Kako do posla?

Prelijepa Dubrovkinja u službi talijanske vlade: Hrvatska me nije htjela!

Životne putešestvije Marijane Milić možda na najbolji mogući način dočaravaju traumu koju današnje generacije mladih i visoko obrazovanih ljudi moraju proći nebili dobili kakav-takav posao u domovini. Naime, ova Dubrovkinja, nakon što je mjesecima obilazila kojekakve  državne institucije i urede, nakon što je kucala na bezbrojna vrata koja su ostala zatvorena, dobila je jako odgovorno i izvrsno plaćeno namještenje u Brusselesu, u uredu ministarstva vanjskih poslova – Republike Italije.

Da, dobro ste pročitali, Republike Italije. Naime, nakon što su talijanski visoki predstavnici pročitali doista impresivan životopis ove mlade Dubrovkinje, najprije su ostali šokirtani spoznajom kako nema posao. Shvatili su kako ispred sebe imaju izvrsnoga stručnjaka, te su, nakon samo nekoliko kurtoaznih razgovora, ponudili radni odnos.

Tako je Italija, bez uložene lipe, dobila međunarodnog stručnjaka iz domene makroekonomije i bankarstva, a koji je rezon Hrvatske da ulaže silne novce u obrazovanje mladih, koji potom odlaze u inozemstvo, nije lako shvatiti. Naročito ne  ljudima sa strane. Nama na žalost jest, jer smo svjedoci stotina ako ne i tisuća ovakvih 'slučajeva', koji nisu uspjeli, pored silnoga obrazovanja, shvatiti kako moraju biti u jednoj od jačih političkih stranaka, ili imati jakog oca, ili pak rođaka na jakoj funkciji, ako misle dobiti bilo kakav posao. Zato i jesmo – tu gdje jesmo!

Razgovarao: Ivica Granić

Studirali ste u Zagrebu, zatim i u Milanu. Koja je, zapravo, vaša stručna pozadina?

Studirala sam ekonomiju. Specijalizirala sam financije u Zagrebu i na Bocconi univerzitetu u Milanu. U slobodno vrijeme učila sam strane jezike, jer oduvijek sam imala interes za putovanja i daleke neistražene destinacije.

Kako ste završili u visokoj politici budući ste školovani na ekonomskom fakultetu?

Sve je započelo mojim angažmanom u HSLS-u, konkretno u Mladim hrvatskim liberalima. Poznavajući mene i moje znanje stranih jezika, predložena sam u tim za vanjske poslove HSLS-a. Obzirom kako sam radila volonterski, imala sam sreću, kada su u pitanju troškovi, da europski fondovi refundiraju baš sve troškove, naravno ako posao odradite u sto postotnom obimu. Nema markiranja! Period studiranja, za vrijeme kojega sam bila aktivna na toj međunarodnoj sceni, smatram do sada najzanimljivijim ujedno i najučinkovitijim periodom svoga života. Upoznala sam brojne ljude, bila u Poljskoj u vrijeme kada se dogodila tragedija poljskog zrakoplova kada je stradao cijeli politički vrh. U izvrsnim sam odnosima i sa rumunjskim liberalima, koji su na nedavnim prosvjedima u Bukureštu bili uhićeni i završili u zatvoru na nekoliko mjeseci (majka mi često kaža “nečeš valjda ti kao i oni“).

Od svih velikih međunarodnih konferencija najbolje se sjećam one u Sofiji, gdje sam učvrstila prijateljstvo sa mladim liberalima iz Bugarske ali i našima iz Istre i HNS-a. Mi jesmo dosta neprijateljski raspoloženi na domaćem terenu, vani ne. Tamo ima dosta zafrkancije i prijateljstva, koja se onda prenose i u privatne živote. Teme na tim konferencijama su manje-više političke prirode, no posebno mi je drago kada je makroekonomija u pitanju, tu sam doma.

Što ste sve radili u Brusselesu?

Najprije sam stažirala u ALDE grupi (međunarodna asocijacija liberala), koja okuplja slične udruge iz zemalja članica EU. Radila sam u europskom odboru za ekonomiju. Sudjelovala sam, između ostalog, i na tajnim sastancima koji su se ticali krize u Grčkoj, te drugih južnih europskih zemalja. Moram priznati kako je to jedan od uzbudljivijih trenutaka u mome životu. Odlučuje se o sudbini cijeloga naroda, a vi tu sjedite i diskutirate što bi i kako bi trebalo. Mene posebno zanima taj dio ekonomije, gdje se zapravo preklapaju politika i ekonomija. Posebno dio regulacija koje se sada odvijaju nakon kolapsa Lehmana 2008. te kaosa koji su napravili investicijski bankari u Americi, te tako prouzročili kaos europskog financijskog sustava.

Koje ste poznate face vidjeli ili upoznali u Brusselesu?

Upoznala sam gospodina Wolfa Klinza, njemačkog člana parlameta, koji je bio jedan od izvjestitelja, također gospodina Iva Vajgla, koji je također bio izvjestitelj (u sjeni) za Hrvatsku. Iznenadila sam se shvativši kako je majka g. Vajgla rođena Konavoka, iz Popovića. Izravno sam sudjelovala prilikom ceremonije imenovanja Draghija predsjednikom Europske centralne banke, te posljednjem govoru Trichea (bio je predsjednik Europske centralne banke) koji kao predsjednik ECB-a odlazi u povjest. Što je za mene kao studenticu ekonomije bila posebna čast, jer je to čovjek koji je reagirao na krizu baš u momentu kada su se Europi, slikovito kazano, tresle hlače. On je izjavio onu čuvenu rečenicu "History will judge us all" (povijest će nam suditi), a njega doista i hoće. To iskustvo mi je dragocjeno i stoga što sam nekoliko mjeseci ranije, studirajući na Bocconiju u Milanu, čitala i proučavala upravo njegove mjere politike i poteze u krizi na predmetu monetarne politike.

Upoznala sam tamo i gospodina Pina Arlacchia, koji je u svojoj borbi protiv talijanske mafie neko vrijeme bio pod policijskom zaštitom. Na njega je čak jednom pokušan i atentat. Od ostalik crtica u njegovoj karijeri, značajno je da je bio i generalni tajnik Ujedinjenih naroda te profesor na nekoliko svjetskih sveučilišta. On je osobno zatražio moj životopis, te sada radim u njegovom uredu, sa drugim talijanima.

Portaloko je doznao kako je bilo pokušaja vrbovanja od strane talijanskih komunista. Je li to točno?

Jednom prilikom u Firenzi, drugi put u Milanu, doista sam bila vrbovana od strane komunista, koji su organizirali nekakve tajne sastanke po podrumima. To mi se najprije učinilo jako uzbudljivo,  način na koji je sve to organizirano, ta mističnost, tajnost. Nudili su Marxove knjige i vrbovali studente iz raznih država. Smatrala sam kako na taj načim upoznajem i drugu stranu politike, ne samo liberalnu ideju. Ukratko, mene nisu uspjeli fascinirati. Ponavljala sam kako dolazim iz jedne od bivših jugoslavenski republika, te kako je ovde njihova ideja donijela jako puno zla, dakle, kako jako dobro znam što je to komunizam ili pak socijalizam. Zašutjeli su na moju konstataciju kako je moja obitelj prije rata vozija Yugo 45, kojega je raznijela granata, a danas nakon rata vozimo Audi. To im je bilo dovoljno.

Sjećam se jedne zanimljivosti, koja se dogodila prilikom proslave 20. godišnjice hrvatske neovisnosti. Naime, Hrvatska je svoju obljetnicu slavila u muzeju rata, dok je Slovenija svoju slavila u muzeju automobila preko puta. Nismo daleko otišli od povijesti...

Izravno ste sudjelovali i u nekim pregovorima Hrvatske i EU?

Da, dobila sam priliku svjedočiti i tim pregovorima, tajnim, zatvorenim za medije, između Hrvatske i EU. Tom prilikom sam upoznala i Ministra vanjskih poslova Jandrokovića. To je bilo iznimno naelektriziran period, jer je netom prije generalu Gotovini izrečena presuda, kojom smo mi kao i cijela Hrvatska, ostali šokirani. Tada su u Hrvatskoj jako oživjele tzv. anti EU ideje. Otac me je baš nazvao za vrijeme procesije za Gotovinu u Dubrovniku. Bio je strašno revoltiran, te mi je natuknuo kako nije zadovoljan mojim angažmanom u Brusselesu, čak mi je predložio povratak. "Kako to, Gotovina u zatvoru a ti u Brusselesu“. Rekla sam mu kako treba gledati naprijed, izolacija nije nikakvo rješenje. No, nije se dao pokolebati, rekao je "Kada tone brod, tonemo i mi". Vjerujem kako danas, hladne glave, drugačije razmišlja. Užitak je svjedočiti povijesti, a ako te još netko i zato plaća, užitak je još veći, ha-ha-ha.

Gdje se vidite u budućnosti?

Vidim se svakako u Brusselesu. Druga mi je opcija raditi u struci, u bankarstvu, ali ta je opcija otvorena za malo kasnije, za budućnost. Brusseles mi je nekako pod kožom. Vidim se u nekoj od tamošnjih institucija i nadam se nastavku ovakvoga života. Ja se često šalim da imam više prijatelja u Brusselesu i inozemstvu negu u Zagrebu. Najtužnije je što je to zapravo – istina. Puno vremena provodima putujući, jer mi je tako uzbudljivije, avanturističkog sam duha.

Nastaviti ću raditi za Mlade Hrvatske Liberale, prvi sam kandidat za slijedećeg međunarodnog tajnika i bit će mi veliko zadovoljstvo raditi taj posao. Pa gdje me put odnese.

Također sam promovirana u titulu asistenta na fakultetu, tako da su moje karte još uvijek otvorene.

Kakav je život u Brusselesu?

Život je high...taj svijet mnogi opisuju kao mjehur "bubble". To je poseban svemir, posve dugačiji od ostatka svijeta. Teško je ljudima izvan toga objasniti što znači biti stažist a što asisten. A tko su MEP-i a što je Komisija a što Vijeće. Ljudi često ne znaju kako taj cijeli sustav funkcionira i često se zbunjuju, jer nisu politizirani a u Brusselesu je politika sve.

Često se organiziraju zabave, domjenci u veleposlanstvima i Parlamentu. Atmosfera je kozmopolitska, internacionalna. Doista se ne pita tko je tko. Ljudi iz cijeloga svijeta tamo su kao jedno. Svi pričaju po najmalje tri strana jezika, ugođaj je neopisiv, naši bi rekli tko jednom prova Brusseles ostaje mu kao droga u krvi. Što na neki način i jest istina, jer čovjek se osjeća posebnim biti predstavnik svoga naroda na toj internacionalnoj sceni. Što ja na žalost nisam. Trenutno sam predstavnica Italije, što ćete. Biti ću valjda jednom predstavnica i svoga naroda.

Na godišnjicama državnosti često se organiziraju domjenci u veleposlanstvaima, tako da sam imala priliku upoznati prošlog i sadašnjeg hrvatskog veleposlanika, te sam, dok sam bila stažist sudjelovala u „Hrvatskom tramvaju“ koji je na godišnjicu državnosti u crveno bijelim kockama obilazio Brusseles.

Kad će te svratiti do Dubrovnika?

Ajme, ne znam... Vjerojatno na ljeto. Ako me puste. Znate, teško je u mom poslu planirati pola godine unaprijed, ponekad ne znam gdje ću biti sutra. Ali, nadam se barem desetak dana odmora na ljeto. Pa na Danče...

Ivica Granić

Komentari

Komentiraj članak

Komentari