PREDSJEDNIČKI IZBORI

TREBA LI NAM UOPĆE SAV OVAJ CIRKUS? Stručnjaci raskrinkali predsjedničke kandidate

Predsjednički izbori za Hrvatsku tek slijede, a dok aktualna predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović još službeno nije objavila svoju kandidaturu, mnogi drugi jesu. Tako u utrci za Pantovčak imamo bivšeg premijera Zorana Milanovića, estradnjaka Miroslava Škoru, antivaksera Ivana Pernara, borca protiv korupcije Mislava Kolakušića, ekonomista s Princetona Dejana Kovača, bivšeg ministra Vlahu Orepića te još lepezu drugih.

Svi oni preko ekrana obećavaju biračima sve i svašta pa tako Škoro želi zabraniti neke političke stranke, Milanović govori o “prosperitetnoj Hrvatskoj”, a Kolinda ponavlja o “mladima” i “demografiji” još od prošlih izbora. No, postavlja se pitanje, što jedan predsjednik u Hrvatskoj uistinu može napraviti i je li nam potreban te kolika je važnost te funkcije. Novinari AlJazeere razgovarali su s različitim političkim analitičarima ne bi li došli do zaključka.

Predsjednik nije posve bez utjecaja, ali ima ograničene ovlasti

U Hrvatskoj predsjednik dobiva legitimitet izravnim biranjem, odnosno glasovima većine birača. Predsjednik ima ograničene ustavne ovlasti, no neki će stručnjaci reći da ipak nije posve bez utjecaja. Darijo Čerepinko, analitičar sa Sveučilišta Sjever u Varaždinu kaže da predsjednički kandidati ovaj put otvaraju one teme za koje vjeruju da su važne za njihove potencijalne birače te da će ih motivirati da izađu na birališta. Ujedno, biračima predstavljaju politike za koje će se zalagati kada dođu na funkciju.“Što ne znači i da će u tome biti uspješni jer je u gotovo svim pitanjima izvršna vlast u rukama vlade koja svoj legitimitet dobiva u Saboru. Predsjedničke kandidatkinje i kandidati stavljeni su, nažalost, u tu poziciju, jer kada bi govorili o svojim stvarnim ustavnim ovlastima, razlike u stavovima gotovo nikoga ne bi zanimale niti bi birači zbog njih izlazili na izbore”, kaže Čerepinko za AlJazeeru.

Može se reći da je uloga predsjednika posljednjih 20 godina u Hrvatskoj takva da se bez njega ili nje moglo. Jedino što se na tom polju napravilo jest smjena generala koju je poduzeo Stjepan Mesić te uključivanje Kolinde Grabar-Kitarović u sastavljanje prve vlade HDZ-a i Mosta i to mimo demokratske prakse.

Od 2000. godine predsjednik nema utjecaja na politiku vlade

Čerepinko navodi da se ključna razlika u ovlastima predsjednika RH prije i nakon promjena Ustava 2000. vidi se u tome što predsjednici izabrani nakon promjene nemaju mogućnost utjecati na politike vlade te imaju vrlo slabe oblasti kada su u pitanju vanjske i sigurnosne politike. Prije ustavnih promjena vlada je osim parlamentu, odgovarala i izravno predsjedniku države pa je on mogao i utjecati na njezin rad ili čak smjenu. Osim toga, predsjednik je nekada mogao biti i član političke stranke što mu je omogućavalo kontrolom i nad radom stranke u parlamentu.

Danas su stvari drukčije pa predsjednik ima ovlasti u upravljanju sustavom obrane te ima određene ovlasti u slučaju kriznih stanja, kada je parlament u nemogućnosti donositi odluke. Međutim, sve predsjedničke odluke u takvim situacijama naknadno mora potvrditi parlament. S obzirom na to da je izabran nesporedno, govori Čerepinko, predsjednik ima legitimitet komentirati rad institucija sustava i kada je potrebno ukazivati na probleme društva za koje smatra da su im institucije vlasti nedovoljno posvećene ili ih ne rješavaju na pravi način. No, vlada i saborska većina ga mogu, ali i ne moraju čuti. Čerepinku se ne čini izgledim da će se vodeće stranke odreći mogućnosti da imaju sebi blisku osobu na funkciji predsjednika pa čak i onda kada su njegove ovlasti vrlo ograničene.

“Predsjednik još uvijek ima značajan utjecaj na društvene procese, ima pristup informacijama i utjecaj na zapošljavanja na pojedinim pozicijama. I kao takav, može pomoći stranci koja ga je kandidirala i kojoj je, na određeni način, dužan. A to u društvu premreženom korupcijom i interesima, bez snažnog pravosuđa i sa slabom demokratskom kulturom, nije malen ulog”, kazao je Čarapinko.

Ceremonijalna funkcija

Analitičar Čerepinko kaže da nisu problem predsjednički kandidati nego sustav koji je donio izravne izbore za skoro pa ceremonijalnu funkciju – riječ je o nedovršenoj tranziciji u parlamentarnu liberalnu demokraciju.

“Kao i u mnogim drugim stvarima, ovo rješenje ostalo je negdje između, stvarajući potencijal za nestabilnosti, pa čak i za potencijalnu opstrukciju samog sustava. U tom smislu, kandidatkinje i kandidati iznose svoje stavove po nizu društveno važnih pitanja, stavljaju ih u fokus javnosti pa se neka od njih, sjetimo se samo pitanja blokiranih građana na kojem je kampanju gradio gospodin Ivan Vilibor Sinčić, eventualno i riješe pod pritiskom i očekivanjima javnosti. No, kada se gledaju ovlasti, svaki lokalni izbori važniji su za kvalitetu života građana od ovakvih predsjedničkih na što kandidati nemaju utjecaja pa pokušavaju voditi kampanje koje barem u nekoj mjeri bude interes građana i pretvaraju ih u potencijalne birače”, govori Čarapinko za AlJazeeru.

Čerepinko ističe da su sve teme legitimne ako ih kandidati zagovaraju i nakon što dođu na funkciju predsjednika, kao što je legitimno zahtijevati i ustavne promjene i povećanje ili smanjenje ustavnih ovlasti.

Predsjednik bi se trebao birati u parlamentu?

“Treba, međutim, jasno naglasiti da je riječ o nizu lijepih želja i eventualne vizije budućnosti zemlje, a ne o klasičnim obećanjima jer za njihovo ostvarivanje predsjednik nema baš nikakvih ovlasti. Ali ako takva vizija dobije potporu građana i kandidat postane predsjednik, svaka iduća vlada morala bi tako iskazanu volju birača uzeti u obzir”, govori Čarapinko.

Čarapinko smatra da bi za Hrvatsku s demokratskom kulturom kakvu ima bilo bolje da predsjednik dobije još manje ovlasti i da se bira u parlamentu. U slučaju povećanja ovlasti, govori Čarapinko, morala bi se povećati i predsjednička odvornost te se uvesti mehanizmi za smjenu jer ovako kako je to sada definirano Ustavom, predsjednika je skoro pa nemoguće smijeniti.

“Nema nikakvih razloga da se predsjednik ne bira u parlamentu, uz dvotrećinsku većinu, pod uvjetom da mu se skrešu ovlasti u sukreiranju politika koje danas ima i da se sve to vrati pod potpunu kontrolu vlade. Na koncu, postoji niz pozicija koje se biraju sličnim mehanizmom u Saboru. Nažalost, nema nikakve garancije da bi zastupnici birali bolje kandidate od ovih koje imamo danas, ali bi se izbjegle potencijalne nestabilnosti i sukobi koji nisu uvijek vođeni idejom općeg dobra i javnog interesa, nego često upravo suprotno”, zaključuje Čerepinko.

Ivica Relković: ‘To je lažno predstavljena funkcija’

Politički analitičar Ivica Relković pak smatra da je hrvatski kancelarsko-parlamentarni sustav sličan onom u Njemačkoj iako mnogi govore da građanima ne treba oduzeti pravo izravnog biranja predsjednika. On smatra da se izravno bira lažno predstavljena funkcija i da to nije dobro za demokraciju jer je poruka biračima da nisu važni.

“Mi ih varamo, kažemo ‘vi birate izravno nešto vrlo važno’, a zatim to nešto vrlo važno… Osvrnimo se na pet godina Kolinde Grabar-Kitarović ili na pet godina Ive Josipovića – što su to takve krucijalne stvari koje su se događale koje je prelamao predsjednik države izravnije od, recimo, predsjednika vlade koji je biran neizravno? Ništa tako snažno. Takav sustav onemogućio bi i rasplamsavanje sukoba između Pantovčaka i Banskih dvora, kakvi su bili, primjerice, u slučaju Ive Josipovića dok je tražio veću ‘vidljivost’ i proširenje ovlasti pred kraj mandata i tadašnjeg premijera Zorana Milanovića. To bi se moglo događati i sada i u slučaju pobjede Kolinde Grabar-Kitarović. Tada imamo problem – imamo sukob institucije koja je kolektivna i dolazi kroz parlament, to je Vlada, i imamo individualnu instituciju, personaliziranu, koja nema nikakvu potrebu bilo kome polagati račun jer jedino što polaže je biračima nakon pet godina, a u slučaju drugog mandata čak ni to jer nema trećeg mandata. To jest po meni vrlo škakljivo i opasno štetno za državu”, govori Relković za AlJazeeru.

Je li nesporedno biranje besmisleno?

Kada bi kandidati za predsjednika, koji je ustavno prva osoba u državi, ali nema težinu u ovlastima, poštivali ono što jesu ustavne ovlasti, navodi Relković, građani bi lako došli do zaključka da su neposredno biranje predsjednika i kampanje u vezi tih izbora besmisleni.

“Što bi naši birači razumjeli o tome da je jedino o čemu se govori vojska, SOA i vanjska politika? O vojsci i SOA-i bi rekli ‘pustite nas, nismo više u ratu’, a tajne službe neka budu profesionalne i nek se ne miješaju u ostali dio društva, a onda bi nam ostala samo vanjska politika – ‘pretanko’ za biračko tijelo da na toj temi opravdate zašto se ide u kampanje uopće, zašto se troši novac za predsjedničke izbore i zašto se poslije izbora drži tu osobu kao praktično broj jedan u državi”, kaže Relković.

CIJELI TEKST PROČITAJTE OVDJE.

Komentiraj članak

Komentari