PLOVEĆI SVIJETOM (2)

KAPETAN PERO METKOVIĆ: Kako sam spasio posadu, brod i teret...

Jutro u uvali Placenije. Generator se pokvario, brod se zaustavio. Nalazimo se van dohvata kontrolne službe prometa, plutajući na moru. Sunce se probilo između oblaka. More je tamno, a valovi su visoki. Valjamo se prejako...

Mi na mostu se smijemo i pričamo šale. Brod se i dalje ljulja. Teret starog željeza je pretežak.

Moje misli su opet u Dubrovniku. Kako su mi unuci? Imam ih četvero. Jedan dječak i tri curice. Daniel je najstariji. Ima deset godina. More je stravično. Tamni valovi su visoki i opasni. Prelijevaju se glavnom palubom. Vrata mosta su i dalje zatvorena. Brod se snažno valja.

Plutamo. Nebo je sivo i mračno. S vremena na vrijeme sunce proviri. Kvar generatora nije velika stvar. Uskoro će se popraviti.

U „Twilight" najprije sam upoznao Finky. Plesali smo break dance te noći. Ona je dobar plesač i divna djevojka iz Placentije. Kraljica plesa u „Twilight" plesnjaku.

Na moru je hladno. Zaustavljeni smo već par sati. More se razbija na glavnoj palubi. U kakvom su stanju pokrovi stiva?Jesu li dobro stegnuti? Osigurali smo brod za putovanje koliko smo mogli i trebali bi izdržati svako more.

„Motor je spreman!“... čujem iz makine. Polako krećemo naprijed. Kormilarim. Ručica kormila je postavljena na kontrolnoj konzoli. Jako je malen uređaj, samo šest centimenara dug.

Proveli smo tri sata čekajući popravak motora. Vjerojatno su ta tri sata spasili naše živote. Sad brod ponovo plovi. Zalijev Placentia je iza nas, a Atlanski ocean ispred. Meteorološke prognoze su loše. Grubo vrijeme se očekuje preko noći. Sunce se i dalje probija između oblaka. To je dobro. Čini nas sretnim.

Placentia je jako egzotično mjesto, mogu reći. Ljeti je prekrasno ovdje. U zaljevu love rakove i jastoge. Ribarska luka je divna.

Snijeg, snijeg i snijeg svaki dan. U „Tim Horton's“ kafiću je toplo. Ljudi su dosta ljubazni. Pijem kavu.

4. prosinca poslije podne. Brod napreduje na putu za Atlantik. Još uvijek se sunce probija između oblaka, ali more je nemirno, jako nemirno. Stara dama “Navi Wind“ polako se kreće. Brzina je manja od 5 milja na sat, ali se kreće. Napreduje na svom putu prema Mediteranu.

Dan je jako ružan. Brod je star oko trideset godina. Promjenio je nekoliko vlasnika i imena. Posljednje „Lady Remington III“. Prošla je toliko mora i luka što sam vidio u brodskim dnevnicima.

Moje su misli opet u Dubrovniku. Kako je moja unuka Ela? Ima samo pet godina. Što sad radi?

More postaje sve gore i gore. Južni vjetar nemilosrdno puše. Glazba dopire iz brodske užadi i kroz napuknuta vrata mosta. Vjetar doslovno pjeva. Pjeva meni, starom mornaru. Ali kakva je pjesma? Je li slatka ili gorka? I kakva je glazba što je vjetar svira? Ne, glazba vjetra sigurno nije slatka. Nije ni pjesma. Ali vjetar pjeva i svira. Pjeva nama. Staroj dami „Navi Wind“ i jedanaestorici pomoraca na njoj.

Razne misli mi kolaju glavom. Kako će biti u baru „Twilight“ večeras? Tko će biti tamo? Glazba je stvarno dobra i gosti su zadovoljni. Volio sam tamo plesati, naročito s Ashley. Jako je dobra plesačica.

Pada noć 4.prosinca. Stara dama polako plovi. Četiri milje na sat, tri milje, dvije... Brod posrće i jako se valja. More se prelijeva palubom. Otišao sam nešto pojesti. Nema nikoga u salonu. Glavni kuhar donio mi je jelo. Držim tanjur u rukama. Sve sa stola bi se prevrnulo i slomilo. Vođa palube uzlazi bos, zavrnutih gaća.

-Voda je u makini... kaže.

-Kako...?

-Voda ulazi kroz otvor ventilacije...

Ostavio sam jelo kod kuhara i otišao u makinu. Vođa palube je ispred mene. Gornji dio makine je mokar. Električna razvodna tabla s instrumentima je mokra. Generatori su mokri. Primjetio sam da je kapo u kutu. Pokušava zaustaviti ulaz vode kroz otvor ventilacije. Pokrov otvora je niti metar širok, ali voda prodire ispod njega i prska po uređajima u prostoriji.

Što uraditi? Sva gornja sekcija makine je mokra. Vratio sam se u blagavaonicu razmisliti što dalje. U međuvremenu se pojavio mazac.

-Voda ulazi s glavne palube....rekao je.

-Kako...?

-Voda poplavljuje makinu, stražnji dio... dodao je. - Jako...

Ponovo sam otišao u makinu. Nevjerovatno...Voda napoplavljuje strojarnicu.

-Ali odakle je ušla...? -upitao sam.

-S glavne palube... netko je odgovorio.

Odmah sam odjurio na most. Moram opet okrenuti kurs za zaljev Placentiju. Nema nikakvog drugog skloništa u blizini. Jedino je Placentia sigurna. Moramo se vratiti što je prije moguće.

Nazvao sam brodovlasnika. Odmah se složio s mojim prijedlogom. Moram okrenuti kormilo natrag za zaljev Placentia.

Stara dama posrće i valja se teško. Brzina je jako mala, jednu i po milju na sat. Uzeo sam ručicu kormila u ruku. Pet gradi lijevo. Polako...Polako... Stupanj po stupanj... Brod se pomiče u lijevo. Valovi se razbijaju na glavnoj palubi. Noć je neprovidna. Vrata mosta su zabrtvljena. Samo vjetar svira za nas. Brod se okreće stupanj po stupanj u lijevo.

Toliko buke dolazi s mosta. Što se događa? Vjetar i dalje pjeva svoju pjesmu, a bubnjevi sviraju sa stražnje palube.

-Što se događa...? -upitao sam.

-Odakle dolazi buka? -ponovio sam.

Tišina. Oba oficira palube su na mostu. Brod je u sjeverno istočnom kursu. Vraćamo se u zaljev Placentiu. Sporo se krećemo. Brzina je jednu i po milju. Brod se jako valja. Okrenuo sam kurs za uvalu Placentia 4. prosinca u 20 sati. Mislim da je moja odluka spasila posadu, brod i teret. To je bila jedina moguća odluka zasigurno. (nastavlja se...)

Komentiraj članak

Komentari