Intervju

MARIN IVANOVIĆ uoči velike izložbe: Držić je apsolutno neiscrpna tema

Ususret izložbi 'Mi tebi kako ti nami - likovni umjetnici o Marinu Držiću' koja će se održati u subotu povodom 26 godišnjice otvaranja Doma Marina Držića razgovarali smo s povjesničarom umjetnosti Marinom Ivanovićem. Usput smo iskoristili priliku upitati ga o aktualnim temama u Dubrovniku - od politike, proračuna grada, Dubrovnika kao Europske prijestolnice kulture i predstave Ljetnih igara 'Elementarne čestice'.

Bliži se početak izložbe o dubrovačkom velikanu Marinu Držiću. Sve je već spremno jer se izložba dugo vremena pomno planirala i organizirala. Ostale su još sitnice koje treba izbrusiti da bi Dom Marina Držića zabljesnuo kako mu to i priliči.

Tom prilikom jedan drugi Marin otkrio je detalje sasvim dovoljne da potaknu na dolazak u Široku ulicu, u subotu u 21 sat.

Što predstavlja  naziv izložbe 'Mi tebi kako ti nami'?

Naslov izložbe odražava ideju kako likovni umjetnici također gaje simpatiju i ljubav prema Marinu Držiću. On je tema koja je apsolutno neiscrpna, od intelektualnih i filozofskih postavki do estetskih, satiričnih, misaonih i ljubavnih. Ideja izložbe je bila vraćanje naslijeđa koje nam je Držić dao. Arhaični naslov 'Mi tebi kako ti nami' odražava  spregu između razdoblja koje je prošlo i ovog danas te nas pokušava zbližiti i zapravo znači da mi njemu vraćamo ono što je on nama ostavio.

Što Dubrovčani mogu očekivati od izložbe povodom 26 obljetnice Doma Marina Držića te što će likovni umjetnici, od kojih neki nisu iz Dubrovnika, 'reći' o Marinu Držiću?
Ova obljetnica se samo poklopila s činjenicom da na izložbi sudjeluje 26 umjetnika, ali nismo odabrali umjetnike samo da bi imali prigodničarsku izložbu. Htjeli smo imati izložbu koja je likovno zadovoljavajuća i umjetnički kvalitetna. Pozvali smo umjetnike iz Splita, Zagreba, Mostara i Dubrovnika da sudjeluju u tome jer Marin Držić pripada širem kulturnom prostoru. On nije samo dubrovački, on nosi poruku koja je univerzalna i predstavlja težište hrvatske renesansne književnosti, a čini mi se da su umjetnici to uspjeli prikazati. Zanimljivo je angažirati umjetnike izvan Dubrovnika jer to pokazuje neki drugi pogled na temu koja je nama veoma bliska. Najveća vrijednost umjetnosti je njen kohezijski element u društvu koji nadilazi granice i prepreke.


Je li pretenciozno instituciju Doma Marina Držića i djelatnosti koje ona organizira  nazvati drugom najvažnijom stavkom na dubrovačkoj kulturnoj sceni odmah poslije Ljetnih igara?

U svakom slučaju važnost Marina Držića nakon Ljetnih igara izuzetno je velika i bez sumnje u našoj kulturi predstavlja pa čak možda i zauzima prvo mjesto. Ovakvi projekti ga populariziraju i postaju tradicija. Dom Marina Držića ima nešto jako važno, a to su radionice za djecu  koje su vrlo aktivne  i dobro razrađene jer ih vode profesionalci koji djecu upućuju u svijet Marina Držića. Naprimjer, djeca su rekla da su od prošlogodišnjih radionica pročitali neka Držićeva djela koja nisu imali u lektiri. To znači da radionice nisu tu samo da ispune vrijeme, nego umjesto prisile čitanja stvaraju ljubav prema književnosti. Poznavanje svoga vlastitog identiteta, a to je bez sumnje Držić, stvorit će ljude koji kasnije mogu proizvesti nove vrijednosti.

Koji su planovi za Držića u kontekstu umjetničkog djelovanja?
Želimo da se Marin Držić popularizira. Tu temu su obrađivali najveći kipari i slikari: Ivo Dulčić, Boris Bućan, Ivan Meštrović, Antun Augustinčić, Ivan Rendić i drugi, a to su zaista velikani naše umjetnosti i htjeli bismo da se u tom smislu i nastavi raditi. Ipak, čovjek se ne smije umisliti. Potrebna je svijest o tome da, kada se nešto radi i ulaže puno truda i vremena, to možda neće polučiti željene rezultate.

Dubrovnik je ušao u uži krug kandidature za Europsku prijestolnicu kulture 2020. godine. Može li Dubrovnik dobiti tu titulu?
Europska prijestolnica kulture je bez ikakve sumnje vrlo prestižna stvar i dobivaju je gradovi koji pokazuju europsku dimenziju. Već u uputama za kandidaturu piše da niti jedan grad ne može dobiti titulu samo na temelju svojih povijesnih vrijednosti. Dubrovnik mora naći što je to novo što će u 21. stoljeću stvoriti, a da će trajati onoliko koliko traje sve ovo što smo do sad naslijedili. Ne možemo se stalno vraćati u prošlost jer se tu ne nalazi izvor za sve ono što nama danas treba. Treba postojati progresivnost koju moramo usvojiti.

Što bi značilo za Dubrovnik ako bi postao Europska prijestolnica kulture 2020. godine?
Mi se danas pozivamo samo na to kako je Dubrovnik među prvim gradovima koji je imao vodovod, kanalizaciju, apoteku i tako dalje, a ne shvaćamo da je to u ono vrijeme bilo avangardno. Moramo se zapitati što mi danas u 21. stoljeću imamo avangardno  u odnosu na bilo koji drugi grad? Zapravo nemamo ništa. Samo se vraćamo u povijest i živimo pasatističkim identitetom, ali ova utrka za prijestolnicu kulture nas tjera da revidiramo svoju poziciju i razmišljamo o novim vrijednostima koje možemo stvoriti. To za sad prvenstveno odgovara našem razvoju, a tek kasnije možemo uzeti orden kojim ćemo se kititi. Ekipa koja je radila na pripremi kandidature nastojala je dobiti konsenzus kulturnih sudionika u Dubrovniku i napravili su odličan posao pa vjerujem da ćemo taj naslov dobiti, ali ako ostanemo bez njega, nadam se da nećemo ostati bez vrijedne prakse međusobne vertikalne i horizontalne komunikacije koju su svi institutcionalni i neinstitucionalni čimbenici na kulturnoj sceni započeli.

U proračunu Grada usvojen je amandman Kandidacijske liste Mara Kristića za pripremu izložbe klasika svjetske umjetnosti. Naime, bit će izdvojeno sto tisuća kuna za izložbu/retrospektivu jednog od klasika svjetskog slikarstva i umjetnosti koju bi organizirala Umjetnička galerija Dubrovnik tijekom zimskog perioda. Što mislite o tome?
Lista Zajedno za Grad koja se redovito poziva na konzultacije sa stručnjacima, profesionalnost i meritum predstavlja program iz domene Umjetničke galerije Dubrovnik. Nekoliko ljudi koji se ne bave tim područjem predstavljaju ideju koja je ovisna o stručnjacima i unose je u Proračun. To je bilo neugodno vidjeti i prošlo je skoro pa nezamijećeno. Isto kao da netko kaže 'Linđu' da će plesati neki turopoljski tanac. Ne može jedna stranka nametati program kulturnoj ustanovi jer je to u srži neprihvatljivo.

Zašto taj program nije dala sama Umjetnička galerija?
Zato što je on izuzetno logistički i financijski zahtjevan jer takve izložbe ne koštaju sto tisuća nego nekoliko milijuna kuna, kao što smo vidjeli na primjerima Picassa, Rodina ili njemačkih ekspresionista u Zagrebu. Kulturne ustanove u Dubrovniku bi mogle biti predvodnice velikih kulturnih projekata, ali nije način da se donese takva politička odluka nego da se pita ustanove zašto to ne rade same. 

Koju biste vi izložbu voljeli vidjeti u Dubrovniku?
Kada bih birao, volio bih vidjeti suvremenu američku likovnu scenu od mladih autora, digitalne umjetnosti do Richarda Serre.

Već duži vremenski period nezaobilazna tema u Dubrovniku je zabrana predstave 'Elementarne čestice' francuskog autora Michela Houellebecqa koja bi se trebala odigrati na ovogodišnjim Ljetnim igrama. Što se time poručuje široj pa i svjetskoj javnosti?
Krajnje je sramotan razlog zbog kojeg je afera nastala jer ponovno dolazimo do toga kako politička stranka predlaže da se izbaci specifičan program što ukazuje kako je riječ o političkoj akciji koja se odigrava na relaciji Županija – Grad i Županija – vodstvo Ljetnih igara postavljeno od strane lijeve koalicije. 

Treba li ustrajati u namjeri održavanja predstave?

Knjiga 'Elementarne čestice' nije anti-islamistička, ona se bavi budućnošću, seksualnim frustracijama i egzistencijalnim nemirom. Od svega najžalosnije je kako ustupamo pred mogućnošću bilo kakve agresije. Naš strah od nekih islamista svrstava nas u poziciju ljudi koji šute o određnim problemima i uvijek ćemo se povlačiti. Trebali bismo se moći suočiti s bilo kakvom kritikom i problemom i biti svjedoci pravog puta i umjetničke slobode, a ne cenzurirati predstave. Nikada do sada Houllebecq nije bio cenzuriran!

Komentiraj članak

Komentari