Znakovi pored (auto)ceste

MIŠO MIHOČEVIĆ O SKIDANJU I STAVLJANJU: Nije to, sram vas bilo!

Ovo pišem na zahtjev publike, moje vlastite žive publike diljem domaćih kafića, par susjeda, pa i nekoliko onih od 9 do 5. Jer ja navodno znam nešto o kulturi, Igrama i što je to skidanje predstave i njenih aktera, tko može, ne može, smije, ne smije i što to upće sve zajedno jest. I Igre i kultura.

Otežem danima jer ne vidim da ima smisla da još i ja trošim narodne megabajte, ali me je, o potrebama u kulturi govoreći, inspirirala jedna frendica informacijom da je jutros kupila sedam komada trešanja (pravilnije: kriješava), to su njene prve ovogodišnje, na akciji, 30 kuna kilo. Inače su 45. Čisti ručni rad! Onome tko kupi kilo, slijedi dokazivanje porijekla imovine. Kao što su rukom rađeni svi oni šljaštreći mnogobojni i prekobrojni suveniri što poput nečije utrobe, ispražnjene nakon 20 s lukom i ajvarom i 3 litre crnoga, vise po Stradunu, ali koje mi ne šljivimo - mi kupujemo domaće!

Po zakonu ponude i potražnje, mi  domaće kupujemo, a Vlada prodaje. Što je u redu, ali nije i po zakonu. Vlada ne proizvodi trešnje, mora od nečega živjet. Tu je posebno bio uspješan izvjestni Staljinov student knjigovodstva po imenu Slinić, čovjek srca mekanoga posebno prema novčanicima s logom petokrake, koji je za četvrt kila današnjih kriješava svojedobno prodao naš  Excelsior, nakon toga svašta još, pa i narodno Croatia Osiguranje.

U stanju očito fatalnog napada milosrđa, nikoga ništa nije pitao. Kao reklo mu da jebo Sabor (u tom dijelu se slažem) i da je baš prilika. Vlada i dalje ne kupuje ništa, osim pokoje operativne osnovne sitnice kao što je 100 Audija, 30 milijuna kvadrata kancelarija i sl.  pa naravno da  nema za dječji Oscar znanja, čemu se mnogi čude. Ja ne. Ona neka kvazi - ravnateljica/kvazi čovjek  odražava svu ovu nakaradu od države bez morala. U kojoj se nesmiljeno razvija kauč demokracija, tj. najpogodniji oblik demokracije za dugovječnost svake vlasti.

Kauč-demokrati, ozbiljno vas upozoravam da sa kauča nećete primijetiti kako će sljedbenici onog Staljinovog đaka do Nove godine rasprodati sve što je ostalo. Vozit ćete se se njemačkim auto-cestama, piti arapsku vodu, sunčati se na američkoj plaži, udisati bogzna čiji zrak. Kad to saznate, bit će vam kasno i dalje trošiti pljuvačku po fejsbukovima. Bolje vam je potpisati za ovaj Referendum koji vam daje šansu da drug Staljin ne ovlada i suncem koje vas grije. I ne zaboravite na svoju djecu. Koje  će sunce  grijat njih?

Toliko o kulturi. I ne da mi se o ostalome u koje oduvijek spada baš kultura.

Evo što ja mislim da znam o skidanju i stavljanju (govorim o predstavi na Igrama i sram vas bilo ako ste pomislili isto što i ja!)
U stvaranju programa potrebno je najprije staviti, pa se tek kasnije skidati. Što već dokazuje da život treba ponekad pogledat s neke druge strane.

Stavilo nam dakle predstavu jednoga kojemu su islamisti 'napili zdravicu' posebno na krilima nedavnih uspjeha u rušenju povijesnih gradova. Osobno se ne bih dobro osjećao na mjestu dotičnoga, i, iskreno,  ne bih se rado s njim pokazivao u javnosti. Ne zato jer nisam kulturan, nego zato jer ima barem dvadesetak drugih pisaca bez zdravice s kojima bih se družio do besvijesti, pa zašto bih morao baš s njim? Tako doživljavam ovo stavljanje. Naknadno skidanje je viđeno kao političko uplitanje u slobodu stavljanja. Da je to organizirao HDZ, a sigurnost ne da SDP. Dakle polovina biračkog tijela kome se stavlja kako se tko skine.

Osim toga bio sam u Parizu nekoliko puta i nisam  uočio nikakvu sličnost sa Kuparima. Pariz je glava francuskog stroja. Dubrovnik je meko tkivo ove zemlje. Zato i jesmo onako masno platili od Srba koji su nam se svetili i za svaki naš uspjeh drugdje u Hrvatskoj. Bomba u Parizu nije tako dugotrajna vijest (bez krivih misli, please). Jedna pak petarda u Kuparima, ili ne daj Bože, na Lovrjencu, rastjera sve kruzere i sve zrakoplove vrlo brzo. Stoga bi mi bilo puno lakše da je dotični autor skinut do kraja. Ne zbog gledanja, nego zbog – postojanja.

P.s. Konačno sam shvatio težinu ona redovna dva radna sata  vašeg premijera – branitelji ne znaju kako je njemu užasno što sve čuje od Srba svaki put kad spomene 'Oluju'. Nije lako, kužim. Ali i dalje ne mogu shvatiti da nam ga je netko baš ovako stavio.

Komentiraj članak

Komentari