INTERVJU S BORISOM RAŠETOM

SLAVONSKI GANGSTER Osvetnik sirotinje i pokora za tajkune

Borisa Rašetu pronašli smo u njegovu utočištu u Lici, gdje se sakrio od vrućine i kaosa Zagreba na izdisaju, slično kao što se u tim krajevima prije malo manje od stoljeća skrivao čovjek o kojem je upravo objavio knjigu. "Tko god se u Liku skloni, od civilizacije ili bilo čega, dobro je napravio", objasnio nam je autor "Čaruge - Legende o Robinu Hoodu", piše Express.hr.

Čaruga je uoči vješanja objasnio kako bi sve bilo drukčije samo da ga je otac pustio da se školuje, jedino mu je još nedostajalo da citira Lenjina: 'Učiti, učiti i samo učiti!'

Sin svinjara iz Bara pored Orahovice, Čaruga, ostao je na pučkoj školi i nejasno je otkud je pokupio brojna znanja kojima je očito raspolagao. Čaruga piše statute, pravilnike, deklaracije, čita i pažljivo proučava policijske udžbenike kako bi bio superioran policiji. Punih pet godina žandari su mu mogli samo staviti soli na rep, iako je bio ucijenjen na golem iznos. Često ga vidimo kako čita; u zatvoru romane, neke debele knjige, na slobodi čita novine, uglavnom crnu kroniku i spomenike samom sebi, a povremeno gleda i filmove o američkim gangsterima, koje je cijenio, ali je sebe ipak smatrao nadmoćnim bilo kojemu od njih. Njegov branitelj u Osijeku temeljio je obranu na tvrdnji da je imao silno teško i nesretno djetinjstvo, nakon čega ga je društvo gurnulo u klaonicu Prvog svjetskog rata, pa je i sam posegnuo za nasiljem. Vratio se iz Bukovine, kaže odvjetnik, kao 'školovana beštija'. 'Ako sudi mom klijentu, ovo društvo mora prvo suditi sebi', kaže Čarugin branitelj. Što bi bilo s njim da se imao prilike školovati? Ne možemo znati. Tužitelj, Svetozar Tomić tvrdio je da je Čaruga lombrozovski tip, rođeni, nepopravljivi zločinac za kojeg postoji samo jedan lijek – konopac. Tome su se mišljenju priklonili i suci na svim razinama, a i veći dio javnosti, koji je odahnuo kad su mu noge ostale visjeti u zraku a konopac slomio vrat.


Fascinantno je da je Čaruga bio među potpisnicima prvog dokumenta u kojem se spominje Jugoslavija kao komunistička država, onog proglasa Bože Matijevića, Crvenog Bože, čak devet godina prije stvaranja monarhističke Jugoslavije. A i Marija Jurić Zagorka bila je oduševljena tim "demokratskim radikalizmom". Što je bilo ključno za skretanje s ideološkog puta u čisti banditizam?

Božu Matijevića, svjesnoga komunista, povratnika iz Rusije i utemeljitelja Kola gorskih tića, žandari likvidiraju iz zasjede pa Kolo nakon toga počinje voditi Čaruga, čovjek kojemu na listi vrijednosti u životu iznad svega stoji hedonizam. Čarugu vode nagoni, Crvenog Božu je vodila Ideja. Stanisavljević je zavodnik, Casanova, a kao i njegov venecijanski prethodnik, obolijeva od sifilisa. Na važnost te činjenice u sudbinskom smislu skrenuo mi je pažnju Damir Karakaš. Ta bolest dijelom objašnjava Čarugin ležerni, skoro cirkusantski put u smrt. Njemu su vješala dijelom i izbavljenje. U Karakaševu romanu 'Sjajno mjesto za nesreću' spominje se sifilis slikarskoga genija Račića, koji se, prije susreta s djevojkom u koju je bio zaljubljen, zbog sifilisa ubio, nije ju htio zaraziti. Ali Čaruga nema tu vrstu moralnih obzira, njega vode nagoni. U njegovu kalendaru on je sam sebi jedini svetac, on predstavlja primjerak Stendhalova egotizma, samo je taj egotizam oboružan 'samokresima'. Zanimljiv je, inače, jezik sudskih spisa i crnih kronika toga doba. U zapisnicima vidimo razbojnike naoružane 'oštro nabijenim samokresima', Čaruga upada u bogataške kuće 's usmrtbenim nakanama', on osuđuje disidente u svom šumskom logoru na 'ispust duše', o čemu vodi zapisnik, a piše i memoare…

Možete li si dati mašti na volju pa zamisliti što bi bilo da je otac malom Jovi onomad dopustio da makar izuči za bravara prije nego što će završiti u austro-ugarskoj vojsci na istočnoj fronti?

Možda bi završio u vrhu KP po esnafskoj liniji, ha ha ha! Tito je bio bravar, njegov najvjerniji suradnik Krajačić bio je bravar. Ta su dvojica bravara znala otvoriti svaka vrata, nisu dreždali na travnjacima ispred bijelih kuća kao neki naši doktorandi koje je život mazio. Komunistička je revolucija, kao i Napoleonova, mnogim autsajderima dala šansu kakvu im mirna povijest nikad ne bi dala. Tek revolucije, koje ne zazivam, pokažu koliki su talenti zapreteni okovima normalnog staleškog društva. Mika Špiljak bio je obućar, a postao je predsjednik, Aleksandar Ranković bio je "abadžija", maršal Žukov, jedan od najvećih genija rata, bio je krznar i, kad ga je netko pod kraj života upitao što mu je neostvareni san, rekao je nešto tipa: 'Eh, kakve sam samo bunde mogao praviti.' Čim je dobio vlast, kao zapovjednik seoskih straža nakon kraja Prvoga svjetskog rata, Čaruga se, međutim, počeo ponašati kao despot. Odmah je prema njegovu nalogu ubijen seoski knez. Meni se čini da je taj momak predoziran testosteronom i da bi, čak i da se i školovao kao bravar, opet provaljivao. Priznao je svom tamničaru u osječkom zatvoru da su njegova nedjela, neobjašnjivo, uvijek išla sekundu dvije prije njega i on ih nije mogao zaustaviti.

Više pročitajte OVDJE.

Komentiraj članak

Komentari