Kažu kako je jednom prilikom austrijski car Franjo Josip za Hrvate kazao da su narod koji pojma nema što hoće, ali da to hoće odmah. Upravo ovom konstatacijom bi se moglo podvući jučerašnje višesatno tamburanje u Društvu povjesničara Hrvatske, kojom prilikom su naši Povjesničari umjetnosti, očitujući se o prijedlogu španjolskog konzorcija "Summam Designa" o obnovi nekadašnjih ljetnikovaca u Rijeci Dubrovačkoj, zaključili kako taj prijedlog, eto, nije prihvatljiv, a što je rješenje za oronule i dozlaboga devastirane ljetnikovce – ne znaju!
PIŠE: Ivica GranićNekakav službeni zaključak ovoga trosatnog tamburanja iliti javne tribine o ljetnikovcima u Rijeci dubrovačkoj, bio bi kako je prijedlog španjolskog konzorcija ‘Summam Designa’, neprihvatljiv, jer bi se eventualnom izgradnjom objekata u vrtovima renesansnih ljetnikovaca ‘narušio izgled i cjelina ovog jedinstvenog kulturnog dobra’.
Dakle, i izgled i cjelina. Kada čovjek čuje ovakve bedastoće prvo što mu padne na pamet je pitanje ‘jesu li se gospoda povjesničari umjetnosti, u zadnjih pedeset – sto godina, spuštali južnije od Ilice. Kako bi vidjeli ‘izgled i cjelinu’ onoga što se nekada nazivalo ljetnikovcima dubrovačkih gospara. Jer da jesu, onda bi shvatili kako se te ‘građevine’ još uvijek nazivaju ljetnikovcima iz potpuno nepoznatih razloga.
Čapljina: Poster iz jednog albanskog 'caffe-buffeta'
Prije tridesetak godina je bjelosvjetski hohštapler Salinas, meksička inačica bosanskog otkrivača piramida Osmanagića, u Gabeli otkrio Troju! Nije prošlo niti pet dana a svaka druga slastičarnica, buregdžinica i aščinica (butiga od ćevapa) u Čapljini prozvala se Trojom. Brzinom svjetlosti Albanci su sa zidova svojih ‘buffeta' poskidali postere ‘Fudbalske reprezentacije Jugoslavije’, tako da smo, preko noći, umjesto Piksija Stojkovića, Faruka Hadžibegića, Adnana Međedovića, Meše Baždarevića i drugih, ponosni na svoje korjene, gledali Hektora, Agamemnona, Menelaja i, naravno, nama najdražeg - Ahila. I bili ljuti na nemoralnu Penelopu koja se preudala a nije, kako smo mi smatrali ispravnim, smogla snage dočekati svoga ljubljenoga Odiseja. (Naš prijatelj Shazivari Besim, vlasnik jednog od najboljih 'buffeta', nikako nije mogao izgovoriti Menelaj).
U to vrijeme nije bilo djeteta u Hercegovini koje nije znalo baš sve o Homeru, Ilijadi, Kiklopu, Polifemu, Eolu, Kirki, Skili i Haribdi, Itaci…
Mene ovaj čapljinski poučak asocira baš na ljetnikovce Rijeke Dubrovačke. Jer, upravo onoliko koliko se čapljinske albanske ćevabdžinice imaju pravo nazivati Trojom, toliko se trošne građevine u Rijeci Dubrovačkoj imaju pravo nazivati ljetnikovcima. Prije bi se moglo kazati kako se radi o gomili fino posloženog kamenja, na mjestima odronjenog, koje bi trebalo što prije građevinski konzervirati jer predstavljaju nemalu opasnost za prolaznike.
I onda se pojavi jedna ozbiljna španjolska kompanija, ‘Summam Design’, koja je voljna u te ruševine investirati nemali kapital, kako bi im vratili izvorni izgled, sjaj i ljepotu. Naravno, uz određenu poslovnu logiku, koja bi se, kako su kazali, sastojala od turističke eksploatacije onih ljetnikovaca koje bi obnovili. Eksploatirali bi određeni broj godina, nakon čega bi ih, restaurirane i obnovljene, vratili svojim izvornim vlasnicima na upravljanje. Bilo da se radi o gradu Dubrovniku, Županiji ili pak Državi.
Ono što je možda bilo najsmješnije tijekom te cijele povijesno-umjetničke sesije, jest njihova konstatacija kako je Grad Dubrovnik, ‘otkupio 1986. godine i uložio znatna sredstva u istražne radove i izrade rješenja za obnovu tri najbolja primjera ladanjske arhitekture u Rijeci dubrovačkoj - renesansnih ljetnikovaca Rastića i Gučetića, te baroknog ljetnikovca Bozdari’. Tako da je neshvatljivo da nam se nude studije poput ovih, koje je izradio španjolski konzorcij ‘Summam Design’ da bi ih (ljetnikovce) uključio u lanac hotela. Tipiziranom ugradnjom objekata u vrtove ljetnikovaca uloga tog bitnog dijela ladanjske cjeline potpuno je negirana. Na bazi ovakvih studija koje polaze od pogrešnih pretpostavki, nikakvom se razradom ne može doći do prihvatljivog rješenja’. Tako zboraše naši Povjesničari umjetnosti.
Dakle, i sami navode kako je Grad Dubrovnik još davne 1986. godine ‘uložio znatna sredstva u istražne radove i izrade rješenja za obnovu tri najbolja primjera ladanjske arhitekture u Rijeci dubrovačkoj’. Ponavljam, 1986. godine. Ravno prije 26 godina. I što je onda bilo, kakva je situacija danas, nakon tih 26 godina. Naravno, ista. Bolje kazati, još gora. A takva ista ili još gora biti će i nakon 26 i nakon 126 godina. Kao što je ovakva kakva jest zadnjih 126 godina. Jer, takvi smo mi. Nije Kaiser Franjo bio lud kada je ‘ono’ s početka priče konstatirao o Hrvatima.
Naravno kako gradska vlast ne treba uzimati ozbiljno ove bedastoće izrečene na javnoj tribini povjesničara umjetnosti, kojom prilikom su na vrlo lijep način govorili o povijesti tih ljetnikovaca, vjerojatno s namjerom da fasciniraju slušatelja ili pak čitatelja. No, suštinski, ništa bitno nisu kazali, dapače, konačno rješenje obnove nekadašnjih ljetnikovaca učinili su još daljim, još neizvjesnijim.
Slušajući ih, još jednom se ispravnim potvrdilo ono ‘pravilo’ kako spomenici kulture mogu desecima godina propadati, nestajati… ali kada se pojavi netko tko je voljan investirati kako bi ih zaštitio, spasio, sačuvao, onda mu valja toliko zagorčati život kojekakvim birokratskim zavrzlamama, nebi li ga prošla svaka pomisao na bilo kakvu investiciju. A ljetnikovci… Oni i dalje, ništa ne shvaćajući, nastavljaju propadati, nestajati… svojim kamenim ušima slušajući priče o tome kako je ‘tipiziranom ugradnjom objekata u vrtove ljetnikovaca uloga tog bitnog dijela ladanjske cjeline potpuno negirana’, i kako je ‘na bazi ovakvih studija, kao što je ova španjolskog konzorcija, koje polaze od pogrešnih pretpostavki, nikakvom se razradom ne može doći do prihvatljivog rješenja’. Pametnom dosta!
Ivica Granić