CAVTAT

TURISTIČKA PATROLA: Skriveni dragulj Jadrana - Pasjača u Konavlima

Malobrojni koji znaju za ovu skrivenu plažu ljubomorno čuvaju tajnu puta do raja koji nestaje

– Čiji ste? Podbočila se rukama na kojima se iscrtava osušena sol, navukla kupaći skoro do pupka i zagledala se u fotoaparat. 

– Eto, uslikaj što imaš! A nemaš puno, jer nestaje – nastavila je, a da nije sačekala odgovor na prvo pitanje. Počela je razgovor nakon što se deset minuta pretvarala da nas ne vidi. Dotad smo se zagledali prema horizontu, u prizor koji puca sa skrivene plaže u Konavlima – Pasjače. 

– Što nestaje? 

– Pasjača – odgovori pa se zagleda u smjeru u čijem vidokrugu nema ni otoka, hridi, brodova. Ničega. Tek more. 

– Nestaje? 

– Nastaje slučajno, a nestaje planski – odgovara šifrirano. O Pasjači, svi u Cavtatu i okolici govore šifrirano. U gradu će mještani govoriti o Bukovcu, otići će toliko daleko da će po godinama analizirati njegovo stanje svijesti, raspravljati o škrtosti stranaca jer iz hotela uvečer izlaze s dvije čaše besplatnog piva samo da ne potroše, ali ne i o Pasjači. Tajna se čuva godinama. Nastala je za Drugog svjetskog rata. Poplave su tada bile velike i česte, pa su gradili kanale i tunele. Iskopano kamenje bacali su niz liticu. Nakon gradnje, dolje pod liticom, prizor kakav je malo tko do tada poznavao, pa su mještani kroz šikaru i padinu probili put kako bi se niz Konavoske stijene lakše spustili. Sredinom 80-ih more je progutalo plažu, doseglo točno do litice. Ostalo je tako do gradnje Konavoskih dvora. Princip opet isti. Do nove Pasjače. Danas plaža opet nestaje, kažu domaći, neće još dugo. More je guta.

Njemica Daniela do Pasjače se spustila s prijateljima od kojih je jedan mještanin koji studira u Njemačkoj. Doživljaj nikad neće zaboraviti.

Uvala do koje nije lako doći nastala je u II. svjetskom ratu



– Najčišće ti je tude – opet će naša sugovornica. Rečenica odzvanja. Istu smo, dva sata prije, čuli od barbe kojega smo sreli negdje u šikari Radonića znatno dalje od glavne ceste. Govorio je o najljepšem moru, spominjao maestral, a onda rekao da kasnimo najmanje deset godina i kako će samo zato otkriti smjer. Čak je i tada šifrirao upute. 

– Desno uz kuću koja je na putu, onda prema gori pa doli niz stazu nalijevo, otamo uz makadam do šikare. Od šikare prati stazu do litice pa doli niz stinu opet kroz šikaru niz skaline. Ne merete falit – reče. A falili smo stotinu puta. Šikara skriva put. Nepodnošljivo šuštanje u travi i cvrčci veličine šake. Do skalina. Niz njih put vodi u usku spilju pa po kamenju koje viri iz mora do cilja. Tamo desetak lokalaca i četvero Nijemaca, prijatelja od maloga s “brda gori”. Nema zvuka automobila, ne čuje se glazba iz kafića, ni brodovi. Samo udari valova. More kristalno čisto. Od uspona niz i uz stijenu ne osjećamo noge, ali Pasjača vraća snagu. 

– Požuri. Maestral je – rekao je barba prije nego li smo se rastali, a mi njegovim uputama krenuli za plažom. Maestral nam tada nije značio ništa. Do Pasjače. Valovi su sve viši, a prilaz plaži nestaje pod vodom. 

– Idite – kazala je sugovornica s Pasjače kojoj ni nakon sata boravka na plaži nismo odgovorili “čiji smo”. Pitala nas je time tko je izdao tajnu plaže.

Komentiraj članak

Komentari