INTERVJU

O MOTIVACIJSKIM GOVORNICIMA Student sociologije Vlaho Kavain: Motivacija nestaje kada ljudi ne znaju zašto nešto rade

Motivacijski govornici i životni treneri trenutno su jako popularni kako u Hrvatskoj, tako i u svijetu. Dok neki vjerno prate njihove savjete, drugi ih žestoko kritiziraju. Zašto se oko njih okuplja višemilijunska publika, porazgovarali smo s prvostupnikom sociologije i studentom prve godine diplomskog studija sociologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu Vlahom Kavainom koji se u svom istraživačkom radu dotaknuo teme motivacije studenata.

Kako gledate na naglu popularizaciju motivacijskih govora?

- Prvo treba naglasiti da motivacijski govori nisu nova pojava. Taj pojam postoji već jako dugo, još iz doba antičke Grčke, a najčešće su se pojavljivali u ratna vremena. U moderno doba značajan je govor iz filma „Veliki diktator“ kojem teško može parirati neki noviji govor. Kasnije, pojavljuje se govor „It's just a ride“  stand-up komičara Billa Hicksa koji, iako jest prezentiran kao komičan akt, zapravo služi kao određena vrsta motivacijskog govora, barem da potakne pojedince na razmišljanje. Nadalje, motivacijski govori kakvi su nama poznati populariziraju se nastankom interneta i YouTubea. Ono što se danas događa jest da se motivacijski govori komercijaliziraju, ljudi od toga mogu zarađivati te sve više takvi govori postaju šablonizirani, premda i dalje ima kvalitetnih govornika, kao što je primjerice Simon Sinek. Generalno smatram da su pojava koja ima određenu korisnu funkciju, ali da se ne razmišlja dovoljno o pozadini koja stoji iza toga – imaju li ljudi zaista sve više problema s pronalaskom i održavanjem motivacije? Ako da, zašto? Za koje točno stvari?  

Koji savjet biste dali ljudima kako da u moru motivacijskih govornika razluče što je kvalitetno, a što nije?

- Admiral William H. McRaven dao je govor koji može poslužiti kao kvalitetan primjer. Započinje sa svojim iskustvom u vojsci navodeći kako svako jutro krevet mora biti sređen. Zatim objašnjava cijeli smisao iza tog jednostavnog, ali važnog čina. Govor je sam po sebi kvalitetan jer je iznimno konkretan te odlično upućuje slušatelja na način razmišljanja koji ne samo da stvara, već i održava motivaciju. Uz njega izdvojio bih kao kvalitetan primjer govor Simona Sineka o  milenijalcima zato što je jedan od govora koji ne pokušava dati neku idealiziranu sliku djelovanja, već daje jako stvarnu sliku istog. Takvi govori su iznimno rijetki.

Gube li motivacijski govornici odgovornost za izgovoreno s obzirom na to da je velik broj njihovih sadržaja dostupan besplatno, premda oni ipak od toga zarađuju?

- Da bi netko bio motivacijski govornik, ne treba imati završenu školu. Naravno, dobro je pitanje zašto bi oni trebali završavati išta za to? Međutim, s druge strane se treba zapitati tko su ti ljudi da drugima pričaju o životnim uspjesima i nedaćama? Njihov legitimitet je katkad upitan. To može biti problematično, što bilo tko, tko zna lijepo pričati može preuzeti takvu ulogu bez prihvaćanja odgovornosti.

NAJVEĆI RAZLOG DEMOTIVIRANOSTI JE ŠTO LJUDI NE ZNAJU ZAŠTO NEŠTO RADE

Kako objašnjavate toliku potrebu ogromnog broja ljudi za motivacijom?

-Najviše se treba povezati s manjkom samopouzdanja i manjkom strpljenja. Zbog tehnologije živimo u dobu u kojem je sve „instant“. Na ništa se ne mora čekati. Što god želimo dostupno je klikom na mobitelu ili računalu. Kada nema iščekivanja, nema strpljenja. Takvi ljudi kasnije dolaze u stvarni svijet, stvarne odnose koji su iznimno teški i spori te bilo kakav pomak zahtijeva puno vremena i rada, a oni nikad nisu razvili tu strpljivost, stoga i rano odustaju jer ne vide odmah rezultate vlastitih visokih očekivanja. Zato se velik broj ljudi okreće motivacijskim govorima koji im stalno poručuju „možeš ti to“. U skladu s time, zanimljiv je podatak da su self-help knjige i „inspiracijski“ naslovi među najprodavanijim književnim žanrovima.

Proizlazi li onda možda nedostatak motivacije iz činjenice da danas većina ljudi ima ispunjene osnovne potrebe, što ne tako davno, i nije bio slučaj?

- Točno, jedan od razloga sigurno jest. Međutim, moramo uzeti u obzir da su ljudi bića koja pokušavaju bar donekle maksimizirati profit i sve oko sebe pa tu staje ta priča. Ali sigurno ima veze jer teško da će netko biti motiviran za raditi velike stvari kad samo trebaš završiti srednju školu i možeš početi raditi i zarađivati dovoljno da uskoro imaš krov nad glavom, hranu, auto... Naravno, ima zemalja gdje to nije slučaj, ali tamo su pojave životnih trenera i komercijaliziranih motivacijskih govornika rijetke.

Koji bi onda još bili razlozi za nedostatak motivacije na tako velikoj razini?

- Jedan od, po meni, razloga zašto je toliki manjak motivacije je činjenica da ljudi ne znaju zašto nešto rade, nemaju jasno predočen smisao vlastitog djelovanja, i drugo se nadovezuje na vladajuću ideologiju. Francis Fukuyama u svojoj knjizi „Kraj povijesti i posljednji čovjek“ navodi kako je zapadna liberalna demokracija „pobijedila“ te da nakon pada Sovjetskog Saveza više nema realnog suparničkog režima. Međutim, u liberalnoj ideologiji, za razliku od konzervativne, između ostalog se naglašava individualizam. Pitanje je do koje mjere motivacija može biti potpuno individualno usmjerena? Preživljavanje i osiguravanje osnovnih sredstava jest individualno, ali  pitanje je može li se djelovati za neko veće dobro potpuno individualno? Tu dolazi do pitanja je li motivacija povezana s kolektivnim identitetom, što vjerujem da jest. Međutim, opet bih naglasio da motivacija najčešće nestane kada smisao ili svrha djelovanja nije jasna.  

„ČEKAM DAN KAD ĆE MI BITI POTREBNI SINUS I KOSINUS U ŽIVOTU?“ JE USTVARI DOBRO PITANJE

Prvi razlog koji ste naveli mogao bi se povezati i s činjenicom da još od osnovne škole učenici kao razlog zašto ne uče navode „što će meni ovo u životu“?

-Upravo tako. Učimo jako veliku količinu informacija, ali ne postoji dio koji će objasniti zašto nešto učimo. To su one grupe na Facebooku koje su se pojavljivale „čekam dan kad će mi biti potreban sinus i kosinus u životu?“, a to je ustvari dobro pitanje jer pokazuje da ljudi ne znaju čemu matematika služi pa je možda u tome ključni problem zašto većini predstavlja toliki bauk. Kad sam učio logaritme bio sam zbunjen jer nisam znao što će mi to, ali sam se iznenadio kad sam saznao da se pomoću njih rade ekonomske procjene ili npr. da se na tome temelji Richterova ljestvica, što je izuzetno bitno. Ne naglašava se čemu zapravo pridonosi određena znanost, a upravo to je ono što budi maštu, kreativnost, ideje te na kraju samu motivaciju za radom. 

Demotivira li čovjeka misao kako su male šanse da se toliko istakne u nekom području kad već imamo velikane u svemu? Primjerice, ako netko krene pisati, već mu u glavi stvara barijeru činjenica da je teško da će biti bolji od Dostojevskog.

- Tako je, ali to ne treba precjenjivati. Uvijek će postojati pojedinci koji će biti zapamćeni u povijesti kao velikani i to nije ništa loše. Međutim, loše je kada se takvi pojmovi gledaju previše strogo te ako se s time sprječava samoinicijativan rad pojedinaca. Da bi netko bio uspješan, treba shvatiti što voli, što ga privlači i u što želi usmjeriti svu svoju energiju, a da dođe do te spoznaje treba biti upućen u cijeli spektar mogućnosti što obrazovni sustavi uistinu nude. Ali upravo tu nastaje problem. Učenicima se objašnjava gradivo nekog područja, a izostavlja se  praktičan i primjenjiv dio znanja koji je od iznimne važnosti za razvoj pojedinca kao i njegovih ideja i motivacije. 

U čemu vidite uzrok pojave kojom se velike skupine ljudi okupljaju oko istog životnog trenera ili motivacijskog govornika?

- Razloga je mnogo. Jedan od njih može biti da se govornik obraća najširoj mogućoj publici, onoj s najčešćim uzrocima pada motivacije pa tako njegove/njezine riječi privlače najveći broj ljudi. Odgovor se može pronaći i u komercijalizaciji – oni koji su najreklamiraniji će biti oni oko kojih se okuplja najviše ljudi. Također treba uzeti u obzir da će jako utjecati ako netko slavan prati određenog životnog trenera ili govornika te tako može privući dodatan broj pratitelja.

KRITIKA SE KATKAD GLEDA KAO IZRAVAN NAPAD NA NEČIJE SPOSOBNOSTI

Ipak neke ljude će kritika motivirati, druge će unazaditi jer im je za motivaciju potrebna pohvala. Kako je uopće moguće da jednako motivirajuće isti govor djeluje na toliko veliku skupinu ljudi?

- Iako razlozi demotiviranosti variraju od područja do područja, neki obrasci i dalje postoje te takve stvari jesu donekle predvidljive. Svatko tko se ozbiljno pokušao baviti s bilo čime, što je iznimno težak i dugačak proces,  suočio se s tim manjkom motivacije koji može nastati bilo iz objektivnih razloga kao što su primjerice zdravstveni problemi, financijska nestabilnost, bilo iz subjektivnih, poput preispitivanja vlastitih sposobnosti, samog cilja ili sredstava kojima se cilj ostvaruje.  Treba naglasiti da pored motiviranosti uvijek treba razmatrati i uvjete u kojima se ljudi nalaze. Jedno je biti demotiviran, a drugo je nemati mogućnosti za djelovanje. Razlog zašto isti govor djeluje jednako motivirajuće na veliku skupinu ljudi leži u tome da su takvi govori uglavnom, ali ne uvijek,  osmišljeni više kao određena vrsta pohvale (tzv. „pep talk“), nego kritike. Većini ljudi više odgovara to nego kritika koja se često percipira kao nešto negativno. Ranije sam spomenuo problem niskog samopouzdanja, a kritika se katkad gleda kao izravan napad na nečije sposobnosti itd. To jest problematično jer je prihvaćanje kritike, ali naravno kvalitetno elaborirane, jedan od najvažnijih elemenata napretka. Nitko ne zna sve, niti može sve iz prvog pokušaja, stoga bi konstruktivna kritika uvijek trebala biti dobrodošla, a pohvala biti prisutna kada se stvari zapravo i kvalitetno naprave. Kritika i pohvala nisu nipošto isključivi dijelovi motivacije, ali među njima mora postojati ravnoteža.

Čini li Vam se kako se motivacijski govori uvijek svode na to da treba biti uporan pod svaku cijenu, a zapravo je u nekim situacijama korisnije odustati?

Da, ali ne gledam previše negativno na guranje te upornosti. Dapače, ako stvarno jest istina da je strpljenje sve manje i manje, stoga i upornost, onda je vrlo pozitivno što motivacijski govori to rade. Jer istina je da se najveće stvari postižu, između ostalog, i velikom upornošću. Što se odustajanja tiče, mislim da tu staje doseg motivacijskih govora. Jedino sam pojedinac suočen sa stvarnošću može odlučiti kada odustati od nečega i pitanje je u kolikoj mjeri motivacijski govori tu mogu pomoći. Oni jesu dobri za poticanje motivacije, katkad i održavanje, ali oni su izvankontekstualni i nisu primjenjivi u dosta situacija. Prilikom donošenja takve odluke jedino pojedinac zna čitav kontekst i „povijest“ vlastitog djelovanja te u skladu s time može odrediti je li nešto vrijedno daljnjeg truda ili nije.


ANA BURATOVIĆ

Komentiraj članak

Komentari