NOVINAR

PRVI UREDNIK GLASA KONCILA Ustaše su nam obećali vješala

Godine 1962. kaptolski franjevci pokreću bilten u ciklostilu "Glas s Koncila", koji izvještava s Drugog vatikanskog koncila. Godinu poslije bilten mijenja ime u "Glas Koncila" i tiska se u malom novinskom formatu. Od 1964. do 1972. uređuje ga Vladimir Pavlinić. Pavlinić u međuvremenu uređuje i dječji časopis "Mali Koncil" (Mak), pa od 1970. hrvatski katolički obiteljski časopis "Kana". Rođen 1929. u Dubrovčanu kraj Velikog Trgovišća, u novinarstvu je već skoro 60 godina.

Kako biste ocijenili ondašnje informiranje, početkom šezdesetih, osim što je bilo podređeno komunističkom režimu? 

Tamo 1969. prisustvovao sam krapinskom festivalu Kajkavske popevke. Jedan je pjevao: '... Čujte, dečki, rata bu, cajtungi ne lažeju!'. Bio je tu i Tito s Jovankom i na te se riječi jako smijao. Pamtim iz djetinjstva prije rata uzrečicu da 'novine lažeju'. Ta je pučka mudrost dobila punu potvrdu godine 1941. Ustaška vlast prvoga je dana zabranila ozbiljni dnevnik 'Obzor', pa 'Jutarnji list' i niz drugih novina. Bio je to početak ere totalitarnih ideologija, gdje je u novinarskom zanatu bilo mjesta samo za rječite vještake da slikaju aktualnu stvarnost kao apsolutnu istinu i pravdu. Slika poglavnika gledala nas je iz dana u dan s naslovnih stranica novina i časopisa, pa i crkvenih. Isto se nastavilo sa suprotnim predznakom nakon preokreta 1945. Jedne zanosne veličatelje vođe i lovce na neprijatelje zamijenili su drugi, jednako vješti majstori uvjeravanja. Nova sloboda nije otvorila slobodu za popularne predratne novine koje je ustaški režim zabranio (kao što je u Srbiji sve režime preživjela 'Politika'). Sve što vrijedi znati i kako valja misliti, narodu su kazivali 'Vjesnik', 'Borba' i radio. Rodio se i satirični 'Kerempuh', kojemu su glavni predmet duhovitosti bili 'kulaci', 'buržuji' i Crkva. Bože oslobodi da bi im išta bilo imalo smiješno kod narodne vlasti. Do 1948. novine su veličale Staljina, dočaravale kolektivizacijski raj na zemlji. Sjećam se reportaže 'Vjesnikova' novinara iz Moskve: mladi bračni par kolhoznika stoji u prostranoj prodavaonici automobila i predomišljaju se koju boju Moskviča da uzmu. Eto blagostanja koje čeka i naše selo i grad!  Onda odjednom vizije nestaje: krajem lipnja 1948. naši su narodi morali promijeniti glavu. Stigla u Beograd Rezolucija Informbiroa, i Staljin i s njime kompletan istočni socijalistički blok preko noći postadoše smrtnim neprijateljima. Novinare ovaj put nije trebalo mijenjati, isti dojučerašnji u mahu su se presaldumili, da jednakim žarom slikaju novu stvarnost. U ono vrijeme novine su kupovali uglavnom oni kojima su za napredovanje trebale viriti iz džepa kao legitimacija partijske linije. Osobito je za tu svrhu efektan bio partijski organ 'Borba'. (Neki hir bio me je naveo da s narudžbom za tiskanje crkvenih novina odem ravno u tiskaru 'Borbe' u Zagrebu – i s nešto okapanja uspio.) Režimski tisak egzistirao je od državnih dotacija i obvezatnih pretplata poduzeća i ustanova. Totalni monopol javne riječi bio je početkom 1960-ih još u punoj snazi. Za Crkvu je Udba imala specijalizirane novinare, preko kojih je pripremala javnost za suđenja istaknutijim crkvenim osobama i grupama. Mnogo je svećenika još napučivalo zatvore; oni su među političkim osuđenicima činili većinu.

I vi ste bili među njima... 

Samo tri godine! Pola u Nišu, pola u Staroj Gradiški. Tamo usred Srbije bilo nas je  u zatvoru jedanaest. Iz Gradiške sam izišao na Božić 1957. Potkraj 1958. umro je žestoko antikomunistički papa Pio XII, a naslijedio ga je čovjek dijaloga Ivan XXIII. U to vrijeme i Jugoslavija se već  bila počela polagano otvarati svijetu. Tako je ujesen 1962. dopustila svim biskupima put u Rim, da sudjeluju na Koncilu. U toj novoj klimi, izvješćivanje domaće javnosti o tijeku Koncila bilo je dobar povod da se pomišlja o kakvom-takvom oživljavanju katoličkog tiska, ugašenoga od 1945. Franjevci na Kaptolu počeli su s ručno umnažanim informativnim biltenom. Taj je godinu dana kasnije dobio tiskani novinski oblik, pod imenom 'Glasa Koncila'. Mene je nadbiskup Šeper pozvao iz žumberačkih brda da organiziram tiskanje lista i da ga uređujem. Morao sam također improvizirati distribuciju i administraciju lista.

Ipak ste s listom imali nagli uspjeh. U kratko vrijeme udvostručili ste broj tiskanih primjeraka...

Za tri mjeseca čak potrostručili. Sadržaj i poruka nečega svježe novoga kao i nov način crkvenoga govora i oblikovna prezentacija počeli su ubrzo buditi zanimanje, osobito kod mlađega klera i u narodu. Usmjerili smo se na to da progovaramo svim razinama društva -  neškolovanima i obrazovanima, vjernicima i otuđenima od Crkve, mladima i starima. Uspjeli smo probiti tradicionalni stil vjerskoga tiska – propovjednički, pobožnjački i sentimentalistički govor, dociranje s visoka. Ono što se odavna popularno zove 'popovanje' ili 'držanje prodike'. Počela je tada uredništvu stizati i nenaručena suradnja, upravo takvoga tradicionalnog tipa – od svećenika i laika koji su nekoć pisali u vjerskom tisku dok je bio slobodan. Ali, sve što se nije uklapalo u naš stil i program odbacivao sam. Tako sam se zamjerio nekim uglednicima. Išle su pritužbe i na sam vrh, nadbiskupu Šeperu, no on nije reagirao, pustio nam je slobodne ruke. Za staru elitu bio sam uljez, prepotentan mladac – što sam uistinu i bio.

U inozemstvo ste otišli 1972. U uredništvo emigrantske "Nove Hrvatske" dišli ste pred Božić 1973. 'Nova Hrvatska' se novinarskom razinom informiranja i komentarima znatno izdizala iznad šarenila brojnih emigrantskih tiskovina.

Tome je pridonosila suradnja nekolicine profesionalnih novinara koji su radili na njemačkom radiju, a javljali su se i politički obrazovani ljudi iz više zemalja. Slabost 'Nove Hrvatske' bilo je neredovito izlaženje, u ponekad dugim vremenskim razmacima, a i format novina nije bio ustaljen, ovisno o tiskarama koje su se mijenjale. U uredništvu, to jest u Kušanovom iznajmljenom stančiću, radila su samo dvojica, Jakša Kušan i Gvido Saganić, koji je došao dosta kasnije.

Više pročitajte OVDJE.

Komentiraj članak

Komentari