Intervju

LAZAR BADANJAC: Dubrovčanin koji se popeo na Kilimanjaro, a sanja o Mount Everestu! (FOTO)

Dubrovčanina Lazara Badanjca ne treba puno predstavljati. Znate, to je onaj momak koji se popeo na Aconcaguu, najveći vrh Južne Amerike. E, da, popeo se i na Kilimanjaro! Kada se ne penje po planinama, bavi se alpinizmom i speleologijom, a član je i Hrvatske gorske službe spašavanja. Razlog zbog kojeg smo baš sad odlučili popričati s ovim svestranim Dubrovčaninom, osim da nam iz prve ruke dočara kako je stajati na nešto više od šest tisuća metara, je i projekcija filmova o poljskom alpinizmu, Art of freedom i Kukutzka, koji će se uskoro prikazivati u Lazaretima.

Opišite nam to posebno iskustvo penjanja na Kilimanjaro.

To je posebna planina, u svakom pogledu. Od Afrike u kojoj se nalazi do povijesti penjanja na samu planinu te činjenice da se
svake godine 25 tisuća ljudi krene penjati na Kilimandžaro. Tada mi nije baš bilo posve jasno da je to ipak planina visoka skoro 6000
Slika u članku
Na vrhu Kilimanjara
metara, a ako znamo da se mi sada nalazimo na 10tak onda taj podatak još više ima svoju težinu. Cijela ekspedicija na Kilimandžaro traje 20tak dana, to naravno ovisi da li ćete poći na neki od safarija u Tanzaniji, Serengetti, Lake Manyara, Ngorongoro ili ćete se kupati u tirkiznom Zanzibaru. Samo penjanje na planinu traje najmanje 5 dana, a poželjno je radi aklimatizacije izdvojiti 6 dana.

I, kako je bilo na vrhu?

Mi smo penjali 5 dana i nismo bili dobro aklimatizirani pa smo imali izvjesnih problema ali smo na kraju ipak popeli i uživali u pogledu na snijegove Kilimanjara koji se na žalost zbog globalnog zatopljenja tope i smatra se da će nestati do 2020. godine.

Pretpostavljam da vam je od od svih planina na koje ste se popeli Kilimanjaro ipak najdraža?

Nekako nam svima u sjećanju ostaju prve stvari koje napravimo pa tako i meni. Planina Kilimanjaro je definitvno nešto što će mi
zauvijek ostati u pamćenju, naravno kao i svi ostali uspjesi, baš kao prva 'prava' planina na koju sam se popeo. Ne samo zbog njezine
možda karizme i cijele te fame oko Ernestove knjige i kasnije filma Snijegovi Kilimanjara već cijele Afrike koja ide u kompletu samog
penjanja na planinu.
 
 

Afrika je poseban svijet, isprepliće se tuga, zbog siromaštva na koje konstantno nailaziš, kad vidiš kako taj narod živi, sa koliko malo novaca, oni u stvari preživljavaju, i radost, prvo što imaš priliku doći u Afriku i vidjeti lijepotu crnog kontineta iz prve ruke. Priroda koja se toliko razlikuje od naše, životinje, ljudi, sve je to što ekspediciju u Afriku čini jednistvenom. Naravno kao i većini
alpinista, planinara najveći san mi se popeti na najvišu planinu na svijetu Mount Everest. Iako je zbog te silne komercijalizacije uspona
Everest izgubio dio te svoje magije ipak ostaje nešto što je posebno svima. Kad uđeš duboko u taj svijet shvatiš koliko je zemaljska kugla
velika, koliko tih udaljenih, nepristupačnih planina ima i kad kreneš u sanjarenja, razmišljanja vrlo lako se možeš u cijeloj toj priči i izgubiti
naprosto ne znajući gdje ćeš prije, e pa to se meni trenutno događa. Sa svih strana pljušte ekspedicije a ja ne znam gdje bi...
Slika u članku
Na najvećem vrhu Južne Amerike

Kako izgledaju pripreme za neku ekspediciju?

Svaka ekspedicija je različita od druge a opet su sve nekako slične, naravno po pitanju fizičkih priprema. Više je segmenata priprema, od tehničkih do psihofizičkih. Na sreću moj aktivni angažman u HGSS-u mi je donio dobar dio tehničkog i teoretskog znanja koje sam kasnije
 
 
primjenjivao na usponima. Konstantni usponi donose iskustvo koje se nigdje ne može naučiti osim na planini i svaki put se nešto novo nauči, a to iskustvo kasnije donosi psihičku stabilnost koja uz kvalitetne fizičke pripreme čine uspon na neku planinu sigurnijim. Naravno da je u trenutku priprema fizički dio najteži i iziskuje puno odricanja, u vidu izdvajanja vremena, pravilne prehrane i usvajanju novih teoretskih znanja i upoznavanja sa samom ekspedicijom.

Jeste li se ikad našli u situaciji da ste se na nekoj od ekspedicija bojali za svoj život ili za život partnera?

Na sreću ili na žalost, jesam! Na sreću zato što sam iz te situacije izvukao veliku pouku, a na žalost jer smo toliko bili blizu smrti da je to jedno dugo vrijeme ostavilo popriličnu traumu u meni. Naime, penjali smo najviši vrh Austrije, Grossglockner (3798m) u zapadnom Tirolu i iako smo znali da dolazi promjena vremena, odnosno oluja mi smo ipak odlučili da ćemo riskirati. Svatko tko se bavi ovim sportom zna da su situacije kad moraš odlučivati stalne, a te odluke se nerijetko odnose na odluke o životu ili smrti i samo mala kriva procjena može vrlo lako dovesti do tragedije.
Slika u članku
Zalazak sunca na Aconcaqui

Dakle, penjali smo Grossglockner na samom početku penjačke sezone, krajem šestog mjeseca i još uvijek je bilo dosta snijega i leda, nama to nije predstavljao problem, jer smo imali dovoljno znanja i iskustva po tom pitanju da smo to mogli dosta elegantno odraditi sa čistim uživanjem u penjanju. Iako je promjena vremena dolazila mi smo uporno penjali prema vrhu da bi
se u jednom trenutku našli potpuno u oblacima, ali doslovno. Do vrha nam je ostalo cca 50tak metara kad su oko nas počeli udarati gromovi, ja kao prvi penjač sam bio na nekih 10 metara zračne linije kad su dva groma opalila u križ koji se nalazi na samom vrhu. Sve oko i u meni je zujalo, naboj se doslovno mogao osjetiti u zraku. U tom trenutku mi nije ništa bilo jasno, ali kad smo se na kraju sputili postalo mi je kristalno jasno koliko smo bili blizu smrti. A kroz daljnje penjanje gdje sam po planinama susretao spomenike ljudima koje je ubio grom iznova sam shvaćao dar koji mi je netko dao jer sam danas živ. Nakon toga kad zagrmi ja i miš koji živi u mene u kući se
zajedno sakrivamo (smijeh).

Koliko je potrebno ulaganja u penjanje, zahtjeva li to dubok džep?

Kao i u svakom sport tako i u penjanju potrebno je puno ulaganja i odricanja. Velikoj većini nas koji se penjemo to je hobi i svi imamo neke naše živote gdje živimo i radimo, a sva ta odlaženja u planinu je naše slobodno vrijeme koje smo odlučili potrošiti tamo negdje i nije nam žao koliko god bili neshvaćeni u tome. U početku su to sitnice koje u pravilu nisu skupe, par malo boljih cipela, ruksak i vjetrovka su dovoljne za zadovoljiti osnovne potrebe, a kasnije kako ambicije rastu tako rastu i troškovi koje možemo zbrajati i u četveroznamenkastim brojkama, a pri tom mislim samo na opremu dok ekspedicije, primjerice na Everest mogu koštati i preko 150 tisuća kuna.

Kako ste uopće ušli u taj cijeli svijet penjanja, kad se rodila ljubav prema alpinizmu?

Iako cijeli svoj život skačem po brdima i stijenama, naravno samoinicijativno i nikad nisam bio član planinarskog društva, sam
Slika u članku
Lazar sa teretom od 32kg
prema Aconcagui

moj ulazak u cijelu tu priču je bio sasvim slučajan. Naime, moj kolega Zoran Ateljević, tadašnji pročelnik HGSS Stanice Dubrovnik je tražio članove za Gorsku službu, a kako se netom prije toga desila strašna tragedija na Kornatima gdje su članovi Gorske službe imali zapaženu ulogu, meni se to nekako savršeno poklopilo da se i ja učlanim u tako jednu plemenitu volontersku organizaciju i nakon
toga je sve išlo još spontanije i prirodnije jer sam vrlo brzo prepoznao tu silnu strast za takozvanim outdoor sportovima.

Sigurno se sjećate svog prvog vrha kojeg ste osvojili. Kad je to bilo i gdje?

Hm, jako se teško sjetiti takvog podatka, samo mogu reći da je planina Sniježnica bila jedna od prvih planina koju sam popeo i u kojoj sam našao sve potrebno da me zaintrigira da nastavim sa penjanjem po ostalim planinama koje su slijedile u mojoj nazovimo to 'karijeri'.

Koliki je interes za planinarenjem i speleologijom u Dubrovniku?

Velika većina planinarskih, alpinističkih, sportsko penjačkih i speloloških društava u Hrvatskoj pa tako i u Dubrovniku bi htjeli
imati više aktivnih članova koji doprinose radu pojedinog društva. Svi ti sportovi su vrlo specifični, od psihičkog, fizičkog do tehničkog
segmenta pa sve do, gore navedenog, slobodnog vremena. Kroz naše društvo HPD Sniježnica kroz 5 godina našeg postojanja je
Slika u članku
Na dnu Lukine jame

 

prodefilirao u stvari veliki broj ljudi dok ih se jako mali broj zadrži, stotine je razloga zašto ali taj manjak vremena se uvijek iskristalizira kao najčešći razlog. Konkretno u Dubrovniku interes za navedene sportove je, pa čak bi mogao reći velik, uvijek netko nešto pita i ugavnom su pozitivne reakcije, ali na kraju kad rečeš dođi na sastanak ili ih pozoveš na lagani uspon na Sniježnicu na žalost velika većina ne dođe. HPD Sniježnica ima manje više 50 članova i uvijek se netko nađe za kvalitetno druženje ili za ozbiljan rad u vidu projekata na kojima vrijedno radimo.

Koliko uspješno funkcionira HPD Sniježnica?

Bez obzira što sam član, mogu reći da dosta dobro funkcionira. Nedavno smo proslavili 5 godina i kroz taj period se napravilo stvarno puno posla, stvorila se baza članova koja je osim što se penjala na najveće vrhove svijeta, spuštala u najdublje jame, penjala teške sportske i alpinističke smjerove, napravila iznimno kvalitetne tri speleološke škole, jednu planinarsku školu, bilo smo na odličnom putu da napravimo i alpinsitičku školu, markirali nebrojeno kilometara staza i skupili podosta vrhunske opreme. Imamo odličnu suradnju sa Gradom Dubrovnikom i Javnom ustanovom za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima gdje
Slika u članku
Pokušaj uspona na Matterhorn

direktnom komunikacijom radimo na iznimno interesantnim i zahtjevnim projektima iz kojih se djelom i financiramo. Najviše članova dobijemo kroz škole koje radimo jednom do dva puta godišnje, a i ovo je mala sredina i svatko svakoga zna tako da dosta članova dođe preko direktnih poznanstava. Uglavnom u HPD Sniježnici se vrijedno radi I svatko tko je željan novih poznanstava, spoznaja, kvalitetnih druženja, pomicanja vlastitih granica je dobro došao!

Što trebaju znati oni koji bi vam se htjeli priključiti?

Moraju znati da, kao i pri školovanju u 'stvarnom' životu pa tako i u outdoor sportovima, je najbolje krenuti kroz planinarsku školu, gdje se uče osnovna znanja potrebna da bi se na siguran način kretali po planinama. Planinarska škola je osnovna škola na koju se nadovezuju speleološke, alpinističke, sportsko penjačke škole i kasnije ako netko želi proširiti znanje u vidu tehnika spašavanja na osnovu jedne od tih škola može pristupiti HGSS-u.
Vaši čitatelji imaju sreću jer upravo HPD Sniježnica sredinom ožujka organizira svoju 2. Planinarsku školu na koju se
mogu svi profili ljudi prijaviti, a više informacija mogu saznati, a gdje drugo nego na Facebook stranici društva te na www.hpd-snijeznica.hr
ili na mail hpdnijeznica@yahoo.com.

I na kraju filmovi koji se večeras prikazuju u Lazaretima.

Organizator projekcija je inicijativa 'Penjati se mora'. Filmovi govore u poljskom alpinizmu 80ih godina. Alpinizam je u to vrijeme u Poljskoj bio specifičan budući da se radi o generaciji koja je bila avangarda svjetskog alpinizma, potpuno je zavladala Himalajom, a istovremeno, Poljska je doživjela veliku represiju te vriju nadolazeće društvene promjene...

Komentiraj članak

Komentari