PODIZANJE RAZINE SVIJESTI

MIKROPLASTIKA Prijetnja morskom okolišu

Iako je već poznato da plastika čini veliki udio otpada u moru i da ugrožava morski ekosustav, pojavio se novi neprijatelj okoliša – mikroplastika.

Pod mikroplastiku spadaju sve plastične čestice promjera manjeg od pet milimetara. Postoje dvije  skupine mikroplastike: primarna i sekundarna.

Primarna mikroplastika po samom obliku spada u mikroplastiku. To su takozvani ''microbeads'' (sitne polietilenske čestice) koje se nalaze u raznim pastama za zube i kozmetičkim proizvodima za ‘’peeling’’ kože koje nakon korištenja kroz kanalizaciju i otpadne vode odlaze u rijeke i mora. Istu sudbinu imaju i plastične niti koje se odvoje iz odjeće pranjem u perilicama i završe u kanalizaciji. 

Sekundarna mikroplastika nastaje usitnjavanjem većih komada plastike pod utjecajem sunca, valova i vjetrova. Primjer napuštene plastične boce na plaži. Sunce, odnosno UV zrake, oslabe plastični polimer i učine ga krhkim, a valovi i kamenje ga mehanički usitne. Ta mikroplastika nije se ni razgradila, ni kemijski promijenila, samo je u manjim komadićima. Smatra se da je takvo raspadanje plastike najveći izvor mikroplastike u morskom okolišu.

Mogući izvor mikroplastike su i plastični peleti, odnosno početni oblik plastike koji služi za daljnju proizvodnju plastičnih predmeta. Tijekom transporta peleti mogu završiti u more, na primjer kontejner pun peleta koji padne s broda tijekom nevremena.

Najčešća vrsta plastičnih polimera su polietilen (oko 50 posto) i polipropilen (oko 40 posto) i upravo oni čine najveći udio mikroplastike u morima. Plastika se proizvodi iz derivata fosilnih goriva.

Iako su prvi podaci o pronalasku plastike malih dimenzija zabilježeni već 1972. u Sargaškom moru, termin mikroplastika se prvi put koristi 2004. što nam ukazuje da je trebalo više od 30 godina da čovjek shvati kakvu prijetnju predstavlja mikroplastika.

Zanimljivosti

Procjena je da se u prirodi ispuštaju 2,4 miligrama mikroplastike po osobi dnevno. Pošto su male i lagane, to je jako velik broj čestica koji ulazi u ekosustav. Istraživanja pokazuju da obrađene otpadne vode na području Europske unije sadrže mikroplastiku u koncentraciji od 100 čestica po litri. 

Godišnje osam milijuna tona plastike završi u moru i oceanima diljem svijeta. Plastika predstavlja 80 posto ukupnog morskog otpada u Sredozemnom moru.

Utjecaj na organizme

Kako točno plastika utječe na organizme nije još utvrđeno, no poznato je da ulazi u prehrambeni lanac. Razni organizmi često zamijene plastiku za hranu. Morske kornjače progutaju plastične vrećice jer u moru izgledaju poput meduze s kojima se inače hrane.

Razne morske ptice, ribe i račići pojedu male komadiće svjetlucave plastike jer ih zamijene s malim ribicama, crvićima ili algama. Progutana plastika može smetati pri probavljanju prirodne hrane, moguće je da se zadrži u probavnom traktu, životinje se mogu osjećati sito no ustvari imaju želudac pun plastike te ugibaju.

Razna plastika kao što su plastični konopi i ribarske mreže mogu se omotati oko tijela životinja i tako sprječavaju normalan rast i razvoj ili uzrokuju gušenje i smrt.

Mikroplastika skriva još jednu opasnost, a to su razna zagađivala, mikroskopski organizmi među kojima i neki patogeni, koji se mogu nalaziti na površini mikroplastike.

Primjer zagađivala su postojane organske onečišćujuće tvari (eng. POPs, persistant organic pollutants) koje su slabo i sporo razgradive (najpoznatiji je pesticid DDT). Takvi spojevi su i slabo topivi te se lijepe za plastiku poput masnoće koju je teško oprati s plastičnog posuđa.

Istraživanja su pokazala da na površini plastike obitavaju i razni mikroorganizmi i patogeni kao što je Vibrio. To znači da plastika postaje vektor, npr. unosa neke alohtone vrste u novi ekosustav, moguć je prijenos patogena u pogodnom okolišu gdje će se razmnožiti.

Progutana mikroplastika može otpuštati spojeve koji utječu na zdravlje organizama, a može doći i do bioakumulacije štetnih spojeva u mesu životinje koje će završiti u tanjuru gladnog čovjeka.

Mikroplastika u Jadranu

Mikroplastika u Jadranu je pronađena, utvrđena je njena prisutnost u vodenom stupcu, na dnu u sedimentu te u riba i rakova. Plastika na površini mora, gdje je njezina prisutnost najveća, se istražuje pomoću ''manta'' mreže, koja ima metalni okvir na koji je pričvršćena mreža promjera oka trećine milimetra. Njezin se sadržaj analizira pod povećalom. Sediment se istražuje tako da se prosijava i pregledava pod povećanjem. 

Mikroplastika u organizmima se izolira seciranjem i pregledavanjem sadržaja probavnog trakta. Pomoću okvirne direktive o zaštiti morskog okoliša (''Marine Strategy Framework Directive''), države članice Europske unije namjeravaju poboljšati stanje morskog okoliša, istraživati utjecaj morskog otpada, a pogotovo proširiti saznanja o mikroplastici.

Budući da  nije moguće očistiti more od otpada važno je riješiti problem plastike na izvoru. Treba smanjiti upotrebu plastike, pogotovo višak ambalaže, mora se podići svijest o mikroplastici, o zagađenju i važnosti odvajanja i recikliranja otpada.

Victor Stinga Perusco

Komentiraj članak

Komentari