Dubrovčanin na završnici košarkaške Eurolige

SCENA S RAĐOM NE MOŽE SE KUPITI NOVCEM Radović: Još su sama dva neostvarena cilja

Dijelio je pravdu na posljednja tri Europska prvenstva, sudio finale Europskog prvenstva u Litvi kao i EP-a do 20 godina u Španjolskoj, a u impresivnoj sudačkoj karijeri stoji i da je vodio najvažnije utakmice ruskog i francuskog prvenstva, NLB lige, kao i domaće Lige za prvaka. Najbolje je ocijenjeni sudac hrvatske košarkaške lige posljednje dvije sezone. Junak ove priče je Sreten Radović, dubrovački međunarodni košarkaški sudac.

PIŠE: Mario Buconić

Nedavno je stiglo još jedno priznanje, Radović će po prvi put suditi završni turnir Eurolige, Final Four najjačeg europskog klupskog natjecanja na rasporedu je od 11. do 13. svibnja u Istanbulu (Turska).

-Već sam tri godine u konkurenciji, no stalno me pratila loša sreća. Prvo mi je u play-offu Eurolige puknuo mišić i morao sam otkazati Final Four Jadranske lige, ali i Final Four Eurolige ili Eurocupa. Kasnije je stigla potvrda kako sam bio u najužoj konkurenciji za ta dva natjecanja. Nakon toga veselje s navodnom aferom u Crnoj Gori - ističe Sreten Radović koji je nakon igračke, a prije sudačke karijere bio – barmen.

„Hrvatski sudac Sreten Radović u seks skandalu“, „Hrvat u nevolji: Njemu sam platio djevojku“, „Seksualne usluge za Radovića“…Tih dana su se gotovo svi mediji u regiji natjecali u što „sočnijem“ naslovu cijelog slučaja. Istina i pravda je kao i u mnogo drugih primjera pala u drugi plan. Nakon što se prašina slegla, Radović je dobio i službenu potvrdu da nije bio ni osumnjičenik u slučaju „Crnogorski svodnik“.

-Prekasno. U međuvremenu sam skinut s liste sudaca koji su trebali suditi Final Four Eurolige 2011. Cijeli slučaj mi je odnio puno unutarnjeg mira i snage, ali nikada se nisam predavao, pa neću ni sada. Šteta što su u Europi prvo donijeli odluku, pa onda pitali što se dogodilo. Kasnije su se ispričali, ali tko mi može vratiti Final Four. Jedno je sigurno, teško će sada bilo tko iz nekog kluba prije utakmice popiti kavu u mom društvu ili dobiti me na telefon. Platio sam zbog svoje košarkaške naravi, i sada kada imam vremena, volim otići do Gospina polja i pogledati trening KK Dubrovnik ili raditi s djecom u Školi košarke.

Postao sam sudačko "ime" u Europi

Španjolska je prvak Europe, nezamisliva je završnica Eura bez braće Gasol, Navarra, Calderona i društva, no i vi ste posljednjih šest godina – stalni sudionik prvenstva.

-Najteže je dobiti priliku, kasnije je sve bilo puno lakše. Nisam mogao ni zamisliti bolje odrađeno natjecanje. U Litvi sam imao zahtjevnu grupu, redom sudio utakmice Španjolske, Turske i Litve. Nakon toga očekivano dobio priliku i u drugoj fazi, a sve je nagrađeno četvrtfinalnim susretom Francuska – Grčka, utakmicom za odlazak na Olimpijske kvalifikacije Grčka – Srbija i na kraju finalom Španjolska – Francuska. Čelni ljudi sudačke organizacije očito imaju povjerenje kako posao mogu odraditi na najbolji mogući način. Gledajući unazad, debitirao sam u Španjolskoj, ali na tom prvenstvu sam bio jedan od mlađih tek po sudačkom stažu. Životno iskustvo i dugogodišnje bavljenje košarkom uvelike mi je pomoglo da odgovorim na sve izazove jednog tako zahtjevnog natjecanja.

Četiri godine kasnije, promijenio se moj status u europskog košarci. Bez lažne skromnosti, u Litvu sam došao kao neko „ime“, dokazao sam da vrijedim samog vrha, ali to ne znači da se iz dana u dan ne moram dokazivati. Sudački posao je specifičan, kada izgubiš želju i volju za daljnjim napretkom i svakodnevnim dokazivanjem, samo je pitanje trenutka i situacije kada ćeš – puknuti. Dovoljna je jedna ili dvije krive odluke da vrlo brzo padneš u zaborav.

Vaš sudački put je specifičan, postali ste sudac 1995., na međunarodnoj listi ste od 2001., ali sve je počelo još puno ranije.

-Za suca sam položio još s 15 - 16 godina, davne 1984. godine. Iskreno, da sam mogao i dalje igrati, sigurno se nikada ne bih okrenuo suđenju. Nisam bio baš pristojan igrač, imao sam nekoliko sitnih čarki sa sucima, pogotovo u vremenu Pomorca i Srđa. Sreća je bila na mojoj strani, tada nije bilo nekih ozbiljnijih konkurenata koji su bili u poziciji da se potpuno posvete suđenju. Bilo je tu nekoliko talentiranih mladića, ali nisu bili spremni ostaviti se svog dotadašnjeg posla i sve podrediti tom novom cilju. Prvih godina je bilo dosta teško, pogotovo u financijskom smislu. Nikad nisam razmišljao odustati, zasluga je to i moje obitelji koja mi je i tada i sada velika podrška. Važno je imati čistu glavu pred početak utakmice, uz razno – razne probleme van terena, sudac može odsuditi dvije ili tri utakmice, ali već u četvrtoj će taj problem doći do izražaja. I nakon toga – doviđenja sudačkoj karijeri.

Poseban doživljaj je bilo i suđenje majstorice za FF Eurolige. U Ateni, Panathinaikos – Maccabi Tel Aviv pred 18 tisuća fanatičnih navijača.

-Fenomenalno. Već od prvog detalja da te ljudi prepoznaju na dolasku u Atenu do utakmice koja mi je prošla u sekundi. Puno srce i uvjerljivo najjača utakmica po atmosferi, ma, svim košarkaškim faktorima. Hvala i Toniju Zoraniću koji brine za moju fizičku pripremu. Ne mogu se žaliti, ukupno sam odsudio 100-tinjak utakmica u sezoni 2010./2011.

Jednaka pravila za Perića ili Parkera
 
Sigurno ste doživjeli puno dogodovština u 16 „sudačkih godina“. Možete li izdvojiti jednu situaciju?

-Na početku karijere sudio sam polufinale domaćeg prvenstva, igralo se u Splitu, u glavnoj ulozi Dino Rađa, igrač Zadra. Dino je inače moj vršnjak, zajedno smo i igrali, i on u jednom trenutku nešto prigovori mom kolegi, a ja ga uzmem pod ruku i krenem priču: „Izašlo je u novinama da ti igraš za milijun i pol maraka, jeli to istina“? On odgovori da je istina, ali nije mu jasno kakve to ima veze s ovom odlukom. Tada sam mu rekao kako mi sudimo za 300 maraka, iza naših glava zuje upaljači, lete predmeti i moramo paziti da nikome ne „uzmemo“ nijednu loptu. Ubrzo smo se vidjeli u Zadru u finalu, dosudio sam jednu odluku kontra Zadra, u teren je uletilo bezbroj predmeta, a prilazi mi Rađa, zagrli me i reče: „Dugo sam razmišljao o onome što si mi rekao, u pravu si, skidam vam svima kapu i neću više prigovarati“. E, to je nešto što se ne može kupiti novcem, to se jednostavno mora doživjeti.

Olimpijske igre će i dalje ostati neostvarena želja. Odabrani su suci za London.

-Samo je 10 europskih sudaca, a iz naših krajeva, idu Slovenac Pukl i Belošević iz Srbije. Cilj je svakako i Svjetsko prvenstvo. Moj najveći motiv je nikada ne dozvoliti igraču ili treneru da ti se smije, ruga ili čak te i mrzi zbog nekvalitetnih odluka. Ne mogu opisati osjećaj kada dođeš na teren i tamo te košarkaš, nema veze jeli to Došen, Perić, Gasol ili Parker, respektira i poštuje. Kada igrač tvoju odluku shvati kao dio utakmice, ima povjerenje da možeš riješiti i neku ozbiljnu situaciju. I upravo zato, svaki dan odradim svoju trkačku dionicu u Gospinom polju, pogledam nekoliko DVD-ova. Nije mi mrsko suditi juniorske utakmice, pomoći i na nekom prijateljskom  susretu. Kada izgubim taj entuzijazam i žar, neminovno je da se ostavim ovog posla – zaključio je Sreten Radović, dubrovački međunarodni košarkaški sudac.


Komentiraj članak

Komentari