IN MEMORIAM

Preminuo gospar Stijepo Marinović: Imperativ njegovog postojanja bilo je očuvaje folklorne baštine

Preminuo je gospar Stijepo Marinović, dugogodišnji predsjednik KUD-a Stjepan Radić iz Pridvorja i obnovitelj konavoske folklorne baštine. Posljednji pozdrav dundu Stijepu koji prenosimo u cijelosti potpisuje Ivo Orešković.

Ima trenutaka u životu kad čovjek u sebi mora znati pomiriti suprostavljene osjećaje. Tako je meni danas. S jedne strane imam zadovoljstvo što mi je ukazana čast da u svoje ime i ime brojnih Konavljana javno nešto suvislo kažem o čovjeku koji nas je ovih dana napustio, dundu Stijepu Marinoviću, a opet me strah da me tuga i žal zbog gubitka Prijatelja ne spriječe u odgovornom ispunjenju te dužnosti.

Ne radi mene samoga. Zbog njega. Govoriti i pisati o čovjeku koji je bio sve samo ne običan i prosječan nosi sobom opasnost od pukog nabrajanja svega onog što je za ovozemaljskog života bio i činio.

Unatoč tome što mi je neprihvatljivo isključivo svođenje lika i djela dunda Stijepa na egzaktno, radi onih koji su ga manje poznavali, ispunit ću pravilo forme i u kratko kazati ono što moram o njegovom djelu po kojem će ga generacije pamtiti.

Cijeli život njegovao je neizmjernu ljubav prema folklornoj baštini i tradicijskim običajima njegovih Konavala. Još za mladih dana, uz glasovitog lijeričara Nika Skvičala, osnovao je i vodio folklornu skupinu u Pridvorju. Nije odustao ni onda kad su ratna stradanja naprasito prekinula logičan životni tijek i razvitak. Nakon Domovinskog rata, hrabro i odvažno, upustio se u izazov spašavanja od zaborava izvorne folklorne baštine Konavala.

Ritam i taktovi lijerice, plesni koraci poskočice i potkola, zaboravljeni stihovi napjeva na istresice, bogatstvo misli i poruka konavoske zdravice,  sakrili su se u tom neugaslom intelektu konavoskog težaka, našega dunda Stijepa. Hvala Bogu samo na kratko. Kad su stvorene pretpostavke za javan društveni rad kod njega nije bilo ni časa dvojbe. Imperativ njegovog postojanja postala je zadaća prenijeti svoja iskustva i bogato znanje folklorne tradicije na mlade naraštaje.

Punih dvadeset godina u KUD – u "Stjepan Radić" iz Pridvorja trajao je njegov sustavan rad s djecom, djevojkama i mladićima, i onim najstarijim čija je pjesma mlađima pružala snagu da ustraju i odavala ljepotu vječne mladosti. Zajedno s njima je diljem Lijepe Naše svjedočio ljepotu konavoske narodne nošnje i bogatstvo glazbenog i plesnog izričaja.

Postupno, kako to i spada, smjenjivale su se generacije, rađale ljubavi, balala djeca do jučer "njegove djece" iz kola. I tako iz dana u dan. I kad je Sveti Otac Ivan Pavao II. u Rimu dao svoj blagoslov njegovoj folklornoj skupini mogao je odahnuti uz spoznaju da je uspio. Veličinu i značaj njegovog rada i djela okrunilo je priznanje Hrvatskog sabora kulture za doprinos očuvanju folklorne baštine.

Pokušat ću se sad na čas vratiti njemu samome. Imao sam privilegij biti mu Prijatelj. U njegovom kominu uz pokoji bokunčić i žmuo crnjaka podijelili smo sate i sate razgovora. Volio je biti slušan. Umio je i čuti. I kad bi po ne znam koji put pričao o istome vazda se činilo kao da to govori prvi put. Zašto? Uvijek i iznova unosio je cijeloga sebe u sadržaj koji je opetovano htio prenijeti drugome. Bez namjere da vam ga nametne. Činio je to i kad je zazivajući najčešće ime Majke Božje s ushićenjem govorio o prostranstvima voćnjaka i vinograda našijeh Amerikana ili vapio za djedovinom što mu je oduzeše, a na kojoj je ocio bit ništa drugo nego svoj na svome!

Svu mudrost težačkog života na zemlji i od zemlje sažeo je u jednoj misli: Dolac!? Je li?! Zajedničko nam je bilo da nam je obojici bič životne sudbine za rana oduzeo sigurnost. Oca. Na konavoskom selu tad si neminovno osuđen odrasti uz đeda, babu, tetu, dunda i njiove stare.

I tako da i ne osjetiš pod kožu ti uđu sve one užance antikijeh Konavoki i Konavljana i njihove vrijednosti čovjeku postanu mjerilo života. Zato je njemu promišljanje baštine postao način života. Ne samo njegov, nego cijele obitelji. Nešto samozatajnije, Ane i Filipa. Kuražnije, njegove Katice. I dok god bude Margitu gonila ista đedova forca i  udarala ritam plesačima lijerica u rukama unuka mu Stijepa bit će s nama i jest, naš dundo Stijepo.

Rekla bi njegova Mare: Fermaj Stari! Mora li te cijelo selo čut?!  I danas bi rekao: Ma prođi me se, onega ti! Prijatelju! Ohani do ponovnog susreta. Mirito si. A onda?

Dr. sc. Ivo Orešković

Komentiraj članak

Komentari