SLUČAJ VUKOJEVIĆ

STRAHOTE TITOVIH KAZAMATA: Knjiga o Udbi i ljudima koji su stvarali Hrvatsku nakon koje će vam biti neugodno

Bio Vice Vukojević (78) nekome simpatičan manje ili više, mora mu se priznati upornost u razotkrivanju ratnih i poslijeratnih zločina komunističkih vlasti i djelovanja represivnog aparata, osobito tajnih službi kroz pedesetak godina totalitarnog sustava. Svoje životno djelo okrunio je masivnom knjigom, po opsegu sličnoj nekakvom srednjovjekovnom manuskriptu ili psaltiru – u 1200 stranica i nekoliko kilograma teškom uvezu složio je cijeli svoj prijeratni politički put.

Riječ je o knjizi "Dosje 240271", koja je označavala zbirku njegovih (zlo)djela u arhivu jugoslavenske tajne službe Udbe. Ako ništa, fascinira nevjerojatna količina energije koju su tajne službe uložile u praćenje i opisivanje svakog Vukojevićevog koraka kroz punih trideset godina – operativna obrada nad njim započela je 1959. a zaključena 1989. godine – pa ova knjižurina čini vrijedan pogled u rad represivnog aparata, koji se bavio svojim građanima koji su imali "sumnjivo razmišljanje".

Knjigu je Vukojević promovirao najprije u Münchenu, dan prije nego je svjedočio na suđenju Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaću, visokim dužnosnicima Udbe osumnjičenima za sudjelovanje u ubojstvu emigranta Stjepana Đurekovića 1983. godine, a turneja će se nastaviti sljedećih mjeseci i u Hrvatskoj.

Listajući knjigu, koju najvećim dijelom čine dokumenti iz obrade, zapisnici sa saslušavanja i suđenja - Vukojević je u četiri navrata zatvaran i jednom otet - čovjek mora osjetiti nelagodu, posebno upornošću Udbinih operativaca i vojske doušnika i informatora, čija imena i nakon 1990. nastavljaju kolati među "promicateljima demokracije" u Hrvatskoj. Kodna imena na marginama knjige otkrivaju poznate intelektualce, fratre, svećenike, političare, aktivne sve do današnjih dana. Rezime operativnog dnevnika Udbe otkriva kako u Vukojevićevu životu nakon 1959. nije bilo godine, gotovo ni mjeseca da o njemu nije sastavljena barem službena zabilješka.

- Dosje jugoslavenske Službe državne sigurnosti o Vici Vukojeviću, upotpunjen dokumentima iz sudskih spisa i arhiva Službe javne sigurnosti, ogledan je primjer djelovanja jugoslavenskih javnih i tajnih sigurnosnih službi i pravosuđa u razdoblju komunističke Jugoslavije protiv hrvatskih domoljuba i političkih neistomišljenika. Taj dosje potpuno otkriva politički motiviranu pozadinu progona kojima je upravljala Partija pomoću tajne policije i instrumentaliziranog pravosuđa. Represivan aparat jugoslavenske komunističke države, kako tajno-policijski, tako i pravosudni, bio je samo produžena, izvršna ruka koja je provodila ideologiju i program KPJ - navodi Bože Vukušić, nekadašnji hrvatski politički emigrant i publicist, koji je nakon povratka u domovinu radio u hrvatskim obavještajnim službama, te u Komisiji za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava s Vukojevićem.

Zavičajni klubovi za špije

Što o njemu piše u Dosjeu 240271?
Još u osmom razredu imotske gimnazije 1956. godine Vukojević dolazi u sukob s političkim strukturama nakon što je na satu povijesti upitao zbog čega je Boka kotorska 1945. godine isključena iz Dalmacije kojoj je stoljećima povijesno i pravno pripadala. Kažnjen je izbacivanjem iz đačkog doma, a iste godine upisuje Pravni fakultet u Zagrebu, gdje pravo na smještaj u studentskom domu dobiva tek na trećoj godini studija. Prvi zapis imotske Udbe o njemu datiran je u 1957. godinu i naslovljen "po liniji ustaštva" a spominje se njegovo dopisivanje s gimnazijalcem Antom Rebićem koji je označen kao "neprijatelj". No, 1959. godine otvara se konkretna "Operativna obrada" nad njim koja će trajati puna tri desetljeća.

Ondje stoji kako student Vukojević potječe iz ustaške obitelji (otac Jozo bio je član HSS-a), zamjera mu se da spominje nizak standard i veliku birokraciju, gimnazijski program u kojem se uči više srpski nego hrvatski jezik, te je označen kao "nacionalist".

Te su godine partijske vlasti osnivale, u sprezi s tajnim službama, zavičajne klubove studenata u Zagrebu, kako bi imale bolji uvid u ideološke i političke stavove studenata. Vukojević je član incijativnog odbora za osnivanje Zavičajnog kluba studenata s područja Ljubuškog i Gruda, no desetak studenata okupljenih na sastanku nisu znali kako je među njima i kolega kodnog imena "Jakiša", suradnik Udbe koji sastavlja podroban izvještaj o svemu što se govori. Na skupštini je u Upravni odbor kluba prošla lista na kojoj je samo jedan student bio član SKJ, te ih je Udba identificirala kao "narodne neprijatelje" i otad pratila svaki njihov korak.


U kratkom novinskom prikazu bilo bi nemoguće prenijeti sve Udbine dokumente o "protunarodnom" djelovanju Vice Vukojevića, a zabilježit ćemo kako je zbog studentskih demonstracija prvi put uhićen u lipnju 1959. godine. Otad je hapšen još četrnaest puta, odslužio je ukupno četiri godine zatvora u trinaest zatvorskih ustanova. Izvještaja o njegovu "kontrarevolucionarnom radu" - koji iz današnje perspektive djeluju čak i stupidno, no u to vrijeme se zbog sličnih optužbi lako gubila glava - ima bezbroj.

Hapšen je kao član "ilegalne nacionalističke organizacije", tijekom služenja vojnog roka Odsek bezbednosti je procijenio kako je njegova obitelj HSS-ovskog opredjeljenja, a time i "na liniji ustaštva", u akciji "Šestine", odnosno istrazi nakon bacanja protujugoslavenskih letaka s nebodera u Ilici 1965. godine, otet je i mučen; trideset dana nije jeo niti spavao, a tijekom ispitivanja bio je obješen za ruke zavezane na leđima. Nalijevali su ga litrama vode, gušili mokrim ručnicima, a tek nakon 66 dana istrage bio je "legaliziran" odnosno zakonito uhićen i pritvoren.

Ipak, oslobođen je optužbi za sudjelovanje u akciji "Šestine", ali je već 1967. obrađivan u akciji "Klek", kad je optužen kao "sekretar Hrvatskog oslobodilačkog pokreta" i "nacionalni šovinist koji je podržavao Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog jezika". Godinu kasnije Vukojević odlazi u Pariz, a Udba za njim šalje doušnike koji izvješćuju da s grupom istomišljenika "namjerava prići organiziranju nabave oružja".

Sumljivo hodočašće u Rim

Istražuju ga i zbog kontakata s Brunom Bušićem, suradnici javljaju o "religiozno socijalnim razgovorima" koje ovaj dvojac organizira na susretima s mladim ljudima i koje bi "mogli zloupotrijebiti". Operativne mjere u akciji "Dalmacija" 1970. godine bile su usmjerene na praćenje aktivnosti političke i ekstremne emigracije za vrijeme hodočašća u Rim povodom kanonizacije Nikole Tavelića, među trideset praćenih (Vinko Nikolić, Vilim Cecelja, Josip Milić, Bruno Bušić, Neven Šimac...) naveden je i Vukojević, a Udbino uho prisluškivalo je i zagrebačkog nadbiskupa Franju Kuharića. Udba je ovo hodočašće protumačila kao "pripremu demonstracija hodočasnika protiv SFRJ", a suradnik "Marko" je za Udbin honorar ponudio i informaciju o "pripremi atentata na druga Tita".

Prate ga i u SAD-u, otvaraju mu poštu, kontroliraju telefon, zapisuju svaki detalj s njegovih javnih nastupa i privatnih razgovora. Godine 1972. podignuta je nova optužnica protiv Vukojevića, sada zbog organiziranja "kontrarevolucinarne grupe koja je djelovala o okviru Matice Hrvatske da među iseljenicima hrvatske narodnosti u inostranstvu stvore mrežu organizacija radi širenja nacionalističko-separatističke ideologije i sinkronizacije svog nerijateljskog djelovanja...". Ipak, Vukojević se pred sudom uspio obraniti budući da je Matica u Parizu osnovana uz znanje Amabasade SFRJ i dozvolu francuskih vlasti. Sudac Vinko Madirazza koji ga je oslobodio uz jamčevinu nije prošao sljedeći reizbor, jer nije zadovoljio "moralno-političke kvalitete" po Udbinu mišljenju...

Udba nije odustajala od Vukojevića, redale su se akcije, hapšen je svakih nekoliko mjeseci, pretresan mu je stan, zaposlio se u zagrebačkoj "Novogradnji" gdje je odmah dobio "pratnju" i stalnu kontrolu. Vođeni su zapisi o stavovima njegovih kolega i susjeda o Vukojevićevu ponašanju, odlascima na godišnji odmor i medicinskim intervencijama, a prisluškivanjem telefonskih linija utvrđeno je da "često kontaktira s osobama koje djeluju s pozicija hrvatskog nacionalizma".

Operativna obrada nad Vicom Vukojevićem obustavljena je tek 11. travnja 1990. godine uoči prvih demokratskih izbora jer "nije bilo saznanja o novijoj neprijateljskoj djelatnosti".

Tko je autor?

Moje ime na koricama knjige je u zagradama, jer ja nisam njezin autor. Napisalo ju je 175 Udbaša, 110 javnih tužitelja i sudaca, te 51 tajni suradnik koji su se kroz trideset i više godina bavili mojim likom i djelom. To su njihova izvješća, preko tisuću stranica iz operativne obrade – komentirao je Vice Vukojević, koji ni sam ne zna nabrojiti za što je sve optuživan; ustaštvo, kontrarevoluciju, nacionalizam, protunarodni rad, terorizam, članstvo u organizacijama i akcijama u kojima nikad nije sudjelovao...
- Kad otvorite ovakav dosje o sebi, morate se zapitati: pa što sam to ja bio?! Lijepili su etikete kakve su htjeli, privodili i maltretirali koga su htjeli... Stoga ovo nije samo knjiga o meni, nego o svim hrvatskim domoljubima koji su se u tim vremenima usudili iznijeti svoje mišljenje i zbog toga su se našli na udaru malja Partije – zaključuje.

Vice Vukojević rođen je 1936. godine Veljacima kod Ljubuškog u BiH. U Zagrebu studira pravo, te uskoro dospijeva u zatvor. Nakon završetka studija 1967. napušta Jugoslaviju i odlazi najprije u Beč, a zatim u Pariz. U Parizu radi kao fizički radnik u "Renaultovoj" tvornici i piše doktorat iz međunarodnog prava. Istodobno se angažira na osnivanju ogranaka Matice hrvatske i putuje u SAD i Kanadu. U Jugoslaviju se vraća 1971. godine, ali opet završava u zatvoru zbog "kontrarevolucionarnog djelovanja Matice".

U HDZ-u se angažirao od 1989., na prvim izborima 1990. izabran je za zastupnika u Saboru, gdje ostaje još dva mandata. Kraće vrijeme bio je pomoćnik ministra unutarnjih poslova te predsjednik Društveno-političkog vijeća Sabora, a od 1991. godine bio je na čelu Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih zločina.

Na dužnost pročelnika Sedme uprave u Ministrastvu vanjskih poslova imenovan je 1993. godine. Protiv Vukojevića se u BiH vodila istraga zbog sumnje da je u logoru Vojno 1993. godine silovao 22-godišnju Bošnjakinju. Nakon više od deset godina odbačene su optužbe protiv Vukojevića zbog silovanja neidentificirane muslimanke, za koju se dokazalo da nije ni postojala. Od 1999. do 2003. godine bio je sudac Ustavnog suda.

Komentiraj članak

Komentari