PUTOPIS

LISABON Upoznajte grad s dušom (FOTOGALERIJA)

'Svijet je poput knjige. Oni koji ne putuju su pročitali samo jednu stranicu.' -sv. Augustin

Nedavno sam provela anketu o putovanjima i jedno od pitanja glasilo je: “Mislite li da je novac uložen u putovanja nepotrebna investicija”, na koje mi je 90 posto ispitanika odgovorilo “Ne”.

Čak i kratka putovanja mogu otkriti najljepše tajne nekoga grada. Putovanje znači upoznavanje različitih kultura i običaja, isprobavanja tradicionalnih jela te stvaranje uspomena koje nam zauvijek ostaju u sjećanju. To je idealan način da ostavimo za sobom svoj trenutni život i upustimo se u avanturu i uživanje.

Zbog istih tih razloga sestra i ja smo odlučile posjetiti Lisabon, grad na sedam brežuljaka. Lisabon nije teško zavoljeti, nekadašnja najznačajnija kolonijalna sila bogate povijesti i raskošne ostavštine teško da će koga ostaviti ravnodušnim.

Avionske karte smo rezervirale dva mjeseca ranije, a smještaj našle preko poznate stranice za iznajmljivanje Airbnb. Lokacija smještaja je bila udaljena pet stanica podzemnom željeznicom od centra grada. Metro se pokazao kao jednostavan, siguran i jeftin način prijevoza po Lisabonu.

Domaćini su nas dočekali veoma ljubazno i srdačno s poklonom dobrodošlice. Na stolu su se našle dvije boce vode (iako je voda u Lisabonu pitka), dvije jabuke za zamorene putnice te naravno boca vina.

Portugal je podijeljen na devet vinskih pokrajina pa nije ni čudo što sam se ja u supermarketu birajući vino za ponijet kući potpuno izgubila, no koje god vino s police izabrali, nema pogreške.

Na putovanju pridružio nam se i naš prijatelj, koji je već neko vrijeme u Lisabonu na Erasmus programu i koji je ujedno bio i naš turistički vodič.

VESELE ZGRADE, ŠARENE ULICE, FADO I MNOGO RIBE

Ono što smo prvo primijetile kada smo došle u grad su boje. Svaka zgrada, kuća, ulica ima svoju priču u bojama. Ono po čemu je Lisabon prepoznatljiv svakako su azulejos – ukrasne pločice kojima su prekrivene fasade svih zgrada i ulica.

U barovima i na ulicama navečer čuje se fado- tradicionalna portugalska glazba iz 19.stoljeća. Fado najčešće pjeva o gruboj stvarnosti svakodnevnog života, moru i siromaštvu, no mi smo imali priliku i prisustvovati koncertu portugalskog rapa koji se održao u jednom parku u centru grada.



Mladi sjede na travi, piju pivu i uživaju u muzici. Takva opuštenost, polagani tempo života, popodnevno sjedenje na kavi na suncu me podsjetio na naš život u Hrvatskoj. Nema te ubrzanosti života i kaotičnosti kakvih obično ima u velikim metropolama.

Jelovnik Portugalaca kao naroda od mora sastoji se uglavnom od ribe. Bila to sardina, tuna ili pak najpoznatija njihova riba – bakalar, spravljan na načine koje ne možete ni zamisliti da postoje, primjerice kolač od bakalara. Zato bakalar ne samo da smo pronašli u restoranima nego i u slastičarnicama.

Cijene u restoranima su korektne. Mi smo tako ugledali restoran s očaravajućim pogledom na cijeli Lisabon u kojem je kompletan ručak zajedno sa toplim predjelom, glavnim jelom, pićem i desertom koštao 10 eura.

Ljudi su jako pristupačni, srdačni i poprilično dobro poznaju engleski jezik ili se bar trude sporazumjeti. Ja sam inače kao mala spužva tako da sam u tih osam dana naučila dosta portugalskih  riječi i izraza te se igrala Portugalke miješajući španjolski – talijanski – portugalski.

Ono što me posebno oduševilo je njihova kultura ponašanja – ljubaznost (ali ona iskrena), ispričavanje iako si ti nešto zbrljao, sklanjanje s puta i osnovna ljudska kultura koju svi mi s vremenom, nažalost gubimo.

S obzirom na to da smo mi došle u Lisabon početkom listopada, na početak njihove akademske godine, ugledale smo neke zanimljive tradicije.

Stariji studenti (oni u plaštevima kakve možemo vidjeti u filmovima o Harry Potteru) davaju zadatke brucošima koje oni moraju ispunjavati, tako smo vidjele mlade s licem posutim šljokicama u smiješnoj robi kako trče bezglavo po gradu ili pak rade tjelovježbe po glavnim trgovima (nije samo jedan glavni trg, postoji njih više).

Dok je u Hrvatskoj već započelo lagano zahlađenje, mi smo se 'kuhali' na plaži na 32 stupnja. Do plaže Costa da Caparicae smo išli autobusom, preko mosta 25.travnja.



Plaža je dugačka 17 kilometara, a za prijevoz s jednog na drugi kraj plaže vozi vlakić s vagonima. Ocean je poprilično hladan tako da meni nije padalo na pamet okupati se, no sunce koje tuče na plažu je toliko jako da se moraš bar malo pljuskati morem i zaštiti glavu.

Pijesak na plaži je naprosto čaroban. Dok smo hodali po plaži morali smo doslovno trčati koliko je pijesak bio užaren i vruć, a uz to morali smo skinuti i obuću jer je jednostavno nemoguće drugačije hodati.  Početak oceana je plitak, a ako se ode dublje, spasioci upozoravaju na povratak, jer valovi postanu tako veliki i jaki da, ako dobro ne paziš mogu te brzo povući skroz u dubinu.

Postoje razna upozorenja kraj svake plaže. No zato je bilo jako zanimljivo gledati surfere kako surfaju ili bar pokušavaju surfati na tim valovima. Na plaži također postoje mnogobrojni kafići, a u sklopu njih i škole koje nude poduku iz surfanja za sve neznalice koji se žele iskušati u tom sportu. Najam uključuje vlastitog učitelja, dasku za surfanje i odijelo. Iako surfanje izgleda jednostavno zapravo i nije.  

ISTOČNI DIO LISABONA

Na istočnom dijelu grada nalaze se Vasco da Gama most, po slavnom moreplovcu, koji je dug 17,2 kilometra, a prelazi preko rijeke Tejo, Vasco da Gama shopping centar te popularni Lisabonski oceanarij, Ocenario da Lisboa – jedan od najboljih svjetskih akvarija u kojem se nalazi 500 vrsta s oko osam tisuća jedinki. Uz rijeku Tejo tu je i predivna šetnica i parkovi u kojima smo vidjeli policajce kako na biciklima patroliraju. 
  
ZAPADNI DIO – BELEM

Najdojmljivija lisabonska znamenitost je samostan i katedrala sv. Jeronima u kojoj je pokopan Vasco da Gama, a prije svoga otkrića Indije, tu se nalazila mala crkvica u kojoj je on proveo noć moleći se.



Iz tog samostana je potekao i recept za najfiniju i najpoznatiju lisabonsku slasticu – Pasteis de Belem. Božanski okusi lisnatog tijesta izvana s vanilijom i cimetom iznutra. Uz svaku našu kavicu su bili nezaobilazni. Kolačići se mogu pronaći u bilo kojoj slastičarnici u gradu i to pod nazivom Pasteis de Nata, no ipak originalni su ovi baš u Belemu i najstarijoj slastičarnici Casa Pasteis de Belem koja datira iz 1837.godine.

Torre de Belem što u prijevodu znači belemska kula koja je imala ulogu u čuvanju luke kao i samog grada te spomenik Otkrićima sačinjavaju zapadni dio grada.

Na zapadnom dijelu grada se nalazi i most 25.travnja koji je ujedno i najviši most u Europi, a građen je prema konstrukciji mosta u San Fransicu. Prelazeći preko toga mosta prolazi se kraj kipa Isusa Krista, rađenog prema replici onoga iz Rio de Janeira.

WELCOME TO DISNEYLAND

Na pola sata vlakom od Lisabona, nalazi se jedan mali ali značajan gradić pod zaštitom UNESCO-a, Sintra. On je još i nazvan – portugalski grad kraljeva. Obiluje brojnim palačama od kojih je jedna od najljepših i najfascinantnijih Nacionalna palača Pena (Palácio Nacional da Pena), isprva je bila mali jeronomitski samostan iz 16. stoljeća koji je potpuno srušen u potresu koji je uništio Lisabon 1755. godine.

Ferdinand II. Portugalski ga je pretvorio u romantičarsku palaču kraljevske obitelji, a danas je u vlasništvu države. Ono što čini ovu palaču posebnom su šarene boje zidova, zanimljive kule, prolazi, prekrasni vrtovi i šetnice što podsjeća malo na Disneyland. Palača Pena je jedna od najinteresantnijih stvari koje sam u životu vidjela i nezaobilazna je pri obilasku Sintre.

„WHERE THE LAND ENDS AND SEA BEGINS”

Iz Sintre polazi autobus do najzapadnije točke Europe (ne računajući Island) – Cabo da Roca. Oceanski zrak i vjetar koji nas je ošinuo čim smo se iskrcali iz autobusa je ustvari i bio moj prvi doticaj s oceanom. S obzirom na to da je tamo vrijeme uglavnom veoma maglovito, lutrija je bila potrefiti sunčano i vedro vrijeme, no kada se nalazite na takvome mjestu ništa vam nije važno, uživate u datom trenutku.



Na Cabo da Roci  ne nalazi se mnogo toga, samo svjetionik, kafić te mala suvenirnica. Ipak treba biti oprezan, s obzirom na to da turisti žele dobiti što ljepše slike s ovoga mjesta, vidjeli smo da se penju po nepristupačnim i opasnim terenima, a s obzirom na to koliko je puhalo lako su se mogli naći u nezgodnoj situaciji i ozlijediti se ili pak izgubiti glavu.

Nakon brojnih obilazaka, neprestanog penjanja po gradskim ulicama jer ipak je ovo grad na sedam brežuljaka u kojem su neke ulice toliko strme i uske da je jedini način obilaska tramvajima koji voze polako kako bi ljudi mogli uživati u panorami. Lisabon nas je potpuno osvojio svojim šarmom, prirodnim ljepotama netaknutim od strane čovjeka, arhitekturom i umjetnosti.

To je grad s dušom u kojemu smo se osjećali sigurno, slobodno, sretno i pripadajuće. Svaka minuta provedena tamo je bila ispunjena. Kada se nađeš u takvom gradu, zaboraviš na sve svoje obaveze, probleme i jednostavno se upustiš u užitak i avanturu.

Nije moguće svaki trenutak  zabilježiti fotografijom ali uspomene su zato one koje nam zauvijek ostaju u sjećanju.

Obrigada Lisabon, vidimo se uskoro!

Karla Bulica

Komentiraj članak

Komentari