DOBITNIK NAGRADE GRADA

'NEMA VODE ZA PSE I SRBE' Vasko Vukoje: Prozivali su me četnikom, u ratu sam kao Dubrovčanin morao potpisati izjavu o lojalnosti državi

Dobitnik nagrade Grada Dubrovnika Vasiljko Vukoje već godinama živi u Australiji. Njegov odlazak u Australiju određen je ratnim zbivanjima.

Iz današnje perspektive zaboravlja se da su žrtve rata i dubrovački Srbi, oni koji su uz granatiranja morali proživjeti i podcjenjivanja ili zastrašivanja svojih sugrađana samo zato jer im preci vuku neke druge korijene.

Podcjenjivanja i zastrašivanja prošao je i Vasko Vukoje. Svoju priču on je ispričao za Dubrovački dnevnik. Neke od aktera tog vremena spominjao je samo kroz inicijale, što je Dubrovački dnevnik poštivao.

PONOSAN NA NAGRADU GRADA

Rođen je u starom rodilištu na Pilama, osnovnu školu završio je u Preparandiji i u Nikice Franić, a 1972. godine maturirao je u Gimnaziji Marija Radeljević.

- Poslije diplome na Pravnom fakultetu u Splitu 1977. godine u 23 godini života vratio sam se u Grad i odradio pripravnički staž u tvornici boja i lakova“ Dubravka“, a potom sam imenovanom direktorom. Dvije godine kasnije, na poziv Jure Miličića, otišao sam u „Ličilac Goricu“, poduzeće za završne radove u građevinarstvu u kojoj sam radio sve do 1. listopada 1991., odnosno do početka rata u Dubrovniku. Istovremeno, za vrijeme studiranja u Splitu uspješno sam se bavio atletikom, bio sam državni reprezentativac na 1500 metara, najbolji rezultat je mislim do sada nedirnut od nekog Dubrovčanina, 3.48.08. Kao sportski a posebno atletski zanesenjak s grupom istomišljenika obnovio sam rad atletskog kluba i obavljao poslove trenera. Iz tog vremena posebno sam ponosan na Nagradu Grada Dubrovnika, koju sam dobio 1989.godine. - govori Vasko.

PRESTALE ZAJEDNIČKE MARENDE I KAFE

Rat ga je zatekao na poslovima rukovodioca pravne službe "Ličilac Gorice" .

- Kako je iz Mokošice, u kojoj sam u kupljenom stanu živio s familijom od 1989. godine bilo nemoguće putovati u Grad 1. listopada 1991. godine, nisam , kao ni ostali sugrađani tog dana otišao na posao, a rješenje o otkazu dobio sam mnogo kasnije, i to u skloništu u Mokošici. U Narodnim novinama tih dana izašla je Uredba o zabrani davanja otkaza ljudima koji žive u Mokošici i koliko se sjećam, samo su Srbi zaposleni u „Ličilac Gorici“ dobili prekid radnog odnosa. Moj je otkaz potpisao tadašnji direktor poduzeća Z.M. po nacionalnosti Srbin. Otkaz nije za mene značio samo prekid radnog odnosa, nego izgon mene i moje mlade porodice iz rodnog grada. - kaže Vukoje.

Dodaje kako je već početak 1990. godine prošao u znaku najave novog vremena.

- Ličilac Gorica je uglavnom zavisila od poslova na gradilištima u Libiji i Iraku, koji su izvođeni kao podizvođački poslovi beogradskog Energoprojekta, poslovnog giganta u bivšoj Jugoslaviji. Polako su se smanjivali obimi poslova, a veliki broj rukovodilaca gradilišta napuštao je poslove i vraćao se u Dubrovnik i u druge gradove. Promijenili su se ne samo poslovni partneri, nego i ljudi, polako ali sigurno, struktura radnika se mijenjala, otkaze su dobivali radnici sa strane, najčešće kao tehnološki višak, a na njihova mjesta su dovedeni podobniji ljudi, u svakom smislu te riječi. Naravno bilo je i konkretnih primjera da se nešto u zraku kuha. Prvi put sam tada zapazio da se međusobni odnosi radnika u firmi mijenjaju, da se stvaraju klanovi, po ovom ili onom ključu, uglavnom ideološkom, interesnom ili kako bi to danas bilo moderno reći, nacionalnom. 

Odjednom prijatelji se više ne druže privatno, nema zajedničkih marendi i kafa, stvaraju se nova prijateljstva dojučerašnjih poznanika. - ističe.

DONOŠENA NA POTPIS IZJAVA O LOJALNOSTI HRVATSKOJ DRŽAVI

- Nisam primijetio posebne promjene prema Srbima, najviše iz razloga sto mi rođeni i odrasli u Gradu nismo ni znali niti nas je zanimalo tko je koje nacionalnosti. Kretao sam se u društvu ljudi, mojih prijatelja, koji nismo brinuli kako se tko krsti ili klanja, osjećali smo se Dubrovčanima, svi smo bili zaljubljenici u Grad. Ali, kako se zlo vrijeme približavalo, prema nekim ljudima odnos se mijenjao, i danas mislim da to nije bilo s vrha službene vlasti, nego da je u Gradu već tada postojala vlast u sjeni, koja se trudila da nas zavadi i da nas podijeli. Kako je vrijeme prolazilo, netrpeljivost prema određenoj grupi ljudi je rasla, mislim upravo od struktura te paralelne vlasti. Polako, a onda sve intenzivnije počeli su otkazi, prijetnje, zastrašivanja do psihičkog maltretiranja i prebijanja. Neki novi nepoznati ljudi, vladari iz sjenke, donosili su na potpis Izjavu o lojalnosti hrvatskoj državi nama Dubrovčanima. Ne znam kome je bilo teže, onima koje su proglasili Srbima, ali terminom četnici, ljudima u miješanim brakovima, tkz. polutanima ali i Dubrovčanima partizanske prošlosti, tkz. komunjarama. Odjednom su aveti prošlosti postali in, a mi svi ostali out. Mislio sam se tada, s dvoje male djece, neće se valjda ponoviti ona zlokobna Maxova rečenica, „Male glave pucale su kao orahove ljuske“. Strah je čudo, a nama kojima se tada prijetilo , morali smo vjerovati da nas neće dirati. A još smo bili u 1990. - ispričao je Vukoje.

Rekao je kako ga je rat zatekao u stanu u Mokošici, u Ulici Između dolaca 11.

- Kao i ostale stanovnike tog naselja probudilo me granatiranje Komolca u rano jutro. U danima koji su slijedili, s jedne strane ginuli su nevini Dubrovčani, mnogi od njih moji prijatelji, moji atletičari ili poznanici. S druge strane, mi koji smo bili onemogućeni u bilo kakvom djelovanju, jer su nas precrtali sa svih lista, tako sam ja početkom rujna 1991. morao Sekretarijatu za vojne poslove vratiti vatrogasnu opremu koju sam zadužio prije mnogo godina, a naoružavani su ljudi sumnjive prošlosti, ali i ponašanja. Dubrovnik je bio mali grad i gotovo da smo se svi poznavali. - navodi.

"NEMA VODE ZA PSE I SRBE"

- Osjećao sam se nesigurno, vjerujem kao i svi stanovnici Dubrovnika u tom vremenu. Kako sam uvijek volio Dostojevskog, po meni, najvećeg umjetnika pisane riječi, gledajući strahote rata svojim očima, citirao sam ga po nekoliko puta dnevno: „Svi ideali ovog svijeta, ne vrijede suze jednog djeteta“. Gledam smrt svojim očima i čujem za stradanja mnogih Dubrovčana. Nisam bio siguran da će mi djeca preživjeti. I to mi je bio najveći strah. - naglasio je.

Pamti iz tog vremena i mnoge ružne primjere odnosa prema Srbima.

- Poslije odlaska u Gruž kod dodjele vode iz bunara, jedan prije rata poznati kriminalac Ć.B. musliman po vjeroispovijesti, dobaci mi: "Nema ovdje vode za pse i za Srbe". Poslije je prebjegao na drugu stranu i gubi mu se trag. Jednom prilikom, stojim u redu u pošti da platim račun, ulazi svima nama poznata gospođa udata za Srbina, a jedan u maskirnoj uniformi koji čuva red vikne: "Uh što ovdje smrdi". Sa susjedom P.K. odem na grušku placu i priđe nam obojici poznati čovjek koga smo svi znali po nadimku Mađar. Rekao je mom prijatelju da se makne, a uperio je pištolj prema meni. Moj prijatelj je viknuo "Mađar, zašto, što ti je Vasko učinio?". Ništa odgovori Mađar, ali i on je četnik. Nije pucao. Dugo sam mu bio zahvalan. - objašnjava.

METAK KAO USPOMENU DONIO U AUSTRALIJU

- Rat je buktio, padale su granate, sirene su zavijale, ja odem u rijetkim momentima predaha napada na Mokošicu da nađem malo vode ili hrane za svoju djecu, a čujem ispod glasa kako me vrijeđaju najprljavijim uvredama. Četnik je ipak najčešće izgovorena riječ. Da ne znam i ne vidim , mislio bih da se oni predstavljaju jer su meni nepoznati ljudi. Tko su oni, kako znaju da ja nisam „njihov“? Tako sam jednom otišao u naš stan na šestom katu da uzmem preostale zalihe hrane iz frižidera koji odavno ne radi. Kroz prozor prvo čujem zvuk, a onda udarac u persijanu. Taj metak mi je uspomena koju sam donio i u Australiju. - ispričao je.

Prisjetio se i događanja koja su se događala njegovim sugrađanima, također po nacionalnosti Srbima.

- Stari bračni par pretučen je na Kantafigu, staroj gospođi ukrali su zlatnu narukvicu, muž je prošao još gore jer je pokušao zaštititi. Spasili su ih susjedi, rođeni Dubrovčani. Onda nisam znao, ali sam kasnije otkrio, bili su Hrvati. I ovi što su ih pretukli i ovi koji su ih spasili. I u silnoj nevolji i strahu, bio sam pomalo zadovoljan, ovi su obični ljudi dokazali da Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavci mogu zajedno i da im je neprijatelj isti, kriminalci bez obzira na vjeru i naciju. Dok se vodi rat, kriminalci svih oblika i boja, snalaze se kao ribe u vodi. U Staroj Mokošici jedan je osvetnik pokušao zapaliti kuću jednog Makedonca. Pri tom pokušaju raznesen je od granate pod vratima, a sahranjen je kao veliki heroj. - prisjetio je Vukoje.

NJEGOV STAN NEOSNOVANO KORISTI JEDNA OBITELJ

Kaže da je bolesna majka, koja je nedugo nakon rata preminula, bila razlog da je pošao iz Dubrovnika krajem lipnja 1992. godine.

- Familija je ranije humanitarnim brodom otišla u Split, a onda u Mostar. Dobio sam upozorenje da ću biti likvidiran ako se vratim u stan, a kasnije sam saznao da je u stan provalio Đ.Đ. soboslikar „Ličilac Gorice“, inače nastanjen na Osojniku. Sve moji pravni pokušaji nisu uspjeli, jer je prvostupanjsku presudu Općinskog suda u Dubrovniku, preinačio Okružni sud na osnovu iskaza svjedoka i pribavljene nove dokumentacije. A u prilogu Domouprave, koju je zastupao direktor P.R. doslovno piše da moj brat i ja nismo nikada ni boravili u Dubrovniku i da je tužbeni zahtjev da nam se vrate stanovi neosnovan, a naš iskaz lažan. I danas u majčinom i bratovom stanu u Gružu u Ulici Ivana Gorana Kovačića u naselju TUP bez ikakve pravno utemeljene osnove, živi osoba koja je tu doselila. Kako je moguće da u državi članici EU skoro trideset godina živi ilegalni stanar provalnik, sad je pitanje više morala nego prava, jer je i laiku jasno da tu nije riječ o pravnoj kategoriji i da tu nema prava. I još jedan fenomen, naš stan u Mokošici, provaljen i useljen nakon našeg odlaska u Split, neosnovano koristi jedna familija. I opet isto pitanje, kako njihova djeca, možda i unuci mogu spavati u krevetima iz kojih su izbačena moja djeca i koji su preživljavali u izbjeglištvu do dolaska u Australiju? - zapitao se Vasko Vukoje.

Kaže da je i danas u dobrim odnosima s Dubrovčanima s kojima je odrastao i živio u Gradu.

- Nažalost, veliki broj mojih dragih prijatelja, nisu više među živima, a nemali broj njih je zauvijek napustio rodni Dubrovnik. U razgovorima i rijetkim susretima po svijetu, sjećamo se vremena kad smo bili neopterećeni bilo čime i kada nismo mogli zamisliti da našu starost nećemo dočekati u rodnom gradu uz naše nasljednike. Skoro je 30 godina od izgona iz Grada, a kad pričam s Dubrovčanima, i ovdje u Australiji, kao da nikad nismo ni otišli. Možda je baš zbog toga, Dubrovnik jedan i neponovljiv. Iako su nam da citiram don Marina, ljudi nahvao, oduzeli sve, našu ljubav prema Gradu nisu i ne mogu. - konstatirao je Vukoje.

BITI MANJINA NA BALKANU SAMO JE PO SEBI TRAGEDIJA

On je netom nakon odlaska iz Dubrovnika pošao u Srbiju. Danas se takvi automatizmom nazivaju prosrpski orijentiranima, nazivajući se onima "koji su odabrali stranu".

- Za sebe znam da sam od trenutka kada sam spoznao svijet odgojen da je jedina razlika koja postoji među ljudima, da li su dobri ili su zli. I da istina uvijek pobjeđuje. Tako vjerujem da će se možda za pedeset ili sto godina smjeti napisati o stradanjima Srba, Hrvata, „miješanih“ i ostalih u Dubrovniku za vrijeme ratnih godina s kraja prošlog stoljeća. vijeka. Elite koje su danas na vlasti to nikada neće dopustiti, njihova istina je jedina istina, koja ih drži na položajima i koja im omogućuje privilegije. Ne razumijem što to znači prosrpski ili prohrvatski ili proneznam kako orijentiran. One Srbe koje ja znam u Dubrovniku mučila je ista muka kao i sve građane, a u ratu su imali i dodatnu golgotu, jer biti manjina u ratnom okruženju, pogotovo na Balkanu, samo po sebi je tragedija. - izjavio je.

GRAD JE OČIŠĆEN OD SRBA

- Srbi su lažno optuživani, zidari, šoferi, NKV radnici zatvarani su zbog „ mržnje prema Hrvatima i zbog neprijateljskog djelovanja protiv Hrvatske“ u vremenu kad je svaka izgovorena riječ možda sudbonosna, kad lažna optužba može značiti smrtnu presudu. Odjednom su te 1991. mnogi predratni sumnjivi tipovi postali paralelna vlast, a svi oni koji nisu bili po njihovoj volji, javno su proglašavani četnicima, srbofilima i slično. Nemam dileme, u Dubrovniku je devedesetih godina kroz ratna stradanja, vođena kampanja etnički čistog grada. Grad je očišćen od Srba na različite načine, možda nije bilo plana o tome u vrhu vlasti, ali kako sam već nekoliko puta rekao, gospodari rata u Dubrovniku uradili su sve da očiste Dubrovnik od nepoželjnih građana, prije svega od Srba, alii drugih nacionalnosti, Negdje sam pročitao da u Teksasu danas živi više muslimana iz Gruža nego muslimana iz Trebinja. Meni je presudila, danas sam siguran u to, moja želja da pomognem, u granicama moje skromne mogućnosti, da rata ne bude. - kazao je.

- Predložen sam kao "ugledni Dubrovčanin Srbin“ da s delegacijom u kojoj su bili pok. M.L., S. S, Milorad Vukanović i Ivo Jelić, odem u Trebinje kod tamošnjeg gradonačelnika Božidara Vučurevića. Na Brgatu smo se zaustavili kod kuće koju su granatom „ukrasili“ vojnici JNA, a onda smo produžili na sastanak s Vučurevićem. Na Brgatu nas je ispratio tadašnji gradonačelnik Pero Poljanić i grupa uniformiranih vojnika u kamionu s velikom slikom ustaškog monstruma Ante Pavelića. U Trebinju nas je dočekao najveći lažljivac nesumnjivi, nažalost nikad osuđeni ratni zločinac Božidar Vučurević. Pregovarati se s tim čovjekom nije moglo, jer je želio rat. A meni su tada ustašonostalgičari presudili, protjerali su me zauvijek iz Dubrovnika, jer pokušaj zaustavljanja rata ni njima, nije odgovarao. Vjerujem da je to danas svima jasno. - poručio je Vukoje.

Razgovor smo završili s citatom Dostojevskog.

- I da završim s Dostojevskim, laganje je jedina ljudska privilegija, koju nemaju druga živa bića. A svi znamo, da u svakom ratu, prvo strada istina. - zaključio je Vukoje.

VEDRAN SALVIA/DUBROVAČKI DNEVNIK

Komentiraj članak

Komentari