KOJI PREOKRET

Turbo cajke su gotove - zamijenili su ih emo narodnjaci!

U prvom i drugom valu turbofolk se širio zapanjujućom brzinom kao nuspojava ratnog ludila, ali folk pop je barem petnaestak godina stariji i dublje ukopan u zajedničko naslijeđe zapadnobalkanskih naroda

Dvorana Lisinski je društveno dobro, ona nije parkiralište iza Velesajma, i upravitelj jedne takve dvorane ne može se praviti Englez pred drskim pokazivanjem mišića ovog novog barbarizma, koji nema nikakvu svijest o svojoj nerazvijenosti, o svojoj banalnosti, amoralnosti, neprimjerenosti i neukusu, zavapio je mladi zagrebački pijanist Karlo Habuk u otvorenom pismu ravnatelju KD-a Lisinski Draženu Siriščeviću zbog lanjskog gostovanja Nives Celzijus u nekoć prestižnoj koncertnoj dvorani.

U obranu “hrama hrvatske kulture” momentalno su se uključili istaknuti pripadnici kulturnog establishmenta čije je stavove možda najpreciznije opisao Zdravko Zima, koji je na telki nastupio kao pasionirani klasičar vidno uznemiren komercijalizacijom i estradizacijom elitne glazbene pozornice, piše Express.hr.

Godinu dana poslije hajke na Nives Celzijus metropola je uzduž i poprijeko izlijepljena velikim plakatima Željka Joksimovića i Saše Matića koji pozivaju u Lisinski, a izgledaju poput reklama za najnovije narodnjačko svratište. 

Karlo Habuk i Zdravko Zima ovoga puta se nisu oglasili, baš kao ni drugi kulturnjaci koji su se valjda ispucali u napadima na kontroverznu estradnu starletu, pa je narodnjačka okupacija Lisinskog prošla bez ikakvog otpora. 

Za razliku od Nives Celzijus, koja je okupljanjem tristotinjak fanova i frendova jedva uspjela napuniti malu dvoranu, beogradski folk pop prvaci Željko Joksimović i Saša Matić su bez problema rasprodali oko 1800 ulaznica za veliku dvoranu Lisinski, dok je njihov kolega Boban Rajović, nakon Spaladium Arene, rasturio i Arenu Zagreb.

Dugogodišnja moralna panika usmjerena na pošast uvoznog turbofolka uglavnom je zaobilazila ovaj malo drugačiji fenomen, ali rezultati koje na gostovanjima diljem Hrvatske postižu Joksimović, Rajović i Matić jasno pokazuju da je folk pop najpopularnija i najprofitabilnija frakcija balkanske narodnjačke scene.

Polugole turbofolk cajke napumpane silikonima idealne su za svakovrsnu medijsku eksploataciju, ali one obično gostuju u manjim klubovima s jeftinim upadom što se u završnom obračunu kompenzira pojačanim prometom na šanku. 

Dok se honorari turbofolk prvoligašica vrte od 5-6 tisuća za Seku Aleksić i Sandru Afriku do cenera za Jelenu Karleušu, na masovno posjećenim dvoranskim koncertima sa skupim ulaznicama Joksimović i Rajović uzimaju i po 20.000 eura. 

Rajović je malo bliži tvrđim narodnjacima, Joksimović još drži onu eurovizijsku crtu povučenu s “Lane moje”, ali to su minimalne stilske razlike i sve što je bitno za njihov uspjeh ostaje u davno ucrtanim granicama folk popa.U prvom i drugom valu turbofolk se širio zapanjujućom brzinom kao nuspojava ratnog ludila i poslijeratne ekonomske tranzicije, ali folk pop je barem petnaestak godina stariji i puno dublje ukopan u zajedničko naslijeđe zapadnobalkanskih naroda. 

Jedan od nastarijih poznatih zapisa o komercijalnom domaćem folk popu sačuvan je u novinskoj reportaži s festivala zabavne glazbe Opatija ‘75. koji je u to doba bio izlučno natjecanje JRT-a za Eurosong.

Prije festivala kao favorit se nametnuo Kamen na kamen, sastav sarajevskog kompozitora i prvog producenta Bijelog dugmeta Nikole Borote, koji je na opatijskoj pozornici predstavio svoju novu pjevačicu Nedu Ukraden i ultimativni hit “Srce u srcu” upadljivo prošaran folklornim motivima. 

Za Eurosong je ipak bio odabran slovenski sastav Pepel in kri s pjesmom “Dan ljubezni”, ali Borota je u Opatiji dobio posebno priznanje za najupješniju primjenu narodnog melosa u zabavnoj muzici. 

Album “Neda & Kamen na kamen” prodan je u rekordnih 300.000 primjeraka pa je bradonja originalnog imidža s ličkom kapom na glavi svoju folk pop fuziju dodatno ispeglao za drugu LP ploču Nede Ukraden “Ko me to od nekud doziva”.

Kad je njihova suradnja pukla, Nikola se naglo povukao sa scene. Potkraj ‘80-ih nakratko se vratio u igru kao suvlasnik prve privatne radio stanice u regiji koja je, naravno, povazdan svirala narodnjake, a početkom rata emigrirao je na Novi Zeland i počeo se baviti ozbiljnijom glazbom.

Deset godina poslije opatijske premijere, Neda Ukraden snimila je najveći folk pop hit svih vremena, pjesmu Đorđa Novkovića i Marine Tucaković “Zora je”, koja je Jugotonu donijela polumilijunsku nakladu albuma “Hoću tebe”.

U međuvremenu, pod utjecajem Bregovića, u Sarajevu se ubrzano razvijala nova i ponešto modernija produkcija folk popa koja je izbacivala sve veće hitove Dine Merlina i Hari Mata Harija. 

Beogradska estrada je prije eksplozije turbofolka bila podijeljena na sveprisutnu novokomponovanu narodnu muziku i manje eksponirane, ali još popularne zabavnjake s uporištem na festivalu MESAM. 

Folk pop štafetu u Beograd je prenijela reformirana grupa Zana s pjevačicom Natašom Živković i istoimenim albumom iz 1989. na kojem je gostovala prva zvijezda turbofolka Dragana Mirković. 

Narodnjački salto mortale koji su sa Zanom izveli nekadašnji novovalni hitmakeri Radovan Jovićević i Zoran Živanović-Kikamac, uz pomoć nezaobilazne Marine Tucaković, nadahnuo je Tončija Huljića za poslijeratno izdanje Magazina i sve njegove derivate uronjene u pseudodalmatinsku folk pop mješavinu.

Međutim, Zana nije preživjela velike potrese koji su ranih ‘90-ih pogodili beogradsku estradu. 

Narodnjaci su tada potpuno zavladali RTS-om, turbofolk je postavio neosvojivu medijsku utvrdu na TV Pinku, rokeri i alternativci zabarikadirali su se na B 92, a folk pop produkcija, koja se protezala od Zane do Olivera Mandića, gotovo je pometena sa scene. 

Na revitalizaciju folk popa u prvim godinama 21. stoljeća presudno su utjecali neki politički momenti, i to u raznim krajevima bivše države.

U Srbiji je pao Slobodan Milošević, a turbofolk je ostao trajno obilježen kao zvučni simbol njegove mračne vladavine.
U Crnoj Gori je ojačala državotvorna opcija, a na njezinoj margini pojavila se lokalna glazbena produkcija proizašla iz narodnjačke tradicije, ali uvijek distancirana od turbofolka koji je politički asocirao na prosrpsko opredjeljenje. 

U Hrvatskoj su ukinute vize za građane Srbije i to je bio trenutak koji su narodnjaci svih boja i oblika jedva dočekali. 

Na prekograničnim gostovanjima zatekli su potpuno spremnu mladu publiku othranjenu Huljićevim zaslađenim narodnjačkim surogatima pa je samo trebalo dodati nekoliko ljutih začina. 

Na kraju je jack pot izvukao Dino Merlin koji je spajanjem stare i nove publike postao najveća balkanska folk pop zvijezda te trajni uzor za Željka Joksimovića, Bobana Rajovića, Sašu Matića i sve slične pjevače koji će tek doći na red za Lisinski ili Arenu.

Komentiraj članak

Komentari