Zanimljivosti

OSKAROVAC S LASTOVA Hrvat s četiri Oscara: Njegove pjesme pjevao je i Frank Sinatra

Na hitovima kultnog Johnnyja Mercera, popularnost su gradili Fred Astaire i Frank Sinatra. Njegovih 1500 pjesama izvodili su Bill Crosby, Louis Armstrong, Billie Holiday, ali on nije zaboravio dalmatinske korijene.

S osvojena čak četiri Oscara, bio je jedan od najvećih američkih tekstopisaca i skladatelja, takav za čije hitove su se otimale zvijezde poput Franka Sinatre, Louisa Armstronga ili Freda Astaira. 

Nazivali su ga glazbenim genijem s američkog juga i nitko od njegovih kroničara nikada nije dvojio da je briljantni talent za glazbu i stihove naslijedio od svoje majke Lillian, potekle od useljenika s Lastova. 

Karijera Johnnyja Mercera eksplodirala je prije točno 80 godina kada je iz New Yorka preselio u Hollywood i u njemu ostavio zvjezdani trag.

Predak s Lastova koji je prvi odselio u SAD bio je njegov djed Ivan Josip Čučević, rođen 1834. 

Prema nekim povijesnim izvorima, on je sa svojim bratom do Građanskog rata živio u Charlestonu u Južnoj Karolini, da bi potom preselio u Savannah u Georgiju, gdje se oženio Irkinjom Juliom Antoniom Merritt i dobio desetero djece. 

Među njima 1881. i Lillian Ciucevich, ženu koja je njegovala uspomenu na hrvatske korijene i koja je u braku s bogatim odvjetnikom i špekulantom nekretninama Georgeom Andersonom Mercerom, 1909. rodila Johnnyja Mercera. 

S očeve pak strane Mercer je bio povezan s takvim rodoslovljem da mu je daljnji rođak bio čak i legendarni američki general iz Drugog svjetskog rata George Patton.

Mercer je bio izrazito sretno dijete. Otac mu je posjedovao prvi automobil u gradu. Obitelj je imala crne sluge, što je također imalo utjecaja na njegov glazbeni razvoj, a tetka, koja se zaklinjala da je uočila njegov glazbeni talent još dok je bio beba, vukla ga je sa sobom po vodviljima na coon i ragtime. 

No, mali Mercer toliko se oduševljavao crnačkom glazbom da je, osim najbolje moguće formalne naobrazbe u Savannahi u to vrijeme, privučen neodoljivim zbornim pjevanjem uredno pohodio bogoslužja lokalnog crnačkog stanovništva. 

Svjedočio je usponu prvog crnog biskupa u SAD-u Daddyja Gracea, kao tinejdžer se po gradu s društvom glupirao uz ilegalni alkohol i ganjao lokalne ljepotice po plesnjacima. 

To je bio i jedan od povoda da se okuša u pisanju prvih pjesama, punim plućima upijajući doba procvata jazza.

I tako sve do 1927. kada mu je otac s raspadom tržišta nekretnina na Floridi ostao u dugu od čak milijun dolara. Johnny Mercer više nije mogao računati da će moći studirati. 

Otputovao je u New York nadajući se da bi se mogao okušati kao dio putujuće glumačke amaterske skupine, da bi ga već sljedeće godine voda nanijela u Greenwich Village. I onda je sve eksplodiralo.

Počeo je pisati jazz pjesme i isključivo s tim prihodima uspio je ne gladovati kad je 1929. izbila velika ekonomska kriza. Napisao je “Trav’lin’ Light” za Billie Holiday, “Midnight Sun” za Lionela Hamptona, “Satin Doll” za Dukea Ellingtona, a u kratkom posjetu Kaliforniji zbog mjuzikla “Pariz u proljeće” upoznao je svoje bogove na zemlji – Billa Crosbyja i Louisa Armstronga.

Svijet oko njega se rušio, ali okružen bluesom i jazzom, Johnny Mercer je toliko procvao da je zarađivao isprva 25 dolara tjedno, dovoljno za oženiti se. 

Uspjelo mu je 1933. osvojiti i nagradu na natječaju Paula Whitmana, kralja jazza i vođe jednog od najvećih jazz orkestara tog doba. U tom se trenutku doista počelo čuti za originalnog, duhovitog, senzibilnog stihoklepca s američkog juga. 

Whitman ga je upoznao s takvim imenima da su Mercera 1935. pozvali da piše i sklada u Hollywoodu. Preko noći se našao u svijetu u kojem je pisao stihove i glazbu za filmove Warner Brothersa, MGM-a, Paramounta, RKO-a i Twentieth Century Foxa. 

Njegove pjesme odjednom su pjevali Fred Astaire i Ginger Rogers, a kako je Mercer bio ovisnik o noćnom životu jazz umjetnika, progutao ga je krug ispičutura oko Binga Crosbyja. Njegovu pjesmu “Jeepers Creepers” iz 1937. u filmu “Going places” odsvirao je sam Louis Armstrong i ona je postala Mercerova prva nominacija za Oscara za najbolju filmsku pjesmu. 

Lastovsko dijete u dobi od 28 godina postalo je autor, povremeno i pjevač čak i za takve veličine poput Benny Goodman Banda, da bi mu se 1939. dogodilo i to da mu pet hitova bude među prvih deset na top ljestvici nacionalnog radio showa “Your Hit Parade”.

I dok je svijet nepovratno srljao u ponor Drugog svjetskog rata, Mercer je naletio na Harolda Arlena, kompozitora koji je već tada iza sebe imao hit “Over the rainbow” iz još jednog povijesno neponovljivog filma “Čarobnjak iz Oza”.

Mercer je s Arlenom dijelio apsolutnu fascinaciju jazzom i bluesom i to se vidjelo praktično istog trena. Hitovi su im zapljusnuli glazbenu scenu. 

Njihov hit “One for My Baby (and One More for the Road)”iz 1941. godinama poslije izvodili su redom Perry Como, Billie Holiday, Chuck Berry, Ella Fitzgerald, Eta James, Frank Sinatra, tko sve ne, a na albumu “Party” iz 1981. tu je pjesmu otpjevala čak i punk ikona Iggy Pop. 

Frank Sinatra

Što se filma tiče, bilo je to vrijeme naštancanih domoljubnih jednostavnih scenarija, no Mercer je i u tim godinama pisao hitove koji su opstajali i nakon splašnjavanja domoljubnog zanosa. Merceru je novac pljuštao, a potomak Čučevića s Lastova nije se zaustavljao. 

S producentom Buddyjem DeSylvom 1942. osnovao je diskografsku kuću “Capitol Records” koju je američka javnost narednih godina opjevala kao kuću čiji je neboder izgradio Nat King Cole svojim hitovima koje je snimio za Capitol.

Već do 1946. iz Mercerovog Capitola godišnje je izlazila šestina svih ploča koje je izbacivala ionako masivna američka glazbena produkcija.

A te iste godine Judy Garland je briljirala u filmu “Harvejeve djevojke” čija je naslovna pjesma “On The Atchison, Topeka, And Santa Fe” s Mercerovim stihovima i glazbom Harryja Warrena osvojila Oscara. 

Johnny Mercer je bio na vrhu svijeta i nije pokazivao baš nikakvu namjeru da se odatle makne. Slovio je za glazbenog genija koji pretvara u zlato sve što dotakne. Drugog Oscara dobio je 1951. za pjesmu koju je skladao s Hoagyjem Carmichaelom “In The Cool, Cool, Cool Of The Evening” koju su u filmu “Dolazi mladoženja” izveli Bing Crosby i Jane Wyman. 

Briljirao je i u glazbi za film “Sedam mladenki za sedmoricu braće” iz 1954. I dok je njegova diskografska kuća na top ljestvice izbacivala sušto zlato, Johnny Mercer naglo je odlučio prodati svoj udio za 300.000 dolara kako bi do kraja isplatio dugove koji su ostali iza financijskog sloma njegovog pokojnog oca.

Unatoč tome, najbolje godine Johnnyju Merceru tek su mu slijedile. Bila je 1961. kad je s Henryjem Mancinijem napisao glazbu za svevremeni filmski klasik “Doručak kod Tiffanyja” s Audrey Hepburn. 

Pjesma “Moon River” bio je treći Mercerov hit za kojega je dobio Oscara, svijet je poludio za njegovim stihovima koji su se mogli roditi samo iz živog mladenaštva s američkog juga i duha dalmatinskog naslijeđa koje Mercer nikada nije zaboravio, a koje mu je prenijela njegova majka. 

Jedino što je te godine još ostalo zagonetkom u svijetu glazbe, filma i show businessa bilo je hoće li i kad će Johnny Mercer postati prvi kojemu će uspjeti dobiti i četvrti Oscar za svoje pjesme. To se dogodilo već sljedeće godine.

S Mancinijem je svijet oborio s nogu s istoimenom naslovnom pjesmom za film “Dani vina i ruža” i oborio rekord u osvojenim nagradama Američke fillmske akademije. S ukupno 19 nominacija, slavan koliko je to uopće bilo moguće, tek u dobi od 53 godine konačno je malo usporio. 

Na to je vjerojatno utjecao i početak ere rock and rolla i rađanje jednog bitno drugačijeg svijeta glazbe od onoga u kojem se on oblikovao. Ipak, primjerice, njegov hit “Early Autumn” puno godina poslije primijetio je Bob Dylan i snimio vlastitu verziju, a njegov posljednji veliki hit “Summer Wind” iz 1965. premijerno je snimio, tko drugi nego Frank Sinatra.

Ostatak života posvetio je prvenstveno producentskom radu i mjuziklima, što je 1975. navelo samog Paula McCartneya koji je tih godina žario i palio s Wingsima, da mu predloži projekt.

Do te suradnje, međutim, nikada nije došlo jer je Mercer upravo otkrio da gadne glavobolje koje je trpio već neko vrijeme, potječu od tumora na mozgu. 

Vrlo brzo se ispostavilo da je tumor nemoguće operirati i da je Merceru medicinski jedino moguće koliko toliko pokušati olakšati posljednje mjesece života.

Clint Eastwood

Preminuo je u Los Angelesu 25. lipnja 1976. i s više od 1500 pjesama ušao u povijest SAD-a kao neponovljivi stihopisac i glazbenik koji je emocionalno bogatstvo pjesama postizao korištenjem obarajućih kombinacija izvornog izričaja s američkog juga. 

O tome da je riječ o geniju, nije bilo spora još za njegovog života. No, Mercera je povijest upamtila i kao izrazito skromnog i samozatajnog umjetnika. Njegov grob po vlastitoj želji, izrazito je skroman za tako popularnog umjetnika. 

Koliko god je desetljećima bio u najmanju ruku ravnopravan među najvećim imenima i licima svjetskog show businessa, do kraja života je ostao vjeran svojoj prvoj i jedinoj supruzi kojom se oženio u dobi od samo 20 godina. 

Njegove su pjesme nastavili uglazbljivati i izvoditi i nakon njegove smrti. Na 100. godišnjicu njegovog rođenja Clint Eastwood je snimio dokumentarac o njegovom životu “The Dream’s on Me”. 

Iste godine grad Savannah mu je podigao spomenik, a još ranije je po njemu nazvalo i svoje najveće kazalište. Savezna država Georgija je pak 1995. proglasila 19. travnja Danom Johnnyja Mercera zbog nemjerljivog doprinosa glazbi. 

Unatoč tome, hrvatska javnost praktično nema pojma o jednom od najvećih umjetnika koji je potekao s ovih prostora. 

O kakvom spomeniku na Lastovu s kojega se u svijet sredinom 19. stoljeća otisnuo njegov djed, ni dandanas nema govora.

Komentiraj članak

Komentari