Izgubljena povijest

Srbin Kojo Oborina bio ustaša prije Pavelića

Čitamo i razmišljamo kako veliki državnik sir Winston Churchil, ipak nije mogao znati takve sitnice i potankosti, kada je pišući u svojim ratnim sjećanjima konstatirao da je problem Balkana u "višku povijesti".

Opaska iz Churchilovih memoarskih sjećanja postala je jedna od citiranijih u teorijskim raščlanjivanjima uzroka i posljedica posljednjih balkanskih ratova.

Jedan od mora dokaza da je prije riječ o manjku, nego o višku povijesti, tu je pred očima, na pravoslavnom groblju u Poplatu kod Stoca.

Čitamo, lijepo piše: ''Ovđe počiva Kojo Oborina', godina rođenja je 1852., dok godinu smrti potomci nosu upisali, ali zato velikim ćiriličnim slovima, podebljano, stoji – USTAŠA, 1875. – 1878. i na kraju piše 'spomenik podiže sebi'

Dakle, Kojo Oborina je bio sudionik Hercegovačkog ustanka 1875. – 1878. godine, što je očito držao posebnim životnim postignućem, a imao je volje i novca da to i ovjekovječi.

Prema tome, jasno je da su se sudionici ustanka kako Hrvati tako i Srbi, zvali jednostavno ustašama.

Konstatira to i dr. Anđelko Mijatović koji u zborniku radova „Uloga Hrvata u Hercegovačkom ustanku“ (1875. – 1878.), Ljubuški 2009., piše: „U drugoj polovici 19. stoljeća u Hrvata, Srba i Crnogorace, kršćana i muslimana u BiH naziv ustaša bio je uobičajen za svakoga tko je ustao na oružje da bi izvojevao neke slobode i prava.

U Zapadnoj Hercegovini one koji su sudjelovali u ustanku nazivalo se ustaš-ima, nekima koji su sudjelovali u ustanku naziv je bio ustaš, a njihove potomke se nazivalo ustaševićima“. (str. 135.)

Kao primjere za to dr. Mijatović navodi sela Puteševicu, Tihaljinu, Dragoćinu, Klobuk…

Potvrda tome može se naći i u starijoj literaturi, pa tako primjerice, novosadski list „Zastava“ u broju od 5. srpnja 1876., dakle u doba ustanka donosi 'Pravila za ustaše'. U tekstu se kaže: „Vojvode hercegovačke su za ustaše ustanovile pravila. Ta pravila stupaju u život 15. o. m. Sastoje se iz 18 paragrafa.

1. Komandiri ustaške vojske u svakom vojničkom poduzeću treba da budu suglasni i da usvoje svagda onaj način, koji bi bio najbliži koristi, časti i dugotrajnoj uzdržljivosti ustaške vojske…“

Dalje se u tekstu šesnaest puta navodi termin ustaša, bilo kao naziv bilo kao izvedenica - ustaški, ustaška, ustašku, ustaškoj i slično. Nakon osamnaest navedenih pravila u potpisu su „vojvode i glavari hercegovački“, među kojima je samo jedan Hrvat, vojvoda don Ivan Musić, vođa Hrvata u Hercegovačkom ustanku.

Da bi sve bilo kompleksnije isti naziv – ustaša, korišten je i za ustanike protiv austro-ugarske vlasti koji je u Ulogu, općina Kalinovnik, kao otpor tzv. vojnom zakonu, izbio u siječnju 1882. a vodili su ga Salko Forta i Stojan Kovačević.

Dakle, ustaše su u različitim razdobljima, odnosno ustancima, bili ne samo Hrvati, nego i Srbi i Bošnjaci. Tek 1929. godine Ante Pavelić u emigraciji u Italiji osniva organizaciju pod nazivom „Ustaša – Hrvatska revolucionarna organizacija“.

Za pretpostaviti je da je naziv – ustaša, preuzet upravo iz Hercegovačkog ustanka u kojem su Hrvati i Srbi surađivali.

Umjesto zaključka moglo bi se reći da je povijest ovih prostora, opterećena mitovima, a jedan od njih je o ustašama kao pavelićevom ekskluzivitetu.

Dobri Kojo je stvarnost koju neka stereotipija demantira, a sve skupa ide u prilog tezi o manju povijesti, a višku mitomanije.

Komentiraj članak

Facebook komentari