Top tema u Hrvatskoj

NINO RASPUDIĆ: Lihvarski krediti ili stradanje modernih Frankopana

Top tema zadnjih dana u Hrvatskoj su lihvarski krediti u švicarskim francima koji su o jadu zabavili oko 60.000 ljudi direktno, a posredno barem tri-četiri puta više, jer stradavaju čitave obitelji.

Poklopilo se da se netom po završetku dosad najneizvjesnijih predsjedničkih izbora, koji su okupirali pozornost javnosti u vrijeme blagdana, dogodio novi, drastičan porast švicarske valute. Budući da se zemlja nalazi u višestruko izbornoj godini, krajem koje će se održati najvažniji, parlamentarni izbori, sudbina tako velikog dijela biračkog tijela (u šali ih se naziva Franačka vojska, Frankopani, Frankovci i sl.) odjednom je počela dirati političare koji ih ranije nisu imali ni u primisli.

Hrvatska ulazi u sedmu godinu neprekinute ekonomske krize i socijalna napetost je veća nego ikada. Izborni uspjeh Ivana Vilibora Sinčića u prvom krugu predsjedničkih izbora pokazuje koliko je biračko tijelo ogorčeno postojećom političkom elitom, ali i nekritički spremno podržati bilo kakvu promjenu. Otvara se tako sve više prostora za nove-stare populizme svake vrste.

Paradoksalno, danas su u Hrvatskoj najtjeskobniji ne oni realno najsiromašniji, jer oni nisu ni bili kreditno sposobni, već oni najzaduženiji u odnosu na trenutna primanja i buduće perspektive, a to su ljudi koji su trebali biti zametak nove srednje klase, a danas su u situaciji dužničkog ropstva.

Većina tih kredita u godinama rasta, 2002 - 2008, dizali su se za kupnju stanova, pretežno u Zagrebu. U to vrijeme stanovi su bili debelo precijenjeni, umjetno napumpani kvadrat u Zagrebu koštao je npr. više nego u Njemačkoj. Vladala je tada neka čudna potrošačka histerija i naivno očekivanje da će cijene stanova, ali i plaće, rasti beskonačno. Svi su htjeli odmah sve. U tim godinama su mladi ljudi, najčešće sa završenim fakultetima, ubrzo po zapošljavanju dizali nepovoljne kredite da bi kupili precijenjene stanove sumnjive kvalitete. Kvadrat stana u Zagrebu bio je premašio 2.000 eura i većini nije bilo čudno što i dalje raste, unatoč tome što se stanovništvo nije povećavalo, a stambeni fond je rastao.

U međuvremenu su strane banke pokupovale domaće i nudile su na hrvatskom tržištu kredite s puno većim kamatama nego u matičnim zemljama. Ako se i uzme u obzir faktor većeg rizika, on ipak nije dovoljan da objasni toliku razliku u kamati, već je na djelu očito bila i neokolonijalna matrica. Kao šlag na kraju, došla je u jednom trenutku neobična ponuda kredita u švicarskim francima. Priča je u stvari krajnje banalna. Franak je u to vrijeme bio rekordno nizak. Banke su procijenile da ubuduće može samo rasti pa su pripremile primamljivu papicu za tranzicijska financijska tržišta - kredite vezane uz švicarski franak (franka tu nitko nije ni vidio, on je samo poslužio kao obračunsko sredstvo) s kamatom osjetno povoljnijom nego na kredite u eurima.

Mnogi su se uhvatili u tu zamku iz vlastite naivnosti i pohlepe. Procjenjivali su da franak neće toliko narasti da se poništi prednost niže kamate od kredita u eurima. No neki drugi nisu ni imali izbora. Ako su htjeli kupiti određeni stan, često bi investitori imao već dogovorene kreditne pakete s bankom pa je uz stan bio unaprijed vezan odgovarajući kredit. Uglavnom, dosta ih je životnu sudbinu nenadano vezalo uz švicarsku valutu. A onda je franak, na njihovo užasavanje počeo rasti. I rasti. I rasti i dalje, dosegnuvši sadašnje, za mnoge katastrofalne razmjere. U međuvremenu je i kriza učinila svoje - cijene stanova godinama padaju, a padat će još dugo, jer prema procjenama, samo je u Zagrebu preko 13.000 novih neprodanih stanova, a o starima da se i ne govori.

Ljudima zavaljenim u stambene kredite tako rate kredita neprestano rastu, a vrijednost nekretnine rapidno pada. Uhvaćenima u takve škare ostaje malo energije razbijati glavu je li bolji Ivo ili Kolinda već očajnički traže bilo kakvo rješenje, pa makar se ono zvalo i Ivan Vilibor Sinčić. Za ilustraciju tragedije tih ljudi dovoljno je navesti jedan primjer: netko tko je pred krizu kupio stan od pedeset kvadrata u predgrađu koji je tada koštao 100.000 eura, platit će ga na koncu preko 200.000, kad sračuna koliko će vratiti kamata na kredit. A ako je taj kredit uzeo u francima, sudeći po dosadašnjem trendu, na koncu će ga platiti 300.000. E sad, dodatni je problem što isti taj stan već danas vrijedi upola manje, oko 50.000. Dakle, nešto što danas vrijedi 50.000 eura, on će plaćati skoro cijeli radni vijek i dati šest puta više od realne vrijednosti. "Katastrofa" je preblaga riječ za opisati to stanje. Na koncu, tko je kriv za to što se dogodilo i može li država danas ikako pomoći?

Prstom se najviše upire u Hrvatsku narodnu banku koja je ljude trebala drastičnije upozoriti na opasnost od kredita u francima, iako su u lancu odgovornosti mnogi, od nekoliko vlada, ministra financija pa sve do više odgovornih razina za umjetno napumpavanje cijena stanova. Sprega aljkave države, građevinske mafije, beskrupuloznih stranih banaka i lakomih, neupućenih kupaca obuzetih konzumerističkom histerijom doveli su do današnjeg nezavidnog stanja.
Što učiniti? Spominju se razne mogućnosti. Više-manje sve se svode na uvid kako su se banke dovoljno napasle i da im treba smanjiti ekstraprofit, ali toliko da ih se ipak ne otjera i ne ugrozi sektor u cjelini. Za državu koja je i sama prezadužena i ovisna o financijskim injekcijama izvana kroz stalna nova i nova zaduživanja, to nije lak posao.

Svako rješenje kojim bi se barem donekle olakšala situacija dužnika u francima, neposredno ili posredno, udara po džepu sve druge građane pa se postavlja pitanje je li to pravedno? Jesu li bili punoljetni i prisebni kad su uzimali te kredite na koje ih nije nitko puškom tjerao? Jesu. Imamo li pravo narušavati princip osobne odgovornosti u ime socijalnog populizma s upitnim ishodom? Teško da imamo. Zamrzavanje tečaja franka ljuti ljude koji su dizali kredite u eurima pa ističu: zašto bi mi svi čupali njih koji su se htjeli napraviti pametnijima od nas pa se navukli u franačku klopku zavedeni nižom kamatom? A što da je bilo drugačije. Bi li oni svoju uštedu onda podijelili sa širom zajednicom?

Oni koji su odoljeli sirenskom zovu kupovanja stana na kredit iznad vlastitih mogućnosti pa mudro odabrali unajmljivati stan dok cijene ne dođu na realne osnove, pogotovo nemaju empatije prema onima koji su se zaletjeli. Ali jedno je nečija pogrešna poslovna procjena, a nešto sasvim drugo drama obitelji kojoj je to jedini stan i koja će, ako financijski skroz pukne, ionako pasti na teret zajednice kao socijalni slučaj. Aktualna vlada je najprije donijela razboritu odluku da se tečaj zamrzava samo za one s kreditima manjima od 100.000 eura. Ograničenje izgleda logično, jer nije isto je li kredit u "švicarcima" digla mlada obitelj za kupovinu jedinog stančića ili je poduzetnik digao kredit od nekoliko milijuna kako bi gradio apartmane na moru za iznajmljivanje. Zašto bismo njega čupali?

Zašto bi najsiromašniji dio stanovništva koji nije ni bio kreditno sposoban pa je mogao samo sanjati o iole kvalitetnijem rješavanju stambenog pitanja u gradu, podmirivao dugove wannabe srednje klase, koja je naknadno skužila da se malo preračunala? Kako god Vlada okrenula, neki će bit nezadovoljni. Izborna je godina pa postoji realna bojazan da će i vladajući i oporba u borbi za svaki glas činiti i obećavati sve i svašta, ne razmišljajući o dugoročnim posljedicama. U međuvremenu biračko tijelo sve više pogledava što radi Orban u Mađarskoj, a od sutra i što će raditi Tsipras u Grčkoj.

Problem nije samo hrvatski, nego širi europski. Pogotovo ako se uzme u obzir prošlotjedna nes(p)retna izjava hrvatskog ministra financija kako je glavna svrha ulaska u EU bila da se možemo jeftinije zaduživati. Zašto se onda čuditi kad građani slijede takav, neodgovaran obrazac ponašanja, kojeg im riječju i primjerom nudi sama država? /Nino Raspudić za Nezavisne/

Komentiraj članak

Komentari