REPORTAŽA

PORTALOKO NA ODJELU PSIHIJATRIJE U DUBROVAČKOJ BOLNICI: Neki pacijenti su nam kao članovi obitelji, jednostavno ih zavolite (FOTOGALERIJA)

Zahvaljujući ljubaznom i susretljivom osoblju, proveli smo jedno jutro na Odjelu psihijatrije u Općoj bolnici Dubrovnik. Iako zahtjevno i vrlo teško rade, medicinske sestre, tehničari i liječnici na ovom odjelu predano obavljaju svoj posao. Između njih vlada jedna vrsta simbioze u što smo se i uvjerili nakon razgovora s njima te obilaska njihovih radnih prostorija.

Ivo Vlahutin, predsjednik Sindikata medicinskih sestara i tehničara koji na Odjelu psihijatrije radi skoro 30 godina, proveo nas je Odjelom, upoznao s medicinskim sestrama i tehničarima te njihovim svakodnevnim  načinom rada. Kaže kako je OB Dubrovnik što se tiče kadra medicinskih sestara jako dobro ekipirana, a sve zahvaljujući bivšem ravnatelju Branku Bazdanu: 'Vjerujte mi u ostatku Hrvatske stanje je dramatično' - dodaje.

Skromno ističe kako je posao medicinske sestre na svakom odjelu zahtjevan i težak i ima svojih specifičnosti.  Razgovarali smo ne samo o radu na ovom odjelu nego i općenito o radu medicinskih sestara u OB Dubrovnik, jer u medijima se nekako više prostora daje liječnicima, a manje medicinskim sestrama koje, svi će se složiti, odrađuju lavovski dio posla. S druge strane, da uzmete bilo koji odjel ili bilo koji dio medicine koji pokriva dubrovačka bolnica, shvatit ćete kako vrlo je odgovoran i zahtjevan. Smatra to i Vlahutin koji otvoreno priznaje:

'Pogotovo  je težak jer većina sestara ustvari obavlja taj noćni rad koji jest dodatno plaćen, ali po mom osobnom mišljenju nije dovoljno koliko bi trebao biti. Noćni rad je izuzetno naporan, zahtjeva i fizičku i psihičku spremnost. Opet, nemojmo  zaboraviti da je to populacija žena koje imaju i svoje obitelji, svoju djecu i muževe. Nekad davno je jedna psihijatrica izjavila da je medicinska sestra s 20 godina radnog staža, odnosno rada noću i dvoje podignute djece zrela za mirovinu. I to je istina', govori Vlahutin dok sjedimo u njegovom uredu. Razgovoru su se pridružile i dvije medicinske sestre koje već dugo godina rade na Odjelu psihijatrije te šefica odjela Nada John,dr.med.,specijalist psihijatrije.







Šemsa Fulurija na Odjelu psihijatrije radi dugih 30 godina. Radni dan počinje joj u sedam ujutro i završava u sedam navečer. Voli svoj posao, iako je medicinskim sestrama puno toga na teret nametnuto.
‘Svako malo odemo i razgovaramo s našim pacijentima koji se vežu za nas. I kad ih boli, ako razgovarate s njima, prođe bol.  Neki su nam kao članovi obitelji. Dugo se vraćaju i jednostavno ih zavolite.’

Kako izgleda vaš radni dan?

‘Radno vrijeme počinje obilaskom bolničkog odjeljenja, a zatim se pristupa jutarnjoj njezi bolesnika. Slijedi jutarnje uzimanje terapije, podjela doručka, hranjenje nepokretnih, kupanje, pomoć oko pacijenata. U to je vrijeme ručka, nahranite bolesnike pa slijedi popodnevna njega, zatim dijeljenje večere’ ukratko opisuje Fulurija, a Vlahutin dodaje kako  je to jedan neprekidan proces rada koji traje 24 sata dnevno.

Tu ste 30 godina, ima li stvari koje biste mijenjali? upitali smo Furuliju.

‘Više sestara na ovom Odjelu trebalo bi zaposliti. Imamo dosta pacijenata, a nas je malo. Također, trebalo bi bolje opremiti ovaj odjel, uložiti nešto jer još uvijek imamo stare krevete. Zato je suradnja s liječnicima dosta dobra’ priznaje, a Nada John dodaje kako liječnik bez sestara i tehničara ne bi mogao funkcionirati.

‘Oni su naše desne ruke i nažalost u poslu i u akciji oko pacijenata su možda više nego mi. Ima tu više razloga zašto je to tako i zato nam je svaki signal što se događa s pacijentom, bilo koja promjena u psihičkom ili fizičkom smislu puno  važna. Zaista nas je premalo i ne možemo voditi toliku brigu niti ponekad sami  vidjeti što se s pacijentom događa. I zato su nam oni vrlo važni suradnici. Bez sestara, medicinskih tehničara i liječnika i ne može biti dobro pacijentu.  Nije tu pitanje samo njege nego je i pitanje davanja terapije, uočavanje svake promjene, kontaktiranja s obitelji, stalnog boravka na telefonu. I zaista je nekad prenaporno što naše sestre i tehničari prolaze tijekom jednog radnog dana’ naglašava John.
‘ Kad jako dugo radimo zajedno kao ja i ovdje ove dvije moje sestre onda nam je nekad dovoljan samo pogled i znamo što trebamo raditi i u koju akciju krenuti.  Dakle dijelimo jedan dugogodišnji rad i iskustvo’ govori šefica odjela.





‘Sud javnosti je jako važan u našem poslu. No javnost mora biti upoznata s jednim poraznim podatkom. Prosjek starosti medicinskih sestara u Dubrovačko-neretvanskoj županiji  je 43 godine. A  to baš i nije dobro’, zaključuje Vlahutin.

Komentiraj članak

Komentari