KOMENTAR

Maro Marušić o umjetnosti; Messiju, Picassu i Tihu Perici

Što je, ustvari, umjetnost?

Piše: Maro Marušić

Stotine ljudi natiskalo se u Carrer de Montcadi, ulici u središtu Barcelone. Je li riječ o navijačima Blaugrane i proslavljanju naslova prvaka Europe, ili možda običnim građanima koji očekuju govor separatista Francisca Tuđmanosa, koji bi im trebao ispuniti tisućljetni san o neovisnoj Kataloniji, teško je reći. Ali radi se zasigurno o strašno važnoj stvari, jer inače koja bi budaletina s grumenima znoja na čelu i vratu provodila vrijeme u klaustrofobiji hrpe ljudi na plus 40?

Što li ono tamo piše na zidu, poviše sijede glave onog starca koji samo što nije izdahnuo i zakoračio na vječna lovišta? MUSEU – to bi valjda na katalonskom bilo muzej ili Messi – PICASSO – ah sad kontam. To je muzej Picassovih slika. Čekaj, znači svi ovi ovdje ljudi u Carrer de Montcadi, uključujući starce, žene i nejačad, stoje u redu na toplotnom udaru riskirajući zdravlje da bi ušli u muzej slika Pabla Picassa? Svaka čast starom galebaru - koji je oprašio više žena nego stršljen cvjetova - na njegovom umjetničkom doprinosu čovječanstvu, ali tko bi normalan satima čekao na zvizdanu kako bi došao na red gledati najjači udar na simetriju u ljudskoj povijesti?

U našoj priči manje je bitno je li za vas Pablo Ruiz Picasso najveći umjetnik koji je hodao ovom našom spljoštenom Loptom ili pak smatrate da je u rangu vašeg djeteta, koje ponosno dođe kući iz škole s nekakvom asimetričnom Guernicom, pa mu vi nježno kažete, s puno ljubavi i pažnje, da bez obzira što sjajno crta, možda bi ipak bilo bolje da se okuša u nekom sportu ili glazbi, a da pusti slikarstvo Salvadoru Daliju i takvima – da, to je u našoj storiji, zaista, manje bitno - znatno je važnije da se za Pabla Picassa govori da je jedan od najvećih umjetnika svih vremena. To kazuju u školi, to ističu susjedi, to govore natjecatelji Potjere, to tvrdi čak i vaš papagaj, i što biste Vi - laik po prirodi, a bogme i u kući pred kvizom – sad o tome razglabali u sivim stanicama amigdale. Pametniji su rekli da je Pablo Picasso veeeeliiiiki umjetnik, pa ću ja tome vjerovati, i kad odem u Barcelonu, bez problema ću čekati šest sati na smrtonosnim UV zrakama kako bi ušetao u muzej, koji ću proći za 5 minuta, jer mene to sve skupa uopće ne interesira. Ali kao što je normalno ući u muzej Nou Campa i slikati se s klempavim pokalom, tako je normalno i toliko dugo čekati u redu za vidjeti djela velikog umjetnika.

Super vam je bio odmor u Barceloni, vidjeli ste sve što i svaki drugi turist koji tamo dođe ovjekovječi svojim pametnim telefonom – i Nou Camp, i Ramblu, i Montjuic, i Sagradu Familiju, i Picassa – vraćate se napunjenih baterija svome domu kad li tamo na ulazu u zgradu ugledate malog Tiha, koji više nije ni mali, prešao je davno tridesetu, ali tako ga zovete, jer čini vam se, da nikako ne dolazi do odrasle dobi. Tiho, jebiga, ne radi nikakav normalan posao, pa kako ćeš ga smatrati odraslom osobom? On je slikar, završio je akademiju u Ljubuškom – ili je to možda bilo u Čitluku, Jajcu, Bihaću, kako god – i sad on nešto kao slika, mislite se vi onim istim sivim tvarima koje inače ne koristite za propitkivanja o umjetnosti. Kakva li su za vas ta njegova djela? Bezvezna, eto kakva. Slika zidine i svetog Vlaha, i za njega je to umjetnost. Ne mogu ti motivi biti umjetnost, to je prodaja suvenira turistima. Tiho, ajde lijepo nađi neki posao, ostavi se ćorava posla!

Ovakav je stav prosječnog Dubrovčanina prema umjetnosti. Picasso je za njih genij, a Tiho nije. Čak ga smatraju prodanom dušom, jer slika motive Grada, koje nudi turistima. Ali što je, u biti, prava istina?

Ante Kostelić djecu je dao u skijanje, jer, kako je rekao, taj sport je skroz mjerljiv. Imaš štopericu, i ako ona pokaže da si najbrži, pobijedio si. U umjetnosti nemaš štopericu, nemaš parametre koji bi dali egzaktan izračun tko je najbolji, tko zaslužuje da se cijeni njegov rad i da mu se diviš nakon što si se cijeli dan topio na suncu čekajući da te puste u muzej. Naravno, talent je u umjetnosti važan, ali opet ne presudan. Upravo ovih dana igra dokumentarac o Freddieju Mercuryju. Rijetko tko je imao takav bogomdan pjevački i svirački talent, pa opet, Queen je napravio nevjerojatno puno potpunog sranja. Kind of magic, Radio Gaga, I Want To Break Free, We Will Rock You, We Are The Champions, Another One Bites The Dust, Don't Stop Me Now, I Want It All i brojne druge pjesme Queena potpuni su kič. Of kors, Freddie i ekipa su s druge strane radili i numere koje su čista umjetnost poput Love Of My Life, The Show Must Go On, Innuendo ili These Are The Days Of Our Lives. Ramonesi, s druge strane, nisu bili najtalentiraniji bend, pa su na kraju balade, dali više umjetnosti od puno talentiranijeg Freddieja Mercuryja.

Što smo, dakle, naučili? Što je, ustvari, umjetnost? To je ono nešto neopisivo, neizrecivo, neobjašnjivo… – što te bubne dok joj se izlažeš. Da bi nešto bila vrhunska umjetnost, nije presudno da je nešto super nacrtano, da je nešto super odglumljeno, da je nešto super otpjevano… – mora biti nešto više od toga, ili čak manje od toga, ali da ima taj neki žar, emociju, priču, osjećaj…

E pa takvu, vrhunsku umjetnost, ne mogu svaki put postići ni Pablo Picasso, ni Salvador Dali, a bogme ni naš susjed Tiho. Da
bi se postigla vrhunska umjetnost, treba iskoračiti iz realnosti u neki paralelni svijet, biti skroz u sadašnjem trenutku, u nekom nadrealnom momentu, pustiti najdubljoj inspiraciji da se sama izrazi. U to stanje teško se dolazi, pa ne čudi da su brojni umjetnici kroz povijest pribjegavali drogi kako bi im pomogla doći do viših stanja svijesti. Ali opet ta je inspiracija svakome dostupna, a Tiho i naši slični susjedi znaju je često dohvatiti. Nažalost, naučeno ponašanje kojim nas indoktriniraju vrtići, škole, susjedi, mediji, crkva, roditelji… prečesto nas uče trpanjem u ladice i raznim hijerarhijama – pa posljedično olako zaključujemo da je Pablo Picasso sami vrh, a Tiho samo dno. Stvari su u životu, isto kao u umjetnosti, često izmiješane i vrlo je tanka granica između vrha i dna, između muzeja Pabla Picassa u Carrer de Montcadi i Tihovog ateljea u Ulici padre Perice.

Umjetnost nije motiv – potpuno je nebitno slika li umjetnik dubrovačke zidine, svetog Vlaha ili španjolski građanski rat – nešto najbanalnije može biti vrhunska umjetnost (vidi opus Syda Barretta). Problem s zidinama i svetim Vlahom nije motiv sam po sebi, već egzistencija dubrovačkih slikara koji su prisiljeni crtati suvenire kako bi preživjeli. Naravno, da kada kod kuće imaš malu djecu, te plaćaš podstanarski stan, da je vrlo zahtjevno upasti u onu paralelnu stvarnost stvaranja umjetnosti, jer strah da nećeš imati za račune te pere poput najgorih opijata, pa ćeš preko one stvari naškrabati vizure Grada, turist to ionako ne kupuje umjetnosti radi, nego zbog uspomene s putovanja. Da su dubrovački slikari općenito u boljoj poziciji, bilo bi još više vrhunskih ostvarenja lokalnih toponima, a da mi dubrovački konzumenti općenito vidimo više umjetnosti u slikama naših sugrađana, koja objektivno postoji, te da kupujemo njihova ostvarenja, oni bi je još više polučili u svome radu.

Nemojte biti budaletina koja se satima izlaže klaustrofobiji rulje istomišljenika dok čeka upad u muzej razvikanog slikara, jer su Oni rekli da je to veliki znalac, a istovremeno ne vidi vrhunsku umjetnost u svojoj vlastitoj zgradi. Ako vas već interesira slikarstvo, kiparstvo, glazba, film, nogomet i ostale umjetnosti  – čak i ako se samo pravite da vas zanima - budite uvijek otvoreni prema nečijem djelu, a ne rob nečijeg PR-a, bez obzira koliko će vam na prvu suludo zvučati staviti Picassa u istu rečenicu sa susjedovim malim koji vam je krao šipke (uostalom zato se i kaže da je najteže uspjeti u rodnom gradu) .
Propitkivajte umjetnost, umjesto da joj slijepo podilazite, ista osoba može napraviti jedan dan remek djelo, a već drugi teški kič od kojeg ti se povraća. Znat ćete da ste uspjeli kada shvatite da vrhunsku umjetnost može uraditi bilo tko bez obzira je li se zove Lionel Messi, Freddie Mercury, Pablo Picasso ili Tiho Perica, vrata lijevo do vas.

Komentiraj članak

Komentari