INTERVJU

Maja Sever: 'Moj djed Vlado Gotovac mi je životni uzor' (VIDEO)

Nakon što su joj prijetili smrću, Maja Sever prvi put je ispričala o odrastanju uz Vladu Gotovca i o svom ratnom putu.

Kad je prije tjedan dana, zbog bezazlenog priloga o afričkom restoranu kojeg su otvorili azilanti, dobila vulgarnu prijetnju smrću od čovjeka koji se javio pod imenom Robert Lagin, HTV-ova urednica i novinarka Maja Sever podijelila je to na društvenim mrežama i pokrenula borbu protiv govora mržnje.

Unuka pokojnog Vlade Gotovca, hrvatskog književnika, pjesnika, filozofa, političara i političkog disidenta, koji je dva puta robijao u bivšoj Jugoslaviji zbog izgovorene i napisane riječi, odmah na početku razgovora, citirala je svog djeda:

- Kako je rekao Vlado: Čuvajte mi Hrvatsku od niskosti i mržnje. To je poznata rečenica mog djeda, kojom se može sažeti cijeli njegov život, i nažalost, doživjela sam da se ostvario njegov jedini strah. 

Mnogi zapravo i ne znaju da ste vi unuka Vlade Gotovca.

- Ja mu zapravo nisam biološka unuka. Moja baka Vlasta, djevojačko Berović, imala je dvoje djece s prvim suprugom, mojim biološkim djedom - novinarom i novinskim urednikom Mirkom Peršinom. Nakon razvoda, udala se za Vladu Gotovca pa je on zapravo očuh mojoj mami i ujaku, a onda je baka Vlasta s Vladom dobila i kćer, moju tetu Anu. No, cijela obitelj je i danas jako povezana i svi smo uvijek bili u prisnim odnosima. Uglavnom, djed Vlado je prvi put završio u Staroj Gradiški u zatvoru 1972. godine, kad sam ja imala godinu dana.  

Što najviše pamtite od razgovora i druženja s djedom?

- Mnogo toga. Nismo nikad ozbiljno bistrili politiku, jer sam bila dijete, ali kasnije kad sam postala tinejdžerica, mnogo njegovih rečenica mi se urezalo u pamćenje. Sjećam se kad je drugi put završio u Lepoglavi jer je dao intervju stranim novinarima u kojem se zalagao za slobodnu Hrvatsku. Tata je vozio baku Vlastu u posjetu, pa sam jednom i ja išla s njima. Nakon što je izašao iz zatvora nakon dvije godine, čula sam da je mogao izaći i ranije, samo da je potpisao neki papir. Pitala sam ga zašto to nije učinio, a on mi je rekao:

'Na tom papiru je pisalo da priznajem svoju krivnju. A ja ne mogu biti kriv ako se borim za bolju Hrvatsku. 

Kako bi se njemu danas svidjela Hrvatska u kojoj je sve jači govor mržnje?

- Jučer smo bili na njegovom grobu i baš sam razmišljala kako na hrvatskoj političkoj i javnoj sceni nedostaje neki autoritet, neka javna ličnost koja će se glasno pobuniti protiv tog govora mržnje, koji će odlučiti da je dosta i da se od danas govor mržnje više neće tolerirati i da će se najstrože kažnjavati. U tom smislu, mislim da jedna figura poput mog djeda danas jako nedostaje.

Bili ste mali kad se vratio iz Lepoglave, ali jeste li ikad s njim kasnije o tome razgovarali?

- Ne previše, ali se nikad ni u obitelji nije osjetio bilo kakav strah, niti se kasnije oko toga radila neka posebna atmosfera. Normalno smo nastavili za svaki Božić ili Uskrs ići na misu u Markovu crkvu na Gornjem gradu. Ni baka Vlasta, ni djed se nikad i ničeg nisu bojali, jer da jest, ne bi početkom 80-ih opet završio u Lepoglavi, ne bi osnivao stranku, ne bi ušao u politiku. Ali boravak u okrutnim uvjetima u Staroj Gradiški narušio mu je zdravlje. Sjećam se da je imao problema s jetrom i da se baka Vlasta posvetila njegovoj prehrani, kuhala mu jela od heljde i pazila da svaki dan popodne, nakon ručka odspava. 

Mnogi vas prozivaju da ne volite Hrvatsku i ništa što ima hrvatsko obilježje. Vrijeđa li vas to ili vas rastužuje?

- Mogu mi reći da sam ružna i glupa, da ne radim dobro svoj posao, da ima i ljepših koje bi mogli gledati na ekranu. Sve to razumijem i mogu prihvatiti, mogu se s tim nositi, ali da mi netko prijeti smrću zbog jednog bezazlenog priloga, to ne mogu prihvatiti i protiv toga ću se boriti svim raspoloživim i dopuštenim sredstvima. Sjećam se jednom kad sam sredinom 90-ih rekla djedu da me ljuti cenzura na televiziji, da je to strašno. Odgovorio mi je mirno:

"Znaš što? Ja bih i tebi, i svim tvojim kolegama najradije izlio kanticu govana po glavi." Osupnula sam se:

"Pa kako mi to možeš reći?", a on mi je hladnokrvno odgovorio:

"Pa, ne vidim da se itko od vas pobunio, da je o tome progovorio!"

To sam dobro upamtila i od tad me stalno prati ta njegova kantica. Visi mi iznad glave i ja se i danas bojim da mi se ne prolije. 

Počeli ste raditi na televiziji kao tinejdžerica. No put vas je početkom 90-ih odmah odveo na front kao ratnu reporterku. Kamo ste najprije otišli izvještavati?

- Počela sam raditi na Trećem, u tadašnjem Dječjem programu, ali je on ukinut odmah početkom rata. Došla sam urednicima i rekla da sam na raspolaganju. Odmah su me prebacili u divnu ekipu, uz pokojnog Joška Martinovića, Silvanu Menđušić, Tihomira Ladišića i Denisa Latina u ratni studio na Baniji, odakle sam pisala izvještaje koji su išli u razne informativne emisije. Nakon toga obišla sam većinu ratišta - od Like, Zapadne, pa Istočne Slavonije, Maslenice i Zadra, preko Južnog bojišta i završilo je Olujom. 

Mogli ste dobiti status braniteljice, mogli ste dobiti i povlastice, no niste ništa od toga prihvatili. Zašto?

- Bila sam među prvima koji su se pobunili protiv toga da ratni reporteri dobiju status branitelja i da dobiju povlastice. Zar da pristanem na to da kupim auto bez poreza? Dobila sam i i orden od tadašnje ministrice Ljilje Vokić, ali nisam otišla po njega. Rekla sam neka ga uruče prvom branitelju kojeg sretnu na ulici jer su dečki koji su bili u rovovima, zaslužni za slobodnu Hrvatsku. Ja sam samo radila svoj posao - izvještavala - i nakon terena vratila bih se u svoju hotelsku, toplu sobu. Dečki na prvim crtama su bili ti koji su obranili Hrvatsku. 

Što vam je rekao Vlado Gotovac kad ste mu rekli da idete na frontu izvještavati?

- Ne sjećam se. To je bilo u našoj obitelji toliko normalno, da se o tome nije previše diskutiralo. Pa djed je prvi, uz nedavno preminulog Slavka Goldsteina i Dražena Budišu osnovao HSLS, prije no što se uopće osnovao HDZ. Sjećam se kako sam s njim, potkraj 80-ih išla sakupljati potpise za povratak bana Jelačića. Kad je počeo rat, mobilizirani su i moj tata i moj brat, djed je bio u politici. Kasnije kad je pao Vukovar, doma je prihvatio izbjeglice iz tog grada. Moja mama je jedan dan rekla da je s njom doma ostao samo pas i da se jedino nada da i on neće otići. 

Sjećate li se slavnog govora vašeg djeda 1991. godine, ispred Komande tadašnje 5. vojne oblasti na Krešimirovom trgu?

- E, toga se jako dobro sjećam. Ne znam zašto, kao da sam predosjećala da priprema nešto važno, silno sam taj put htjela ići s njim. Došli smo zajedno na Krešimirov, ja sam se tamo motala i jela neki sendvič, kad se on pojavio na balkonu i počeo taj govor. Slušala sam ga i sviđalo mi se sve što govori jer je pozivao na mir. Kad je završio, krenuli smo kući. Kasnili smo na ručak koji je uvijek morao biti točno u dva popodne i baka Vlasta je jako na to pazila. Bila je već tad jako bolesna. Bilo je to nekoliko mjeseci prije no što će umrijeti. Ušli smo u zgradu i hodnikom krenuli prema stanu, kad se ona ljutita pojavila na vratima u kućnom ogrtaču. Slušala je valjda prijenos govora, i rekla Vladi:

'Dobro, di ste vas dvoje? Ti tam laprdaš, a heljda se hladi!' Baka je umrla u stanu točno 15. rujna 1991. godine, na dan kad je zasvirala prva uzbuna. Čekali smo pogrebnike kad se oglasila sirena. Svi smo se strčali po stanu i htjeli pobjeći u hodnik zgrade, ali Vlado nije ni trepnuo. 'Ne idem ja nikud. Ja ju ne ostavljam samu'. 

Je li bio razočaran rezultatima predsjedničkih izbora 1997. godine?

- Ne. On je već bio razočaran rezultatima prvih izbora, kad je pred televizijskim kamerama poručio: 'Ljudi su ovce!' Te 1997. godine, kad je u Puli, tijekom predizbornog govora od hrvatskog vojnika dobio vojničkim remenom udarac u glavu, više nije bio razočaran. Zapravo je znao da nema šanse, ali takav kukavički napad i uzvici tog napadača 'Živio Ante Pavelić', su ga užasnuli.

Zapravo se nakon toga više nikad nije oporavio, ni psihički, ni fizički. Bio je očajan, ali nije zbog toga krivio tog vojnika. Na suđenju je rekao 'sinko, ja tebe ne krivim. Krivim one koji su ti naredili da to učiniš'. 

Umro je koju godinu kasnije, u prosincu 2000. godine. 

- Bila je to za mene velika tuga. Njegova druga supruga Simona pružila mu je svu moguću medicinsku skrb, brinula se o njemu do posljednjeg dana, ali nije bilo spasa. Bolest je uzela maha. Mislim da mnogi i danas misle da je jako nedostajao hrvatskoj političkoj sceni. Danas sigurno ne bi sjedio skrštenih ruku i bio zadovoljan onim što vidi. Rekao mi je jednom:

'Draga moja, jedino što čovjek ima je njegov obraz. S tim se ujutro budi i mora se pogledati u ogledalo'.  Ono što najviše pamtim iz njegovog života je njegov govor sa završnog suđenja 1981. godine. Tad je rekao:

"Jedini smisao mog rada je u nastojanju da se osigura prava ljudska i pravedna, slobodna zajednica za sve i svagdje. Zajednica koja raznolikost ne samo da podnosi, nego joj se i raduje upravo onako kako se graditelji katedrale u Chartresu raduju kad iz raznobojnih stakala slažu svoje vjerničke rozete. Tako radostan i tako raznolik svijet, to je moj san. Ako zbog njega moram biti suđen, ja na to pristajem jer bez tog sna ni ja, ni moje djelo nemamo nikakvog smisla." 

Jeste li se iznenadili kad ste zbog svoje bezazlene reportaže dobili prijetnju smrću?

- Moram priznati da jesam. Što sam ja to učinila? Snimila prilog o izbjeglici koji je otvorio minijaturni afrički restoran u Zagrebu, u kojem kuha afričku hranu, gdje ga je posjetio i sam general Ante Gotovina, koji mu je prvi pomogao i dao mu posao. Zato kažem da želim takvu Hrvatsku kakvu je želio i moj djed i kakvu, sigurna sam, želi većina građana Hrvatske.

Izvor: Express 


Komentiraj članak

Komentari