MANIPULACIJE KROZ NAVIJAČKE SKUPINE

NACIONALIZAM NA TRIBINAMA Tajni dosjei o Torcidi i BBB-u iz sefa Udbe

Ova analiza tajne policije naglašava jake veze navijačkih skupina i Katoličke crkve, a već tad je bilo jasno da uprave klubova manipuliraju Torcidom i BBB-ovcima, piše Express.hr

Navijačke skupine ocrtavale su politička raspoloženja i stavove koji su početkom 1990. doveli do neizbježnog raspada komunističke države, SFRJ. Političke stranke u bile su tada zabranjene. Središte javnog otpora režimu bilo je na nogometnim terenima. Scena već tada bila politički, svjetonazorski, i nacionalno radikalizirana – s hrvatske strane Bad Blue Boysi (Dinamo), Torcida (Hajduk) i Armada (Rijeka), a sa srpske Delije (Crvena zvezda) i Grobari (Partizan) – uz snažne manifestacije nasilja. U travnju 1989., u zagrebačkom središtu Službe državne sigurnosti Socijalističke Republike Hrvatske, šefovi su odlučili pokrenuti tzv. operativno istraživanje "Stadion". Vodeći se načelom "brini se za svoje navijače, a Srbima ostavi njihove", Služba je u odluci upućenoj nižim operativnim razinama u Zagrebu, Splitu, Osijeku i Rijeci napisala: "Obavještavamo vas da je u SDS RSUP-a SRH zavedeno operativno istraživanje 'Stadion' u vezi s najavom javnih nacionalističkih i kleronacionalističkih istupanja i sukobljavanja pojedinaca i grupa na sportskim manifestacijama." 

Nije to prvi put da se prikupljaju takvi podaci. Služba državne sigurnosti u Hrvatskoj, s tadašnjim tijelima javne sigurnosti (milicijom), već je raspolagala znatnim količinama operativnih informacija. Navijačke skupine u Hrvatskoj, pokazuju dokumenti, bile su od sredine 80-ih pomno praćene i obrađene.

Za Torcidu je karakteristično da imitiraju engleske navijače

Operacija "Stadion" bila je vrhunac napora SDS-a i javne sigurnosti da se objasni njihov raison d’etre i da ih se stavi pod kontrolu. Vidljivi su i pokušaji SDS-a da se navijačke skupine u tadašnjoj SRH povežu s djelovanjem Katoličke crkve. Piše ovako: "Pojam, nastanak, i razvoj Torcide i povezanost s klerom. I nastavlja se: Početak stvaranja tzv. Torcide, odnosno kluba navijača, datira iz 1950. godine, kada dolazi do prvog organiziranog navijanja, koje je ustvari kopija stvaranja atmosfere u južno-američkom stilu.  Početkom 50-ih godina nekoliko takvih grupa udruženo i organizirano odlaze na stadione, a njih su sačinjavali mahom tadašnji splitski studenti na školovanju u Zagrebu, među kojima je bio veliki broj sada uglednih građana, od kojih su pojedinci još uvijek na izvjestan način uključeni u NK Hajduk ili su donedavno tamo bili." 

Služba, u dijelu dokumenta pod nazivom "Novije razdoblje djelovanja", primjećuje da se demografija Torcide od početka 80-ih ozbiljno mijenja. Kako je od ranije poznato da su se među pripadnicima Torcide uglavnom nalazili pripadnici više generacija (obiteljski i poslovni ljudi) koje bi povremeno hvatao "nogometni virus", u današnjem periodu koji je počeo negdje osamdesetih godina, prvenstveno u većim gradovima, među klubovima "velike četvorke" dolazi do stvaranja omladinskih navijačkih grupa, kojima odlaženje na nogometne utakmice i status "najfanatičnijih" počinje služiti za stvaranje grupnog identiteta. Sve te navijačke skupine u Hrvatskoj i Srbiji imaju svoju unutrašnju organizaciju i simbole. Zajedničko im je jasno stvaranje vlastitog identiteta i što više biti u centru pažnje radi stvaranja spektakla i širenja "nogometnog huliganizma". Za Torcidu je karakteristično, opisuje se u dokumentu, da po svaku cijenu želi stvoriti "neviđenu atmosferu", da se huliganski ponašaju, imitirajući engleske navijače, koje općenito smatraju uzorima u svijetu. Ističu i zastave stranih država (Velika Britanija), što postaje snažan manirizam koji stvara svijest o povezanosti sa svjetskim prvacima nogometnog huliganizma. 

Služba ističe da osobito 1988. i 1989. godine započinje transformacija Torcide iz, kako piše, nacionalne u nacionalističku skupinu navijača. Torcida svoje navijanje skoro na svakoj utakmici Hajduka ističe kroz nacionalnu pripadnost, to potvrđuje posljednja učestala skandiranja "Mi Hrvati...". Osim toga, sve su brojnija isticanja republičkih zastava... Tvrdi se da jezgro Torcide, ono koje nosi politički naboj navijačke skupine, nema visoki stupanj obrazovanja. Najekstremniji oni upravo s prekinutim srednjoškolskim obrazovanjem, gdje su osobito prilagodljivi da bez puno razmišljanja eskaliraju iz nacionalnog u nacionalističko, pa većinu svojih pripremljenih refrena serviraju u "paketu", radeći to tako da takvo ponašanje prihvate i ostali gledatelji. 

Analitičari Službe napominju kako članovi Torcide drže da je u sadašnjoj političkoj situaciji (nategnuti odnosi s Beogradom zbog širenja velikosrpske propagande, jačanje nacionalne komponente unutar SFRJ, pozivi na odcjepljenje Hrvatske, op. a.) opravdano izvikivanje "ritualnog neprijateljstva" jer, kako sami ističu, kad to mogu oni u Beogradu, Zagrebu..., zašto ne bi i oni. 

Primijećen je i zanimljiv paradoks. Dakle, najveći dio članova Torcide su teisti, vjernici s jasnim klerikalnim ili kleronacionalističkim ideološkim opredjeljenjem i jasni protivnici tadašnjeg SKH (Saveza komunista Hrvatske) i dominantne komunističke ideologije. Ipak, tijekom utakmica i kroz navijanje ne bi se stekao takav dojam. Primjera radi, kod navijačkih skupina čiji je stupanj obrazovanja nizak, prisutna su suprotna skandiranja tj. u smislu uzvikivanja "Stipe Šuvar" (pokojni Stipe Šuvar, član CK SKJ, jedan od najnapadanijih hrvatskih političara od eksponenata velikosrpske politike Slobodana Miloševića, op. a.). Sasvim izravno Služba takve odnose Uprave NK Hajduk i najvjernijih navijača predstavlja kao primjer dvoličnosti. Zašto? 

Frakcije Torcide već 80-ih

Kada izgube kontrolu nad navijačima (koju inače ne priznaju), te kada stihija poprimi otvorena obilježja nacionalističke netrpeljivosti, klubovi, treneri i rukovodstva u njima mijenjaju prijašnju laskavu retoriku, gdje se daju uopćena saopćenja da to nisu objektivni poznavaoci nogometa, da to nisu pristalice "bijelih", "crno-bijelih", "crvenih" ili "plavih boja", da je to sada "šačica" neodgovornih huligana, koji svojim destruktivnim ponašanjem narušavaju ugled njihova kluba. Posebno intenzivno razdoblje u obradi pripadnika Torcide zbilo se nakon poznatog napada na trojicu pitomaca, polaznika vojnopomorske akademije tadašnje JRM u Splitu. Događaj se zbio u travnju 1988. Petorica lokalnih tipova, a poslije se utvrdilo pripadnika Torcide, temeljito je, uglavnom rukama, nogama i ponekom razbijenom čašom, natuklo pitomce. 

Počinitelji su bili: Stole, nezaposleni radnik; Zuzla isto tako; Trabo, nezaposleni bravar; Švrćo, učenik. Jedino je Dado imao posao. Zbog ovog napada digla se prilična frka u cijeloj tadašnjoj državi. Split je već neko vrijeme definiran kao ozbiljan grad slučaj. Torcida i njoj bliska navijačka populacija u plitkoj i sasvim pogrešnoj analizi identificirani su kao ishodište problema. A bili su posljedica. Stoga su sigurnosne službe u ožujku 1989. sastavile popis 243 osobe (popis je objavljen u knjizi "Mračni dosjei iz sefa Udbe"), za koje su tvrdili da su pripadnici "prave" Torcide. 

Uz imena su dodane točne adrese, živopisni nadimci (Pekinezer, Šilo...) i podaci iz kaznene evidencije uz još neke opservacije, poput: narkoman, alkoholičar, kleronacionalist, zapadno orijentiran, asocijalna osoba, sklon napadima na pitomce, počinitelj krađa, zagovaratelj ideja ustaštva, kradljivac signalnih raketa s brodova... Ipak, većina osoba s popisa sudjelovala je tek u kršenju javnog reda i mira. Prema njihovim analizama, matrice ponašanja navijača stvaraju se u mjestima stanovanja, dakle u splitskim kvartovima, i pod utjecajima različitih faktora. To je, kako kaže Služba, prije svega utjecaj Crkve, koji se značajnije osjeća u prigradskim sredinama, gdje pojedinci u populaciji mladih prihvaćaju ponuđenu indoktrinaciju klera. 

S tim u vezi, jedan dio njih koristi ponuđene sadržaje koje širokogrudno nudi crkva, gdje se čak pojedine crkvene proslave upotpunjuju sportskim natjecanjima. Otuda ponekad dolazi da pojedinci osim pjevanja "svojih pjesama" istrčavaju na centar igrališta, gdje se obavlja ritual klečanja, križanja i molitve Bogu za darivanje pobjede, što u posljednje vrijeme ova pojava drastično poprima šire razmjere u mjeri da se organizirano ide uoči neke utakmice pred crkvu i klečeći moli Boga za pobjedu, kao što je to najnoviji slučaj ovog rituala uoči odigravanja prvenstvene nogometne utakmice između Dinama i Hajduka, odigrane dana 2. 4. 1989. godine na stadionu Maksimir u Zagrebu. 

Više pročitajte ovdje.

Komentiraj članak

Komentari