Razgovor

Nila Miličić Vukosavić, nova glavna urednica Radio Dubrovnika: Moj glas je rezultat vježbe i rada, a dar za brbljanje sam uvijek imala!

Nila Miličić Vukosavić prije nekoliko dana je postala glavna urednica Radio Dubrovnika. U svojoj dugoj karijeri na HRT-u uspjela je postati vrlo popularno novinarsko lice, a njen glas je postao svojevrstan brend Radio Dubrovnika. No, teško je Nilu svesti jedino na glavnu urednicu Radio Dubrovnika i novinarsko lice.

Nila je zasigurno jedno od prepoznatljivih lica Grada i gotovo nema Dubrovčanina koji nije upoznat s njenim likom i radom. Nila je voditeljica brojnih važnih manifestacija, priredbi i društvenih događanja. Za sebe kaže kako je vrlo jednostavna, normalna osoba, mada joj se zna dogoditi kako 'na prvu' na ljude ostavlja sasvim drugačiji dojam.

Imenovanje glavnom urednicom Radio Dubrovnika za ekipu Dubrovačkog dnevnika bio je povod za razgovor u kojem je poznata dubrovačka novinarka kazala nešto više o svom radu na Radio Dubrovniku, planovima vezanima uz radio i zanimljivim crticama iz privatnog života. 

Već 38 godina radite na Radio Dubrovniku. Dug je to period u kojem ste postali prepoznatljivo lice. Na neki način ste postali brend Radio Dubrovnika. Kako su izgledali vaši počeci?

Kao klinka u srednjoj školi sam surađivala na radiju. Radio Dubrovnik je posebno tada bio svojevrsna kulturološka okosnica Grada. Mladi ljudi koji su imali afiniteta prema tome mogli su surađivati u emisijama za mlade, različitim top listama i slično. Već  tada sam počela surađivati u tim programima, a u srednjoj školi sam radila i u Ljetnim igrama, točnije u press centru Igara, gdje sam upoznala određena novinarska imena koja su radila na radiju. Sve je to bio početak moje veze s novinarstvom, susretanje s istim.

Nakon završene srednje škole mi se pružila prilika za posao na HRT-u gdje sam počela raditi u televizijskom dopisništvu kojeg je uređivao moj divni kolega i novinarska legenda Baldo Čupić. On je dotad radio na radiju, a onda je krenuo raditi na televiziji. Kroz poznanstvo s Baldom, s kojim sam surađivala i u press centru Igara, pala je ponuda za posao na televiziji. Dok sam radila u televizijskom dopisništvu, studirala sam kao izvanredan student, a paralelno sam nastavila s honorarnim radom na Radio Dubrovniku. U jednom trenutku sam iz televizijskog dopisništva prešla na radio kao spikerica, kad su dvije spikerske legende, a to su Tonko Pende i Jelena Stanić, pošle u mirovinu. Tad se mojoj kolegici Jeleni Subotić i meni ukazala prilika za rad na radiju i tad smo dobile posao spikera koji sam dugo radila.

Kad se osvrnete na to vrijeme i promislite, je li vam draža televizija ili radio kao medij?

Mislim kako je to ipak radio. Odrasla sam na radiju; kroz srednjoškolsko školovanje, a i nakon toga, uvijek je postojala ta veza s radijom. Očito sam tip koji jako voli govorit'. Uvijek sam voljela puno govoriti, lijepo čitati. Radio je uvijek idealna prilika da čovjek maksimalno 'izbrusi' svoje govorničke sposobnosti. Najbolje sam se izražavala verbalno. Žene vrlo često imaju određeni element nesigurnosti pred kamerama, a vezan je uz izgled. To me nije posebno privlačilo. No, moja čudnovata veza s mikrofonom, studijom, ekipom divnih ljudi s kojima sam radila i koji su mi bili uzori je predodredila moju trajnu ljubav prema radiju. Radio je bio i ostao moja ljubav.

Posebno poglavlje Radio Dubrovnika je i ratni period u kojem je, osim što je pružao servisne informacije od iznimne važnosti, podizao moral i hrabrio građane. U kakvom vam je sjećanju ostalo to razdoblje rada?

Koliko god su ti trenuci bili teški i strašni, ujedno su bili i predivni. Bili su to trenuci velike povezanosti na našem radiju. Prvu godinu rata sam bila na porodiljnom dopustu jer sam tada rodila svoje drugo dijete, ali u lipnju 1992. godine sam se vratila na posao. Rad u toj našoj 'podmornici', u podrumu radija, u vili Dubravka na Pilama, nikada neću zaboraviti. Mišo Juretić, Joško Jelavić, Nano, Jovica, Božica, Davor Buconić, Božo Brzica, svi ti sjajni kolege i ljudi koji su tu radili, su posao na radiju u jako teškim i rizičnim uvjetima napravili ugodnim u tolikoj mjeri da bi to netko teško mogao povjerovati uopće. Puno nam je značilo što mi, kao radio, puno značimo našim sugrađanima. To nas je dodatno motiviralo kako bismo bili što informativniji, bolji i hrabriji. Ako sam nekoga zaboravila, ispričavam se, ali cijela stara garda koja je tada radila je bila vrhunska. Svi smo davali sve od sebe.

Sjećam se kako smo početkom 90-ih putem radio etera otvorili Dubrovačke ljetne igre. Tada smo 10. srpnja, točno u 21:00 sati, pustili Himnu slobodi i u program doveli tadašnjeg ravnatelja Igara. Trudili smo se zadržati sve ljudske i tradicijske vrijednosti koje Grad ima, a da ih ratna atmosfera i nenormalni uvjeti ne ponište. Zato smo ulagali dodatne napore i mislim kako smo u tome i uspjeli.

Kroz svoju karijeru ste se pokazali i kao majstor za programe uživo. Jeste li imali situacije u kojima su vam slušatelji ili čak kolege radili škerce?

 

Kako ne, postoji mali milijun takvih anegdota! Koliko volim 'brbljati', toliko se volim i smijati. No, kad radite takve programe, potrebno je imati samokontrolu i istrenirati se. Bilo je jako puno smiješnih situacija. Primjerice, kad bismo čitali vijesti, dnevnik ili neke ozbiljne teme, netko od kolega bi se znao pojaviti iza stakla i kreveljiti se. Tada počneš automatski razmišljati o nekim ozbiljnim ili čak tužnim situacijama kako bi se suzdržao. Bilo je nekoliko 'padanja'. Onda samo mahneš, izguraš riječ do kraja, a kolega pusti glazbu. Ismiješ se do besvijesti, uzmeš zraka i nastaviš čitati. Često su mi se događale takve situacije, ali slušatelji to baš i ne bi primjećivali. Dosta sam se istrenirala kako bih mogla sačuvati ozbiljnost, a u sebi bih umirala od smijeha. Znalo bi mi se događati da se ne mogu sjetiti imena kolege za pultom, tehničara… Znalo bi mi se događati da se ne mogu sjetiti imena spikera, a ja sam spikerica. Ne znam što se čovjeku dogodi u glavi, ali sve su to genijalne anegdote koje posao čine još ljepšim.

Sjećam se kako bi nam došao Vedran Benić, dok je  još bio na radiju, došla bi ekipa iz grada, družili smo se, smijali… Sve je to bilo ispunjeno jednom pozitivnom, opuštenom, kolegijalnom, zafrkantskom energijom. Divno je bilo.

 

Vaš glas je postao brend Radio Dubrovnika. U kolikoj je mjeri on 'božji dar', a u kolikoj rezultat rada i truda?

 

U početku nije baš bilo tako idealno. Kad sam surađivala i radila, u samom početku, na emisijama za mlade, onda je tu mogla proći nešto svjetlija boja glasa. No, kad sam počela ozbiljno raditi u programu, sjećam se kako je bilo kritika na račun te svijetle boje glasa. Znali bi kazati kako imam dječji glas, mada sam imala besprijekornu dikciju i artikulaciju. Išla sam na vježbe kod profesorice Milke Padovan i naučila govoriti iz dijafragme. Dakle, sniziti, obojati svoj glas i dati mu tamniju notu. Kritike su se tada primale vrlo ozbiljno i nisi se mogao u eteru oglašavati tek tako. Zato sam ja godinu i pol dana s Jelenom Stanić i Tonkom Pendom sjedala u studiju i izgovarala samo po tri riječi dok ih nisam naučila besprijekorno izgovarati. Tu je uložen veliki rad; učenje pravilnog govorenja, disanja, spuštanje impostacije glasa. Prirodan dar za govor, bogu hvala, imam i uvijek sam ga imala.

Nedavno ste postali glavna urednica Radio Dubrovnika, prije toga ste obnašali dužnost vršiteljice dužnosti. Hoćete li nešto mijenjati, kakva je vaša vizija?

Vizija je naš radijski program, koji ima višedesetljetnu tradiciju, približiti mlađoj populaciji slušatelja. Trenutno je u dubrovačkom medijskom prostoru dosta konkurencije stoga treba težiti jednom dinamiziranju i moderniziranju programa na način da ga slušaju mladi. Za nas se često kaže kako imamo svoju stalnu publiku koja je srednje dobi ili je riječ o starijoj populaciji slušatelja koja je navikla kako će u dnevniku Radio Dubrovnika u 16:00 sati doznati najvažnije događaje i koja je navikla slušati naše emisije. Međutim, kompletan tempo življenja i rada na medijima je danas prilično užurban, voljela bih kad bismo kadrovski mogli ekipirati radio s nekoliko mladih novinara, mladih ljudi, koji bi uveli svoj novi, mladenački i svježi pristup. Nekoliko kolega koji rade godinama, a zaista smo se sveli na 'nekoliko', odlični su profesionalci i prepoznatljivi novinari koji su ostavili traga na područjima koja prate. No, potrebno je pronaći prostora i za mlade kojima ćemo nastojati prenijeti svoje znanje, a koje će oni dodatno obogatiti svojim mladenačkim idejama i modernim pristupom.

Uveli smo nekoliko novih, modernih glazbenih emisija. Glazba je ono što svi vole. Imamo sjajne glazbene suradnike koji rade jako dobre emisije. Dakle, nekakav glavni cilj je privući mladu publiku i zadržati postojeću. Također, cilj je zadržati kvalitetu koju imamo, a to se prije svega odnosi na sadržaje koje HRT i Radio Dubrovnik, koji je sastavnica HRT-a i koji ih po svojoj vokaciji, ima. Radio Dubrovnik je javni radio, javni servis koji ima kvalitetan sadržaj, od klasične glazbe, preko obrazovnih i edukativnih sadržaja, do sadržaja za djecu, manjine, ranjive skupine, udruge. Dakle, sve ono što možda neće privući brojne slušatelje, ali je jako kvalitetno i vrijedno te predstavlja temeljne vrijednosti koje javni radio ima. No, voljela bih da nas slušaju i mladi. Vjerujem kako će tome doprinijeti mladi ljudi koji će svojom energijom biti prisutniji u svakodnevnom životu Grada, dakle na terenima, tamo gdje se nešto događa, gdje smo dosad išli mi, stariji. Nadam se kako ćemo na taj način uspjeti zadržati poziciju koju Radio Dubrovnik kao najbolji prijatelj dubrovačke publike ima, a ankete o slušanosti koje provodi HRT i čije  sam rezultate dobila prije nekoliko dana potvrđuju i, na moje veliko zadovoljstvo, pokazuju kako smo na jugu Hrvatske najslušaniji.


Cijeli intervju pročitajte OVDJE

Komentiraj članak

Komentari