Zločini Titoista

VICE VUKOJEVIĆ OTKRIVA: Imena i pseudonimi Udbaša koji su ga terorizirali

Svjetlo dana nedavno je ugledala dugo očekivana knjiga koju potpisuje Vice Vukojević simbolično nazvana “Vice Vukojević-Dosje 240271″. Riječ je o skoro tisuću stranica teksta objavljenog u izdanju Hrvatskog križnog puta, a na pomno razrađenim stranicama prikazuje se model po kojem je djelovala ne samo zloglasna UDBA već i države te partija kojoj je služila. U moru zanimljivih detalja, jedan od najzanimljivijih jamačno jest onaj u kojem se objavljuje popis udbaša te njihovi pseudonimi. Sve to prezentirano je kroz Vukojevićevu opsežnu, ali zanimljivu biografiju. Iz rodnih Veljaka, mjesta nedaleko od Ljubuškog, autor knjige dolazi u Zagreb gdje 1956. godine upisuje Pravni fakultet.

Spletom nesretnih okolnosti studij je Vice prekidao dva puta i to zbog zatvaranja i služenja zatvorske kazne. Diplome se domogao 1967., a već 1968. upisuje postdilomski studij na Doktoratu Pariškog sveučilišta kojega nije uspio privesti kraju zbog zatvaranja nakon Karađorđeva kada je optužen za kontrarevolucionarne djelatnosti u Matici hrvatskoj u inozemstvu. Vice je uhićen 17. siječnja 1972. u Zagrebu te tada biva osuđen na deset mjeseci zatvora, a prilikom uhićenja oduzima mu se putovnica koju je uspio vratiti tek u prosincu 1989. godine. Protiv njega 1976. godine podignuta je optužnica da je tokom ’72. dok je robijao u istražnom zatvoru u zagrebačkoj Đorđićevoj ulici s nekolicinom osoba koje su se nalazile na slobodi bio osnivač protudržavne organizacije. O nimalo lagodnom životu svjedoči činjenica da je od 1959. do 1980. bio zatvaran čak četrnaest puta. U trinaest različitih zatvora proveo je četiri godine.

U vrijeme provođenja obrade nad Vicom na snazi su bila Pravila Službe državne bezbednosti te se tako već na prvoj stranici njegova dosjea može pronaći uvodni karton s podatcima o nositelju obrade, a u knjizi otkriva i datum zavođenja, odnosno 13. lipnja 1969. godine. Susresti se tamo mogu i mnogobrojni podatci, ali i imena operativaca zaduženih u cijelom razdoblju za obradu te dužnosnici Udbe koji su davali prijedlog. Radi se o Milanu Rukavini, načelniku Centra SDS Zagreb, suglasnost je davao Melkior Baranović, pomoćnik nadležan za SDS republičkog sekretara za unutrašnje poslove SRH te odobrenje Jovo Ugričić, republički sekretar za unutrašnje poslove SRH. Posebnu rubriku, posve opravdano, autor knjige posvećuje pseudonimima zaduženima za njegovo praćenje. Radi se o Putniku kojemu se otkriva ime. Bio je to Ivan Cerovac, nastavnih glazbenog i bivši emigrant. Nadalje, tu je i Mile ili ti ga Ivica Zlomislić, višestruko osuđivan kriminalac. Doktor jest Vinko Vrsalović, a njegov pseudonim ne čudi s obzirom na to da se radi o liječniku koji je boravio na radu u inozemstvu. Na koncu se nalazio datum brisanja obrade – 11.4.’90. I njeno rukopisom sastavljeno obrazloženje.

Od početaka je nad Vicom bio zaveden najveći stupanj obrade, a iz Rezimea – operativnog dnevnika koji se nalazi na koncu dosjea može se konstatirati da je nad njime vođena i Prethodna operativna obrada dvije godine ranije. No, dokumenti o tome u dosjeu ipak nisu sačuvani. U dosjeu Udbe o Vukojeviću se mogu pronaći zanimljivi dokumenti mostarske Udbe koji su prethodili zavođenju operativne obrade nad Vukojevićem u Zagrebu. Iz tih dokumenta koje su mostarski udbaši dostavljali ovima u Zagrebu vidljivo je da su Vicu počeli pratiti u Imtoskom još 1957. godine. Činili su to po uhodanom modelu preko svojih suradnika. Za vođenje obrade zasluge ima Vice Sopta, hercegovački udbaš. A spominje se i Mate iza čijeg se pseudonima krije Ante Pavlak, student Prava iz Vicinih rodnih Veljaka te Jakiša koji je ubrzo spoznao pogrešku i otkazao suradnju Udbi. Iz dokumentacije koju posjeduje Zaklada Ante Bruno Bušić da se zaključiti da je ispostava Udbe u Imotskom pomoću Tvrtka i Hrabrog, suradnika čiji identiteti su nepoznati 1956. evidentirala Vicu kao potencijalnog narodnog i državnog neprijatelja. Stranice dosjea Vice je posvetio Udbinom izvješću o sudjelovanju u studenskim prosvjedima u Zagrebu, ali i o uhićenju ’59. kada je saslušan i izbačen s fakulteta. Progovara i o protjerivanjima u Hercegovinu te opetovanom zatvaranju u mostarski zatvor Ćelovina pod novim optužbama za neprijateljsko djelovanje i oslobađanje zbog pomanjkanja dokaza.

Tu je i priča o upućivanju u kažnjenički logor Sveti Grgur smješten na Golom otoku. Iz Svetog Grgura otpušten je 10. 7. 1961., ali s lošom karakteristikom čiji je potpisnik Nikola Rađenović. Razlog toga je regrutacija u rujnu te godine na odsluženje vojnog roka u Resen na makedonsko-albanskoj granici gdje ga je KOS također pratio. Prilikom otpuštanja major Milutin Uskoković poslao je za njime još jednu negativnu karakteristiku. Mostarske kolege ozbiljno su shvatile poruke te su se uhvatile u koštac s Vicom. Mato je dostavljao serijal izvješća o namjerama Vicinih neprijateljskih aktivnosti jer je ovaj u međuvremenu nastavio studirati. Istodobno, niz zagrebačkih studenata dijeli protujugoslavenske letke po cijelom gradu. Udba optužuje Vicu za sudjelovanje u aktivnostima te biva uhićen 5. lipnja ’65. Nareda dva mjeseca u ilegalnim Udbinim zatvorima Vice proživljava užasnu torturu. Obrada se nastavlja kao dio akcije Šestine kojoj je u cilju bilo otkriti te obračunati se s djeliteljima letaka. U skladu s tim, udbaškom metodom uhićen je niz osoba, a među njima našao se i Ivan Gabelica te cijela plejada ljudi među kojima i Bruno Bušić. Imenuje Vice bez dlake na jeziku glavne Udbine suradnike iz akcije Šestina. Riječ je o Ličaninu Ivanu Pandžiću, studentu zagrebačkog Filozofskog fakulteta, potom zaposleniku JAZU-a. Javor je bio Ivan Majić koji je ubrzo emigrirao u Njemačku gdje je bio sudionik specijalnih akcija. Gradinski znan i kao Pelikan bijaše Grgo Bebek, nekadašnji sjemeništarac i student matematike i fizike koji je radio u Njemačkoj. Toni je bio Ante Vuletić iz Vrlike. U pomanjkanju dokaza 5. siječnja Vice biva otpušten na slobodu, ali Milan Rukavina ne posustaje. Pretpostavljalo se da će Vice prve slobodne dane provesti u Hercegovini pa Rukavina šalje naputak mostarskim kolegama da poduzmu sve mjere radi kontrole. Zbog pretpostavki da bi Vice mogao emigrirati na noge ustaje Đuro Sertić Udbaš iz Zagreba.

Već 4. ožujka ’66. suradniku Branku, odnosno Ivanu Cesaru asistentu s Filozofskog daje zadatak da širi dezinformacije o Vici. Inače, Cesar je 90-ih osnovao Hrvatsku-kršćansku demokratsku stranku te je bio ministar bez portfenja u vladi nacionalnog jedinstva u Gregorićevoj eri te se ’92-e kandidirao za predsjednika. Par dana prije Brijunskog plenuma Vice prima rješenje o obustavi postupka protiv njega o Operaciji Šestina. Nakon toga pisao je na mnoge adrese, a u lipnju ’67-e biva mu vraćena putovnica. Nakon toga odlazi u Beč kako bi upisao postdiplomski studij prava. Udba i tada na njega usmjerava suradnike koji su živjeli u glavnom austrijskom gradu. Bili su to također ljudi koji su se krili pod pseudonimima. Doktor je bio Vinko Vrsalović koji je otišao u Austriju na rad poslije završetka medicine u Zagrebu. Putnik je bio Ivan Cerovac, a Tudor bečki emigrant Franjo Radoš kojega je austrijska tajna služba raskrinkala kao doušnika Udbe radi čega je bio osuđen. Benko je Drago Drašković koji je u Švedskoj nastavio svoje doušničke aktivnosti. Tu je i Marijan odnosno fra Mate Božić svećenik pri Hrvatskoj katoličkoj misiji u Beču. Jusufi je Asaf Duraković, student medicine u Zagrebu koji se odselio u Kanadu nakon što je okončao medicinu u Zagrebu. Vukojević ne uspijeva upisati studij u Beču pa ’68. odlazi u Pariz i dobiva stipendiju na ondašnjem sveučilištu. Udba zapošljava Strelu – Željka Sabola koji odlazi na studenska putovanja i saznaje za Vicine aktivnosti u Francuskoj. Sabol je djelatnik Leksikografskog zavoda u Zagrebu, a bio je i savjetnik šefa Hrvatskog sabora. U Parizu ga je dočekuje cijela plejada koja o njemu šalje seriju izvješća nalogodavcima. Predvodnik u izvješćima bio je Neven Baričević kojega je Vice upoznao nakon otpuštanja iz Svetog Grgura. Kroz te dojave Vice je bio zaveden u Katalog ekstrem ista. A Baričević je značajnu ulogu odigrao u likvidaciji Brune Bušića.

Lazo je bio Dinko Jukić. emigrant u Nici kasnije znan i kao Šime. sudionik akcija Udbe protiv hrvatskih političkih emigranata. Đorđe-Ivan Jukić kao emigrant živio je u Parizu, a Žan je bio Gracijan Radica Francuz iz Splita koji je kao pravnih radio u francuskoj državnoj upravi. Uhodanom metodom, točnije prisluškivanjem telefonskih brojeva u Zagrebu Udba dolazi do podatka da je u Pariz doputovao Bušić. A doznaje se i da ga je tamo sačekao Vice za kojega je suradnik Marko dojavio da je pomoću crkvenih krugova došao do Unescove stipendije. Prije toga, 12. prosinca ’69-e Rade ili ti ga Franjo Gaži član Matice hrvatske u Zagrebu dojavljuje da je saznao od Laste (pseudonim operativne obrade pod kojim je Udba obrađivala Tuđmana) da netko prijeti Bušiću u Zagrebu i da je zato odlučio otiči u Pariz. Lazo javlja Udbi kako Vice i Bušić kuju plan o odlasku u Španjolsku kako bi preko veza zamolili Papu da ne sudjeluje na Titovoj audienciji. Temeljem dojava suradnika Marka dolazi Udba do ovoga plana, a zagrebački SDS odlučuje se na njihovu obradu u Operaciji Dalmacija. Zasluge za istu dobiva Mustač koji u tome jasno nije bio osamljen. Suradnik Tomo još nije identificiran, ali imena i prezimena ostalih zahvaljujući Vici postala su poznata. Od listopada ’70 do povratka Vice u domovinu Udba se zanimala za njegove aktivnosti u Matici hrvatskoj u Francuskoj i Sjevernoj Americi. Glas o tome puštali su suradnici Ivo iz Clevelanda i Pločar iz Australije koji se zatekao u SAD-u. Pod pseudonimom Ivo našao se Pero Pejar iz Vida kod Metkovića koji se zbog sloma živaca vratio u Jugoslaviju. Pločar Boro Viskić vrbovan je od Udbe za vrijeme služenja kazne na Golom otoku te nakon otpuštanja iz logora biva upućen u Australiju. Brat Milivoj Viskić bio je šef Odbora za pravosuđe SRH. Vice je uhićen 18. siječnja ’72-e i od tada do raspada Jugoslavije susretao se s pretresima, uhićenjima i ostalim neugodnim događanjima. Udba nije angažirala nove suradnike za njegovo praćenje, bili su to tek dvojica, Žako i Faraon, čiji identitet do danas nije poznat.

Komentiraj članak

Komentari