INTERVJU

UMJETNICA IVANA MARIJA VIDOVIĆ U RAZGOVORU ZA PORTALOKO: 'Cijela Hrvatska je dužna Dubrovniku'

Jučer je bila posljednja predstava ovogodišnjeg Epidaurus festivala u Cavtatu kojim već sedam godina upravlja umjetnica, Dubrovkinja sa starim cavtajskim korijenima, Ivana Marija Vidović. Iako mnogi znaju Ivanu kao višestruko nagrađivanu pijanisticu pa čak i pjesnikinju, od 2010. godine ambasadoricu za Talijansku kulturu u Hrvatskoj i humanisticu, poliglotkinju, a od lani i pedagoginju, mnogi ne znaju kako i otkuda je Ivana svih ovih godina crpila ideje za festival.

Kako je postigla da se u Cavtatu različite kulture stope u jednu, kako je postigla da jezici svijeta na pozornici postanu jedan jezik, jedna emocija? Mnogi od vas i ne znaju kako posljednja predstava ovogodišnjeg festivala za Ivanu nije bila samo jedna od predstava, to je za nju bilo nešto puno više..

'Starac i more.'


Da! 'Starac i more'. Počašćena sam što nam je upravo 'Starac i more' bila posljednja predstava ovogodišnjeg sedmog festivala. U našoj kući, koja je stara 700 godina, odrasla sam s nonom kojeg više fizički nema. Platila bih ne znam koliko za tu predstavu jer ona je vezana za moje unutarnje emocije. Nono je u slobodno vrijeme hodio ribat, a i ja obožavam more. Čak sam prije proplivala nego prohodala.

Slika u članku
Predstava 'Starac i more'
Doživljavate li uvijek ovako emotivno koncerte i predstave?

Da, moram priznati. Možda ne svaki pojedinačno, ali kao organizatorica jako se vežem, mislim da drugačije doživljavam događanja. Ista stvar mi se dogodila i s Flamencom. Jako sam vezana i za Španjolsku,  studirala sam s velikom legendom pijanizma Alicijom de Larrocha koje nažalost više nema. Povezana sam s njezinom kćerkom koja radi na tome da se o njoj napiše knjiga. Zadnje četiri godine njezina života puno smo surađivale, prijateljevale, dopisivale se...

Obzirom na to sigurno niste ostali ravnodušni kada se u Cavtatu na terasi vile Banac zaplesao Flamenco?

Ma kakvi ravnodušna! U Barceloni, kad sam imala vremena, svaki vikend bih trčala vidjeti taj spektakl. Užasno me privlačio taj ritam. Flamenco u Cavtatu je privukao toliko ljudi, ja ne znam jesam li ikad vidjela toliko ljudi osim za vrijeme klapskog festivala 'Na me pogled tvoj obrati', ali to su ipak naše klape. Pokušala sam pronaći najbolje plesačice i moram priznati da sam imala sreće. Kockice su se poklopile i dobili smo jedan prekrasan mozaik. Glavna plesačica Lara Andrés odmah mi je postala bliska te smo postale iznimno dobre prijateljice.  Stvarno je došlo tako puno ljudi da mi se činilo da i na granama sjede. Prvi put nam je ponestalo stolica. Sve je bilo čarobno. Svaki njihov pokret, udarac rukom bio je sinkroniziran. Međutim, nisu izgledale kao roboti, već naprotiv bila je to sloboda pokreta s daškom otkačenosti.  Stopile su se s našim nebom, morem...

Uhvatila sam vas nekoliko puta da već spominjete neke ideje za sljedeći festival. Nije li to malo prerano obzirom da ovaj još nije završio?

Već u tijeku ovog festivala mi pričamo i planiramo za idući.  Već smo pregovarali s ovogodišnjim umjetnicima o nekakvim mogućnostima otvaranja tema koje su u Cavtatu vrlo važne. Kao na primjer baštinjenje i kulturno-umjetničko nasljedstvo, ono što Cavtat ima. Malo se o tome svemu govori, premalo je prostora o tome u medijima. Puno više se nađe vremena za nešto površnije, nešto što nije vječno, a ovo je jedino vječno.

Što vas vodi k tim idejama, koncertima, predstavama?

Dosta putujem, stalno upoznajem nove ljude, a po prirodi, hvala Bogu, nisam šutljiva i to je jednostavno kombinacija za steknuti poznanstva iz kojih se rode ideje. Svugdje gdje sam se našla pomišljala sam kako bih ja ovo voljela donijeti u svoj zavičaj. Uvijek pomislim, zašto netko drugi još ne bi doživio ove emocije koje sam ja doživjela ili barem da ih dožive oni koji to mogu, jer zapravo nisu svi otvoreni za sve emocije. Netko recimo na nogometnoj utakmici doživi emocije koje ja doživim na koncertu. Nikoga ne ponižavam, svatko ima pravo na svoje. Jednostavno želim našu ambijentalnu ljepotu koju imamo, stopiti s onim što doživljavamo na drugim mjestima i  tom porukom pokazati koliko je zapravo umjetnost 'jedna jedina konstanta' i da ona jedina potpisuje civilizacije te je samo izražena kroz različite jezike ili tonalitete. Međutim, kad se ona združi, eto, recimo, kad su cure zaplesale Flamenco, taj španjolski žanr, onaj pravi iskonski i kad je Konavoka došla u narodnoj nošnji donijeti im cvijeće ja nisam mogla sakriti suze. Bila sam ponosna. To je bila predstava Mediterana, tada smo svi govorili jednim jezikom.
Slika u članku
Čarobni Flamenco u vili Banac

Pričate jako puno jezika, i to vam sigurno ide na ruku pri sklapanju poznanstava?

Da, to mi puno pomaže u organizaciji festivala. Govorim nekoliko jezika ili kako je jednom veleposlanica RH u Argentini rekla da Ivana govori sve što joj treba: Engleski, talijanski, slovenski, španjolski, razumijem i govorim katalonski, napolitanski, francuski i portugalski, a učim i njemački jezik. Teško je s Napolitancem dogovoriti nešto na njihovom treće razrednom engleskom. Uložila sam dosta truda i bez neke samohvale i pretenzija, drago mi je da imam taj dar s kojim se mogu lakše dogovorit s ljudima oko koncerata i predstava i na taj način polučit nešto svome zavičaju. Bila sam dovoljno luckasta da dovedem tango iz Argentine. Dolje sam svirala dosta puta i jednog dana sam zaustavila ženu na ulici te joj rekla kako krasno pleše i pitala ju bi li došla u Hrvatsku, na što je ona rekla naravno da bi taj izazov isti čas prihvatila. Sjele smo na kavu i sve dogovorile. S njima je došla i pjevačica iz Urugvaja.

Čisti dokaz kako ništa u životu nije slučajno.
 
Nije, naravno da nije. Pa ni što smo se nas dvije danas srele nije slučajno. Apsolutno ništa.

Kad vas ovako slušam ne mogu vas ne upitati kako je uopće, prije sedam godina, nastala ideja o festivalu?

Imam preveliku ljubav za moj rodni Dubrovnik, za Cavtat, za svoj zavičaj. To vam ne mogu ni opisati. Čak sam pokušala nekoliko puta u poezijama ali ne mogu. I ono što je čarobno je to da mi se ta ljubav svako malo iznova dogodi. Evo jučer na primjer vozim prema Cavtatu i odjednom uhvate me emocije. Jedan Talijan koji se sa mnom vozio kazao je 'Che bella!' a ja sam samo na to rekla 'Bellissima!' iako svaki dan tuda prolazim...

Koliko je bilo teško u tim počecima?

Teško. Teško je bilo. Uvijek je teško ako želiš lijepo napraviti. Ali to ne znači da je nemoguće.

Je li postalo lakše obzirom kako je ovo već sedma godina festivala?
Slika u članku
Sedma godina Epidaurus festivala

Nije. To vam je kao kad volite jednu osobu svaki dan. Zahtjeva puno žrtvovanja. I pri tome ne smijemo misliti samo na sebe. Jer kad nekoga volite morate mislit i na onoga drugoga. Kako je njemu. Pa tako treba mislit i na festival, kao da je neki cvijet, kojeg treba zalijevati. Uvijek se pitam jesam li uložila sve što mogu, treba li još?

Financije su pretpostavljam najveća prepreka?

Kao i uvijek. Financiramo se od sponzora. Ja uvijek rečem da imamo naših nekoliko stupova koji nas drže a to su Općina Konavle, Turistička zajednica Općine Konavle, Hotel Croatia, Hotel villa Pattiera, Zračna luka Dubrovnik i Dubrovačko-neretvanska županija. Mislim kako je i medijima interesantno pratiti festival jer je drugačiji, jer nije baš da svaki dan imate priliku pogledati  vrhunski Flamenco na prekrasnoj pozornici uz more ili čuti predavanje naše inteligencije prepune erudicije kao što je to gospar Igor Zidić i to u rodnoj kući i na slikarev rođendan a sve u čast Velikog Vlaha!

Primijetila sam kako odvajate politiku od kulture. Zahvalni ste na sponzorima, ali ne dozvoljavate neko veće 'miješanje' jedno s drugim?

Da, zahvalna sam županiji i Općini Konavle na potpori koju nam pružaju od osnutka, ali ne mogu ne reći kako mi je žao onih koji nas ne podrže, a itekako bi mogli. Cavtat je u Hrvatskoj i državni budžet je i za Konavle, pogotovo zato što Konavle uistinu strahovito doprinose državnom budžetu! A još više zato što su bile potpuno devastirane i što treba misliti na njenu mladost i vitalnost….njenu potrebo po kulturi, egzistenciji i budućnosti. Pa to je naš budžet, naših građana, to nisu njihovi soldi! Umjetnik iz Dubrovnika bi trebao imati jednaka prava kao umjetnik iz drugih gradova Hrvatske. Cijela Hrvatska je dužna Dubrovniku, dužna mu je ove ljepote. Nisam prepotentna već samo realna. Dubrovnik je čudo, svjetsko čudo. Da, pa zar zvučim čudno?

Proputovali ste pola svijeta. Upoznali tolike kulture i ljude. Kad biste morali izdvojiti ona najdraža mjesta, koja bi to bila?

Mediteran. Uvijek Mediteran. More, mora biti more. Mediteranska Europa, Brazil, Argentina, cijela Latinska Amerika, odlični ljudi plus u svemu tome ulogu igra i veliki broj Hrvata koje tamo susrećem. To su strašno elokventni ljudi. Među njima ima erudita, velikih poliglota. Oni 'sipaju' , znači ne pričaju, već 'sipaju' tri jezika najmanje, a među njima naravno i hrvatski iako neki od njih nisu nikada kročili na hrvatsko tlo. Nisu jednostavno imali sredstava da se prošetaju do svoje zemlje. Koliko puta bi mi samo na odlasku rekli 'poljubi mi moju zemlju', a ja čim bih sletila u Čilipe kleknula bih i to učinila. To me zamolilo toliko ljudi! Tako su elokventni. Upoznala sam ljude koji nikad nisu vidjeli Hrvatsku, a bolje pjevaju klapsku pjesmu od nekih naših klapa. Trebalo bi se više otvoriti prema toj našoj dijaspori. Oni jako puno rade za nas. Oni su naši ambasadori. Svi oni, od čistačica, žena koje kuhaju kavu u firmi do direktora, pravnika, vrhunskih kirurga, doktora... Oni su svi ambasadori naše zemlje zato jer ju iskreno vole i zato jer nemaju nikakav interes.
Slika u članku
Proputovala pola svijeta


Kad smo kod interesa vratimo se opet malo na politiku u kulturi.

Teško mi je o tome govoriti zato što bih na prst jedne ruke mogla nabrojati naše profesionalne političare. Ima ih nekoliko sa završenim fakultetom Političkih znanosti i to se odmah i vidi. A ovo drugo nema veze s pravom zdravom politikom, iako možda imaju predispozicije. Čast izuzecima koji su obilježili našu povijest i napredak! 

Čim se počne misliti hoće li mi desnica ili ljevica zamjeriti ili obratno oni nisu dobrodošli u segmentima, ma ne samo kulture, već i znanosti, umjetnosti, turizma, sporta itd. A budžet bi se trebao odvajati, ne bi trebao biti kondicioniran tipa 'dat ću tu toliko novaca ako nastupi taj i taj'. Kod nas toga ima puno. Puno i previše. Netko je nekome prijatelj ili rođak ili smo pak u istoj stranci i tako to krene. To je začarani krug.

Politika vječni krivac.

Ne bih ju čak nazvala ni krivcem već neznalicom. Onda kad se na to nasloni prepotencija postane grozno. Pravnik bi se trebao baviti pravom, doktor medicinom, a umjetnik umjetnošću.  Evo ja priznajem da kao pijanistica nisam baš najspretnija u organizaciji. Nisam menadžer niti agent već pijanistica. Griješim. Ali pokušavam učiti na svojim greškama pri organizaciji i na tuđima također.
Slika u članku
'Griješim, ali i učim na greškama.'


Ni mediji nisu sveti.

Ne volim kad mediji funkcioniraju na 'copy paste' novinarstvu. Koliko puta mi se samo dogodilo da bi našim lokalnim i inim medijima poslala članak o predstavama, a novinari bi ga objavili i komotno se potpisali svojim imenom i prezimenom. To mi je grozno. Na kraju krajeva i sebi štete, svom ugledu. Sreća da se talent i ideje ne mogu 'copy paste-at'!

Još danas i festival je završen. Kuda će vas put odvesti nakon Epidaurusa? Zovu li vas daljine?

Od lani predajem klavir u Umjetničkoj školi Luke Sorkočević u Dubrovniku tako da od rujna startam sa svojim  učenicima. Međutim, na jesen ću nastupiti na sjeveru Italije, u turističkom odredištu Lago di Como, gdje i George Clooney ima vilu, tko zna, možda mi i dođe. Neka malo poviri – našalila se Ivana na kraju našeg ugodnog razgovora dodajući kako će u Rimu u studenome u sklopu udruge Akvarija, čiji je dugogodišnji član, a koja se između ostalih kulturnih raznolikosti bavi i sprječavanjem nasilja nad ženama, uz nastup na klaviru, pročitati i neka svoja pjesnička ostvarenja. U rano proljeće nastupit ću ponovno u Francuskoj, a potom opet u Italiji.

 'Evo na kraju ću vam i otkriti kako sam pozvana u Brazil snimiti cd s odličnim njihovim dirigentom i orkestrom s kojim sam već surađivala. To mi je iznimno važno, ipak Brazil ima ogromnu konkurenciiu i veoma kvalitetnu glazbenu ponudu, golema je to zemlja prema maloj Hrvatskoj. Drago mi je da su prepoznali moj način sviranja i da ću tamo opet zastupati našu kulturu. Veselim se toj suradnji' – dodala je.

Komentiraj članak

Facebook komentari