Politika

Olako li smo zaboravili eru kancelara Sanadera

Na ovaj upis ponukalo me nešto što kod raznih komentatora, novinara, TV voditelja i inih osoba koje 'prate politiku', u ovom pitanju mahom paleodesničarskih krugova, opažam nekoliko godina. Isprva sam mislio da se radi o uobičajenom političkom folkloru, generičku likovanju nad osobom koja je politički praktički mrtva. No, konkretni elementi tog likovanja i neke teze koje s njim idu u paketu prisilile su me da pomnije proučim što se govori, i bitnije – zašto se govori.

Likovanje o kojem govorim je ono nad sudbom Sanadera. Da se odmah razumijemo – ne radi se ovdje o odbacivanju političke i ljudske osobe Ive Sanadera kao osobe, prema svemu sudeći, duboko uronjene u kriminalne radnje, ne, ovdje se radi o ataku na Sanaderovu ideologiju, a to je – drugi par postoli.

Od onih koji o njemu govore – malo tko, ili nitko, govori o normativnoj strani Splitske rive, ogromnom bujanju javnoga duga za njegove vladavine ('zlatno doba Sanadera'), u novoj hrvatskoj povijesti nikad većim diskrecijskim ovlastima politike.

Ukoliko i govori – ni sa približnom strašću kojom govori o Sanaderu 'detuđmanizatoru', Sanaderu 'slugi hrvatskih Srba', a katkad i Sanaderu udbašu!

Ovdje se čak ne radi o morbus Pauli, preobraćeništvu, pranju vlastite savjesti od onih koji su mu se, u vrijeme kada je Sanader vedrio i oblačio, proaktivno ulizivali, ili bili manji od makova zrna, stvar je kompleksnija.

No, krenimo redom.

Krajnje je vrijeme da se u politički prostor naše države uvrste kriteriji argumentiranja dotad olako izbacivanih sudova. Ukoliko se 500 puta ponovi da je Sanader detuđmanizirao, onda to postaje prigodničarska, te je ponavljaju svi, od novinara, do studentskih submediokriteta, a da nitko nije precizno rekao što je tuđmanizam, koji se broj Sanaderovih poteza ispriječio tom tuđmanizmu, koliki je taj broj u usporedbi sa sličnim potezima drugih hrvatskih političara tuđmanizatora i detuđmanizatora, kakva je kvaliteta tih poteza imajući na umu podneblje u kojem je djelovao sam Tuđman nasuprot onomu u kojem je djelovao Sanader – te imajući sve ovo na umu zaokružio neki sud ideološke prirode.

Ovdje ne dajem, nego i sam tražim odgovore. Ne utvaram si da u ovom malom kutku kakav je blog mogu jednoznačno dati ocjenu Sanaderove osobe. No, držim da ipak mogu uočiti neke detalje.

Prvo što mi pada na pamet kao mogući element Sanaderove detuđmanizacije je izručenje generala Gotovine, do kojega je došlo za njegova mandata. Tu me par stvari zanima: zašto su u vrijeme kada je ovo bilo aktualno, oni koji danas to zamjeraju Sanaderu, šutjeli, zašto nisu u Sanadera uprli prstom kao u izdajnika, nego u najboljem slučaju kukali u umjerenim i nejasnim kategorijama o Hrvatskoj kao nejakoj djevi u raljama geopolitičke stvarnosti? Druga je: je li i sam Tuđman bio detuđmanizator, kada je 1. travnja 1996. isporučio generala Hrvatskog vijeća obrane, Tihomira Blaškića, u Haag? Ili je linija razgraničenja između tuđmanizma i detuđmanizacije način na koji se to radi, smiješak prije Blaškićeva leta nasuprot brutalnom Šeksovu 'locirati, identificirati, uhititi i transferirati' i lisica na generalovim rukama? Ili je iz kuta državne politike rješavanje generala vojske-kćeri manje zlo od generala stožerne vojske?

I najbitnije – kako bi oni koji mu to zamjeraju riješili stvar? Kako bi umolili Sjedinjene Američke Države, kako bi amortizirali sud u Haagu, koje bi saveznike u Europi našli i pridobili ih za našu stvar, kako bi se obranili od Britanije? Ili bi 'objasnili narodu' i potom pružali otpor u izolaciji, izgradili malu autarkiju?

Dok se ne čuju odgovori na ova pitanja izlišno je Sanaderu to stavljati na dušu.

U ovoj se domeni Sanadera optužuje i za 'poltronski odnos prema Europi', nasuprot Tuđmanovu 'ponosnu držanju' kontra eurobirokrata. Tuđmana je u kavgu sa Europom doveo zakon koji je sam izglasao. Istina, u to je vrijeme mislio da će sve stati na Blaškiću, no prevario se, pa kasnije sazivao VONS-ove i ispravno naslutio nove optužnice. No, politika nije prazna ploča i svaki novi 'vladar' ne gradi svoj dvorac u pijesku iz ničega, ona je nerijetko ovisnost o prijeđenom putu, gdje prijašnje prijelomne odluke određuju gabarite budućih, te smanjuju manevarski prostor onima koji tek dolaze. Unutar tih gabarita 'puta u Europu' Sanader je dobro plivao. Da se ne zavaravamo, za ulazak naše države u Uniju napravio je više nego svi Mesići, Kolinde, Milanovići i Pusićke ovoga svijeta. Njegova prijateljstva sa Aloisom Mockom, Doris Pack, kompletnom vrhuškom Europske pučke stranke – su nešto o čemu prije spomenuti mogu samo sanjati. Pa i prijateljstvo s Angelom Merkel, koja mu je na kraju presudila. Doduše, za to si je sam kriv.

Na kraju krajeva – ulazak u Europsku uniju šira je jezgra tuđmanizma, ukoliko je isti ikad postojao u integralnom obliku. Tri ogromna cilja činila su tu jezgru: priznanje države, obrana države i integriranje okupiranih dijelova te države, te ulazak u, kako se to tada govorilo – 'Europsku zajednicu'.

Moja subjektivna procjena je da za Sanadera ta kompletna europska priča nikad nije bila ono što je bila za lijevo-liberalne elite – sredstvo rebrandiranja i preživljavanja pada komunizma – nego uistinu oruđe za bijeg sa Balkanije.

Sljedeći ogromni krimen koji Sanader tobože nosi na duši je pomirenje sa hrvatskim Srbima. Neki se snebivaju do neba i natrag kako je to eto mogao lomiti kruh sa dalmatinskim Srbima, ljudima koji tu žive 400 godina, govore jednako i njeguju iste običaje kao i njihovi susjedi Hrvati. Ovo ne da nije problematično, nego mu je to jedan od najboljih poteza. To je prvi put da je netko sa hrvatske domoljubne strane iskreno pružio ruku hrvatskim Srbima, ne računajući epizode sa pokaznim Srbima 90ih ala Milan Đukić i slično.

To je prvi put da ih je netko probao pridobiti za državu u kojoj žive, maknuti ih sa 'ničije zemlje', ničije ne u teritorijalnom, nego smislu njihove lojalnosti, gdje kroz povijest stalno biraju između domaćeg kraja koji ih nije uvijek najbolje tretirao i komande u Beogradu koja ih je uvijek koristila kao monetu za potkusurivanje. Ne samo da je Sanader to dobro napravio, nego je i jedini koji je to mogao napraviti. Da je to napravio netko sa 'ljevice', u roku keks bi bio optužen za srbofiliju i jugounitarizam. Taj simbolični čin je mogao biti početak nečeg boljeg, gdje bi hrvatski Srbi sebe promislili, riješili svoja materijalna i kulturna pitanja, prionuli evociranju veličina kao što su umovi svjetskoga glasa – Milutin Milanković i Nikola Tesla, hajduka poput Vuka Mandušića, pjesnika poput Petra Preradovića, muzičara Josifa Runjanina, umjesto da se stalno identificiraju s propalom Jugoslavijom, samoupravljanjem i sličnim ruzinama.

Naglasak ide na 'mogao'. Oni su u biti jedna tužna priča, tradicionalni, prije vojnički, kasnije poljoprivredni svijet, koji je ustaškim genocidom koji je nad njim počinjen praktički natjeran u NOB i kasnije komunizam. Tako imamo situaciju da unutar svega dvije generacije ljudi koji su prije slavili slave redovito postaju NGO njuške, europski integratori, borci za bolje društvo, mislioci klasnog oslobođenja i slično. No, to je za neki drugi tekst.

Sanaderova uloga tu je ona primjera kako treba postupati u tim stvarima, a ne nešto loše.

O optužbama da je udbaš ne bih trošio previše riječi. Sanader je imao jasan stav o Jugoslaviji, kao projektu koji je u krvi nastao i u krvi nestao. Njegov antikomunizam nije bio onaj predpolitički, dinarski, nego civilizacijski, neostrašćen, nije ga odbacio jer su mu partizani ukrali babi prase, nego jer se radi o objektivnoj nakaradi.

Iako je kod ovih 'kritika' sekundarno to što su oni koji ih sada nižu u Sanaderovo vrijeme bili bubice, nije zgorega prisjetiti se tko NIJE bio bubica.

One koji su ga tada kritizirali podijelio bih na one s interesnim i one s ideološkim motivom (iako ovo nisu nužno međusobno isključujuće kategorije).

Rodonačelnik prve skupine, prvi i najvehementniji Sanaderov kritičar, bio je Ivić Pašalić, kojega je Sanader izbacio, u kratko vrijeme pretvorivši ga od drugog, ili trećeg čovjeka u državi – u političkog pikzibnera. Pridružio mu se i Ljubo Ćesić, za kojega kao galamdžiju nije bilo mjesta u 'novom HDZ-u'. Ljut, prijetio je puštanjem tobožnjih snimki Sanaderovih istospolnih seansi sa Tuškanca.

Od ruke Sanadera pao je i HDZ-ovac iz Zadra Davor Aras, koji ga je nakon toga zvao 'Staljinaderom'.

Drugu skupinu čine Radovan Stipetić sa ljevice, i Benjamin Tolić sa desnice. Stipetić ga je u svojoj kolumni 'Dan za danom' u Jutarnjem zarana zvao 'Nabusaderom' i 'Obmanaderom', govoreći da ovaj vlada nabusitošću i sveobuhvatnom obmanom. Ubrzo je izletio iz EPH-azije, koja se tada Sanaderu ulizivala.

Benjamin Tolić i domoljubni intelektualci okupljeni u Hrvatskom kulturnom vijeću nisu krili da im Sanader 'ne sjeda'.

Oni su, prema meni, bili 'ideološki' motivirani jer su iz pozicije male, ili nikakve moći govorili negativno o nekome tko ne da je bio u poziciji moći – nego je imao praktički svu moć u državi.

Nije isto kada šef oporbe 'kritizira' Sanadera jer mu je ovaj pobrao izbore ispred nosa, ili jer mu je interes direktno ispriječen Sanaderovu, i kada to čini netko koga će to možda koštati posla. Te male razlike znače sve.

Slučaj Sanader nije simptomatičan samom sudbom detoniziranog kancelara, ma ni uobičajenim ljudskim ponašanjem kao što je fanatična vjernost, izdaja i lešinarenje – nego ekskluzivnim uvidom u to kako funkcioniraju stranačke mašinerije, ne samo kako, nego do koje mjere i do kojih sve pora!

Stranačka mašinerija je kao osobno računalo, ima svoju matičnu ploču, svoju grafičku karticu, svoje memorijske module.. i svoj procesor. Procesor je predsjednik stranke, proizvodi supstancu, upravlja mjerom. On je prapočelo i kraj svega. U trenutku kada 'pregori', mijenja ga novi. Bitno je samo da u datom trenutku sjedne u utor. Od tog trenutka nadalje –  komponente plešu na njegov takt.

Ne u pukom upravnom smislu, nego i nešto krvavo i konkretno kao ideologija postaje tek usputna pjesmica koja se mijenja na dnevnoj bazi, te koju cijela struktura krepko izgovara kao što je jučer izgovarala neku drugu.

Pa tako moćnik kada izgubi svoj 'utor', u očima tisuća, preko noći, od domoljuba postaje srbofil, od nativnog europejca europski poltron, od brata katoličkog svećenika i dvije časne sestre – udbaš.

Od autokrata i možebitnog kriminalca maligniji su samo – klonovi. Tisuće njih.

Komentiraj članak

Komentari