Skrivena povijest

TVORNICE SMRTI PARTIZANSKIH ZLIKOVACA: Okovi, udarci željeznim šipkama, ledena samica u kojoj je umro mladi Tente

Stražari su Frani naredili da skine svu odjeću osim donjeg rublja, stavili su mu okove na noge i zatvorili ga u prostoriju s visokom prozorom bez stakla. Površinu poda zalili su vodom, da se stvori led. Frane je u veljači 1947. umro od upale pluća.

Da je Udba ubijala i u Hrvatskoj, dokazuje sudbina Frane Tente, koji je imao samo 18 godina kada su ga u kaznioncii u Lepoglavi, u veljači 1947. godine izvrgli mučenju od čega je umro. Rođen je 1929. u Splitu, od majke Darinke, Splićanke, i oca Nikole, rodom iz Mravinaca. Imao je braću Maksimilijana i Ivicu te sestre Rosicu, Meri i Davorku. Otac je bio financijski službenik, a majka domaćica. Obitelj je živjela skromno, u stanu na Gripama.

Franin brat Maksimilijan, najstariji sin obitelji Tente, bio je tijekom rata hrvatski vojnik. Imao je dvadeset i tri godine kada su ga negdje u Sloveniji zarobili jugoslavenski partizani. Nije se vratio svojoj kući. Nitko ne zna gdje i na koji način su ga ubili. Na Križnom putu bio je, u skupini civila, i petnaestogodišnji Frane. Zarobljen je kod Dravograda. U koloni je dotjeran do Zagreba, a zatim do Bjelovara. Iz logora u Bjelovaru je pušten kući u Split.

Obitelj Tente je bolno žalila za Maksimilijanom. Očajavala je i zbog ponovnog stvaranja Jugoslavije te zbog uspostave komunizma. Frane se u Splitu povezao s nekoliko mladića i djevojaka koji su osjećali i mislili da se nasilnicima i zlu režimu treba suprotstaviti. Svoju su skupinu nazvali Hrvatskim oslobodilačkim pokretom. Odlučili su se – 1947. godine! - popeti na splitski Marijan, skinuti jugoslavensku zastavu i razapeti hrvatsku. A Frane je u to doba imao samo sedamnaest godina! Bio je učenik sedmoga razreda splitske Klasične gimnazije.

Svi su ubrzo nažalost uhićeni. Prošli su strašan istražni postupak te su izvedeni pred sud. Frane je osuđen jer je 1.) sastavio i umnožio nekoliko parola i letaka s pozivom na nasilno rušenje postojećeg državnog uređenja, 2.) razbacivao letke protunarodnog sadržaja u dvorištu gimnazije u Splitu, te 3.) skupa s drugima, na Marijanu skinuo jugoslavensku zastavu s petokrakom i digao hrvatsku zastavu bez zvijezde petokrake.

Iako još nije imao osamnaest godina, Frane je na odsluženje petogodišnje kazne poslan u Lepoglavu. Kaznionica u Lepoglavi je tada, a i puno godina kasnije, bila jezivo mučilište hrvatskih rodoljuba i disidenata.

Upravitelj je bio Josip Špiranec, major KNOJ-a, rodom iz Bedekovčine kraj Zlatara. Slijepo je izvršavao dogovore s nadređenima, osobito zapovijedi upravitelja udbinog Odjela za provođenje sudskih kazni Josipa Manolića.

A sigurno je bio patološka ličnost. Osobno je, primjerice, izradio nacrte za tri vrste okova: od 12 kg, od 20 kg i od 50 kg. Odgovoran je za smrt najmanje dvije stotine ljudi (Dokumentacije: dr. Augustin Franić,Lepoglava, mučilište i gubilište hrvatskih političkih zatvorenika, Hrvatsko društvo političkih zatvorenika, Dubrovnik 2010.; i brojne druge). Šezdesetih godina Špiranec je obnašao visoke partijske i državne dužnosti. Pad komunizma i osamostaljenje Hrvatske dočekao je u Staračkom domu na Naumovcu u Zagrebu, u ustanovi koja je za tadašnje prilike bila luksuzna, a koja je bila sagrađena upravo za jugoslavenske zaslužnike. Živio je do kraja devedesetih. Nitko ga nije pozvao na odgovornost.

U kaznionici u Lepoglavi milicionari su političke zatvorenike udarali šakama, čizmama, toljagama, željeznim šipkama. Gušili su ih, vezali lancima da im noge ne dopru do poda, fiksirali im noge uz glavu, bacali ih polugole u ledene samice, izvodili ih na hinjene egzekucije, ozlijeđivali ih. Osuđenik nije znao kada će biti prozvan i tučen, a u prvim poslijeratnim godinama ni kada će biti odveden na obližnju pješčaru i ubijen.

Tijekom zime 1946./47. – točan datum danas nije poznat - zapovjednik kaznionice je naredio da Frane bude zatvoren u samici. Stražari su Frani naredili da skine svu odjeću osim donjeg rublja, stavili su mu okove na noge i zatvorili ga u prostoriju s visokom prozorom bez stakla. Površinu poda zalili su vodom, da se stvori led. Frane je u veljači 1947. umro od upale pluća.

Svjedočenje o Franinim zadnjim danima, u sitnim fragmentima koji su se u kaznionici tada mogli doznati, Franinoj obitelji je prenio Franin suborac i supatnik Vjekoslav Matijević, koji je 1947. skupa s Franom razvio hrvatski barjak na Marijanu. Vjekoslav je odslužio kaznu, a kasnije je u Zagrebu završio studij prava.

Oženio je Srnu Piljac koja je, kao studentica sama bila politička zatvorenica jer je 1957. u Zagrebu, s više drugih studenata - sa Zorkom Bolfek (danas Zane), Stankom Janovićem, Ivom Kujundžićem, Ivanom Beusom, Stjepkom Šesnićem, Marijanom Rudežem, Tvrtkom Zane, Petrom Kušanom i Krunoslavom Franjkovićem – djelovala u Hrvatskom pokretu otpora, organizaciji koju su osnovali kako bi se zalagali za nacionalnu državu i višestranačje. Vjekoslav i Srna imaju djecu Zrinjsku, Hrvoja i Tomislava, pa danas i brojne unuke. Vjekoslav Matijević je umro, a svi drugi članovi obitelji žive u Zagrebu. Frane i njegov brat Maksimilijan nikada nisu uspjeli osnovati obitelj. Zato Zrinjska, i njezina djeca, i mi svi, u dubini srca pomno čuvamo vječnu uspomenu na dragu braću. /Iva Međugorac/

Komentiraj članak

Komentari