HDZ se pogotovo ispraznio. U početku je bilo onih kojima je bila bitna Hrvatska i koji su bili čestiti ljudi. Više ih nema. Eto nam primjera Dubrovnika. Tu smo imali Petra Poljanića,  Nikolu Obuljena. To su gospari. Šuica je klasa iznad ovoga što imamo danas. To je takva erozija, bitna razlika onoga što smo imali i imamo danas.

Meni je sad zanimljivo vaše mišljenje da bi svi trebali biti u stranci. Razmišljam da nije dobro što smo stranački obojeno društvo. Pretpostavljam da mislite na to da smo ionako osuđeni na činjenicu da smo stranačka država, ali kad je već tako da bi tu trebali biti kvalitetniji ljudi.
- Upravo tako. Želim više aktivizma. Više kvalitete. hrabrosti.

U NAS SE SAMO "SPINA"

Ali opet, teško će biti ići naprijed dok je država stranačka sve dok stranke imaju - radno mjesto, kao svoju osnovnu moć.
- U Engleskoj nakon industrijske revolucije se pojavio soj ljudi koji se emancipirao od kralja, sami su zarađivali. Tu je kolijevka demokracije. Tu se demokracija u današnjem obliku pojavljuje. Stranke koju su naslijedile Komunističku partiju moć crpe tako što stvaraju sustave neslobodnih ljudi, koji primaju plaću, ali moraju klimati glavom na sve. Oni ne relaksiraju poduzetništvo, drže poduzetništvo onakvim kakvim ga već drže. Zato jer  ljudi koji su neovisni, koji misle svojom glavom za njih predstavljaju opasnost. 

Istina. No, događa se da se građani protive - privatnom kapitalu, u kojemu kao vide neko zlo, nesvjesni koliko im je ono, dakako kad su stvari uredno postavljene, jedini zalog neovisnije budućnosti.
- I to je naslijeđe komunizma. Odgovorni političari moraju to prihvatiti, u nas se samo "spina" i čini se sve da stvari budu još gore, potpaljuje se antagonizam umjesto da se razvija dijalog. To je odgovornost političara, to ne može raditi moja krasna blagajnica iz "Zvone". Tu uzor može biti Ivo Josipović, mislim da je puno toga propustio, ali je poticao mirni dijalog, za razlike od sadašnje predsjednice koja to ne čini. Odgovornost je da društvene teme potaknu dijalog, a ne sukob.

VIJESTI IZ BUDUĆNOSTI

Vi ste izašli iz stranke? Bili ste u HNS-u.
- Bila sam prvo u HSLS-u pa u LS-u. I svi mi iz LS-a onda prešli u HNS. Sad nisam u nijednoj stranci, ono što je napravio Vrdoljak je "salto mortale" HNS-a i iz stranke sam izašla. Sad sam nigdje. Ali, aktivizam je oduvijek moj izbor. Netko ima potrebu poći na ribanje, a ja se imam potrebu baviti društveno korisnim stvarima. Imala sam i TEDx, ideju da ga dovedemo u naš Grad. 

Kako je došlo do ideje tih konferencija iz područja tehnologije, zabave i dizajna?
- Mi smo zaljubljeni u našu slavnu prošlost, izgubljeni smo u sadašnjosti i nemamo ideje što nas čeka, zato se zvalo to "Live to tomorrow" jer smo htjeli pokrenuti ljude da razmisle o idejama. Evo Boston razvija projekt i ulagat će 12 milijardi dolara u gradnju "waterfronta" jer će do 2050. godine ocean porasti za 50 centimetara. Oni već sad misle o tome. Misli li u Dubrovniku itko o ičemu takvom?

A to nama dođe kao one "vijesti iz budućnosti" Nadrealista.
- Da, vijesti iz budućnosti. Bilo bi divno da Dubrovnik raspravlja o tome. O takvim temama. 

NISAM NUTELLA

Što se tiče vašeg projekta, što njega očekuje? Kako se on razvija.
- U fazi smo programske nadogradnje. Ovakva stranica je dosta jednostavna. Želimo da se nadogradimo na županije, ministarstva, zavode, agencije, upravna tijela. I da se može vidjeti i brutto plaća, "lajkati" komentari, "uploadati" dokumenti i fotografije.  Idemo poboljšati korisničko iskustvo. Bit će moguće da vidite i korisnike, njihove ostale komentare.  To ima i Trip Advisor. "Crowdfundali" smo kako bi prikupili novce, nismo ih skupili dovoljno, ali su se javili sponzori i donatori koji će nam sve odraditi besplatno tako da smo sretni.

Ima li onih koji su vam digli pozdrav?
- Nitko mi nije digao pozdrav. Ali ne brinem se. Ljudi imaju pravo na mišljenje.  Nisam Nutella, ne mogu se svidjeti svima, meni je važno da projekt cijene ljudi do kojih je meni stalo i da je to za opće dobro svih građana. 

Dosta ste bure izazvali. Trenutno je u Dubrovniku nedovoljno dobra situacija na opoziciji, gdje SDP po nekakvom "defaultu" može računati na dva do pet mandata, a ostalo je zbilja otvoreno. Vidite li u projektu svojevrsni politički zamašnjak u vašoj karijeri.
- Mene politika oduvijek zanima. Kad sam bila prva godina faksa, 1994. je to bila sam skupljala novce za knjigu Margaret Thatcher. Politika me oduvijek fascinirala. Pratim je, ja ne volim sjedati na kavi, netko voli, a tako ja volim pratiti politiku i to oduvijek radim. Međutim da bi se bavili politikom ne morate se kandidirati na izborima.

Znači ništa od političkog angažmana?
- Moj radni dan počinje u šest ujutro i završava u 11 navečer kad se onesvijestim. Osim što vodim projekt radim i gomilu drugih stvari. Ne znam gdje bih mogla ugurati aktivni politički angažman. To nije opcija jer nemam gdje. Pišem i za IT časopis Mreža kolumnu o tehnologiji i umjetnoj inteligenciji koja pogotovo u pravu mijenja način rada. Lagala bih kad bih rekla da me politika ne zanima, ali me zanima i rad za opće dobro u bilo kojem smislu. Tako da se ne vidim u dogledno vrijeme u politici. Nemam energiju. Za to bi trebale tri Viktorije.

Piše: Vedran Salvia

Komentari

Komentiraj članak

Komentari