'U poslu ništa ne prepuštam slučaju'

LINDA BEGONJA O LUKRECIJI: 'To je žena koja se ne uklapa u ovaj mentalitet, žena na rubu živčanog sloma, u potrazi za odbjeglim mužem '

Uoči prve ovosezonske dramske premijere na festivalskim kazališnim daskama - „Kafetarije“ u režiji vrsnog Vinka Brešana, porazgovarali smo s najmlađom sudionicom ovogodišnjeg dramskog programa. Nasmijat ćete se, ali Linda Begonja, odnosno Lukrecija, uistinu je glumica s najkraćim stažom na Dubrovačkim ljetnim igrama. Štoviše, ovo joj je prvi put!

Linda Begonja u svojoj nutrini skriva suštinu teatra - umijeće transformacije, osobe koja pršti toplinom, blagošću, nenametljivošću - osoba sa kojom bi, mada se vaše poznanstvo svodi na svega nekoliko minuta, mogli provesti sate pretresajući najzakučastije teme. No kada se podigne zastor, upale svijetla, kročivši na pozornicu ona postaje beskompromisna umjetnica , punokrvna žena, isključiva u svom naumu da se vaše oko zadrži na njoj. Gluma, priča, za nju je još od djetinjstva bila prvi izbor, bolje rečeno poziv. No, kako to obično biva, život se poigra s našim željama. Bit će to možda najveći test njene odlučnosti.

Bila sam djevojčica od tek 18 godina koja stasa u gradu na kojeg padaju bombe. Nisam željela dopustit da mi to odredi život. Istina, bili smo u skloništu, bez vode i struje, ali nisam željela odustati. Prve dvije godine sam bila u užem izboru na Akademiji dramskih umjetnosti, ali nisam uspjevala proći taj zadnji krug. Odlučila sam upisati fakultet koji će mi kasnije biti od pomoći“.

'ZVALI SU NAS "LUZERIMA" JER SMO BILI DRUGAČIJI' 

Nakon završene dvije godine kroatistike i književnosti, Fortuna joj se nasmiješila: „Paralelno sam završavala oba studija. Ispočetka mi je bilo jako teško. Moji dolje su još bili pod opsadom. Putevi su bili odsječeni. Kad bi se vraćala u Zadar uvijek smo morali ići nekom okolnom rutom. Mnogo sam plakala. Moram priznat da tek sada, u ranim četrdesetima, mi je došlo do mozga što smo sve prošli. Mislim da svi mi imamo neku vrstu PTSP-a. Žalosno je što patnja u većini slučajeva ljude ne čini boljima, empatičnijim za druge“.

Akademija je bila gorko-slatko razdoblje, nastavlja Begonja: „Imali smo jednu jako neobičnu klasu, punu različitosti. Tu su bili Milijvoj Beader, Nerma Kreso, Mario Mirković, Mladen Vulić, Ecija Ojdanić, Bojana Gregorić, Drago Utješanović, Ana Horvat, Dražen Šivak... Zvali su nas 'luzerima' jer smo bili drugačiji. Tad sam dobila i svoj prvi angažman. Bilo je to vrijeme kad se upravo spremala Oluja. Igrala sam ulogu Omelije u 'Predstavi Hamlet u selu Mrduša Donja', Mustafe Nadarevića, koja je bila jako kritična prema tadašnjem HDZ-u. Bili smo na turneji Jadranom. Bilo je sablasno posjećivat ta mjesta. Nigdje nikoga u srcu sezone, samo mještani. Dvorane su, doduše, bile pune“.

Zahvaljujući Nadarevićevoj Omeliji ubrzo je postala članicom glumačke trupe Satiričkog kazališta Kerempuh kojeg i danas zove svojom matičnom kućom. „U vrijeme tih nježnih godina, kada stasavaš kao glumica, na mene je silno utjecao gosp. Mustafa Nadarević. Ono je prepoznao to nešto u meni. Prije njega, naravno tu su bili Tomislav Durbešić i Damir Munitić, no i čitavo društvo okupljeno oko 'Predstave Hamlet u selu Mrduša Donja', poput Vanje Drach, Danka Ljuštine, Vlaste Knezović. Kasnije, u Kerempuhu sam radila s mnogo ljudi od kojih uistinu možeš štošta naučit: Eduard Miler, Paolo Magelli, Božidar Violić...“.

'ZASTRAŠUJUĆE JE DA KAO GLUMICA MORATE ISKAKATI IZ PAŠTETE DA LJUDI NE BI ZABORAVILI DA POSTOJITE'

Za igru pred kamerama, samokritički se osvrće, je sazrela relativno kasno: „Film 'Maršal', kojeg je režirao Vinko Brešan, bio je moj prvi susret s filmskom kamerom. Odmah nakon toga došao je 'Garcia' Dejana Šorke. To su bili moji prvi filmski koraci i tu sam jako puno naučila o filmskoj glumi. Kasnije sam postala puno sigurnija pred kamerom i to sam osjetila radeći na ulozi  majke, folksdojčerice, u filmu Lea i Darija. Nemam problema raditi sapunice jer mislim da je to, s obzirom na mali broj filmskih produkcija kod nas, sjajna način da glumac ostane u kondiciji pred kamerom. Johnny Depp je jednom prilikom, govoreći o seriji 21 Jump Street koju je snimao u drugoj polovini osamdestih, rekao da je to za glumca sjajna praksa. Problem za glumice u hrvatskom filmu je i činjenica da je puno manje ženskih uloga, a rijetki su scenaristi koji znaju napisati punokrvne ženske likove i izaći iz prevladavajućih stereotipa."

Godine 2006. okušat će se na malim ekranima u sit-comu „Ne daj se, Nina“. Priznaje, predrasude o sapunicama kao bankomatima za podizanje novca su istinite, ipak joj nije svejedno u čemu igra. „Ako je tekst lošiji, bilo ispred kamere ili u teatru, dat ću sve od sebe da zadržim tu radost igre. Nemam figu u džepu. Važno je vjerovati u ono što radiš. Repertoar varira. Mislim da sam u ovih 20 godina ostala sebi dosljedna. Imala sam lijepi put. Od plaće kazališne glumice se može preživjeti, ali drugi poslovi taj posao čine svakako lagodnijim, a i predstavljaju i drugu vrstu izazova. Od televizijskih serija bih izdvojila dvije koje svojom kvalitetom znatno odskaču od hrvatskog prosjeka. Riječ je o 'Patroli na cesti' koju je režirao Zvonimir Jurić i 'Počivali u miru' koju su kreirali Goran Rukavina i Koraljka Meštrović. Žalosno je što je većina produkcija vođena isključivo što bržom zaradom, sa što manje ulaganja. Američka televizijska produkcija privlači sve više afirmiranih filmskih glumaca. Pogledajte House of Cards, True Detective, Transparent, Breaking Bad ili Mr. Robot. Neki dan me jedna novinarka u intervjuu pitala: 'Pa gdje ste? Nema vas dugo na TV-u'. Odgovorila sam joj da sam zadnje snimanje odradila 2015., sad je 2016. Zastrašujuće je da kao glumica morate iskakati iz paštete da ljudi ne bi zaboravili da postojite."

'INSPIRACIJU SAM TRAŽILA U FILMOVIMA FELLINIJA I LINE WERTMULLER'

Od dramskih žanrova pak Linda Begonja naradije odabire tragikomediju: „Jako volim raditi s Oliverom (Lindin partner, redatelj Oliver Frljić) koji dekonstruira klasične dramske forme, ali i s redateljima koji rade klasiku  na dobar, suvremen način, čega kod nas, nažalost, ima jako malo. S jednakom radošću radim u institucijama, ali i u nezavisnim produkcijama. U lijepom sjećanju mi je suradnja s redateljem Sašom Božićem na projektu Sramota, po romanu J. M. Coetzee, rađena u koprodukciji Eurokaza i ZKM-a. Naša Kafetarija, koju bih žanrovski odredila kao tragikomediju, predstavlja novo čitanje ovog dramskog teksta, punog mediteranskog naboja i zbog toga toliko bliskog dubrovačkoj publici. Drago mi je da je ovo novo scensko čitanje Goldonijeva lica nadogradilo kroz improvizacije koje jako volim raditi. Predstava je puna filmskih i glazbenih citata iz vremena kultne predstave Tomislava Radića.

Lurkrecija, lice koji igram, je stranac u Gradu, netko tko ne pripada niti njegovom mentalitetu, niti socijalnom okviru. Ona unosi i dijalektalnu razliku i jezično nerazumijevanje, što je uvijek komediografski potentno. Riječ je o ženi na rubu živčanog sloma, u potrazi za odbjeglim mužem, ženi koja pristaje ostati u okvirima svog malograđanskog braka. Cijela predstava je scensko-glazbeni hibrid, a ja sam inspiraciju za ovu svoju ulogu tražila u filmovima Fellinija i Line Wertmüller. Cijelo vrijeme sam slušala talijansku pjevačicu Minu jer njena scenska i vokalna prezencija ima onu vrstu teatralnosti koju sam ovdje tražila."

Sa Lukrecijom ne dijeli mnogočeg zajedničkog, osim naravno činjenice da su obje 'fureste' u ovom Gradu: „Ovdje sam se po prvi puta okušala u purgerskom dijalektu“. Za potrebe uloge nebrojeno puta pogledala je „Tko pjeva zlo ne misli“ i ondje pronašla jezik kojim će govorit njena Lukrecija – „jezik te zagrebačke malograđanštine koje se prave silnim damama, a doma jedu paštetu i pi**araju se sa muževima“, objašnjava.

'ŠUMOVI, VIKA, BUKA IZ KAFIĆA, SAM ZVONIK TE MOŽE ZBUNIT'

Na pitanje kako se pak snašla s pjevanjem, odgovara: "Prvi tjedan nismo imali bubice. Derala sam po glasnicama. Imam dva songa - jedan trailer-song i jedan s Nikšom Kušeljem koji je pravi 'bombončić'. Velika mi je čast imati duet s jednim od najljepših glasova hrvatskog glumišta. Nikša ima nevjerojatnu impostaciju glasa. Ambijentalni teatar je uvijek dvosjekli mač. Kad sam prvi put vidjela taj prostor on je izgledao kao operni. Čak sam malo potonula misleći - nećemo ovo uspjeti. Bubice nisu prirodni element u našem teatru. Mislim da bi se jako trebalo uložiti u tehniku ako ćemo tako raditi. Taj zvuk jako je metalan. Shvaćam Maninu namjeru kad govori o 'sabotaži'. Ipak je ovo žila kucavica grada koju je teško nadglasati. Šumovi, vika, buka iz kafića, sam zvonik te može zbunit ako nisi sto posto koncentriran. No mislim da smo uspjeli primiti Grad u našu izvedbu. Ali Grad bi se trebao odlučiti koga će podržati - ovaj festival da se vrati na razinu koju je imao sedamdesetih godina kada su se radile velike i kvalitetne produkcije“.

Mada je rođena i odrasla u Zadru, Linda Begonja naočigled ne gaji prepoznatljive dalmatinske komunikacijske manire „vike i dreke“. „Nisam tipična Zadranka. Van scene sam jako mirna. Osobno koristim duhovne metode putem kojih sebe stavljam u ulogu promatrača. Promatram svoje akcije i ne ljutim se na svoje reakcije. Kako sebe promatram, tako i ljude oko sebe. Imam faza i kad postanem zmaj. Takvo nešto se dogodi, možda, svake tri – četiri godine. Često sam se osjećala kao stranac u svojoj sredini, u dubini nisam osjećala nikakvu pripadnost, bilo ideološu, vjersku ili nacionalnu. To je moj Munchov krik, jer zbog takvih opredjeljenja jedni drugima nanosimo zlo. Čemu? To ne bi smio biti smisao našeg života“.

Kad je pak posrijedi perfekcionizam u njemu je do zadnje kapi krvi, prpošno govori, vijerna. „U poslu ništa ne prepuštam slučaju. Jako je dobro zaključio moj kolega Nikša Kušelj – gleda me i gleda ova dva mjeseca na probama, smije mi se i kaže: 'Ne odustaješ ti, a!?'. Ne odustajem! Čemu radit ovaj posao ako ću odustati. Borit ću se do kraja, naravno, u okvirima koje postavlja koncept predstave. Jednako mi je važno da u procesu rada na predstavi kolege uživaju jednako kao i ja. Teatar je kolektivna umjetnost. Dok radimo i izvodimo predstavu, mi postajemo mala zajednica“.

 

Komentiraj članak

Komentari