INTERVJU

KAD ODRASTEM, ŽELIM BITI MILANA VUKOVIĆ RUNJIĆ: 'Sjećam se još prije petnaest godina, kad bi dobila lošu kritiku otišla bi na grob moje bake plakati. To je bila grčka tragedija!'

'Ja neznam zašto se taj korov mržnje toliko uzgojio. Ja bi mržnju dekretom zabranila i ne bih se pritom osjećala kao diktator'.

Promotrite li njen izgled, neupoznati s njenim djelom, Milana Vuković Runjić, djelovat će vam pomalo suzdržano, pa čak kao uobičajena figura u plejadi likova pomodničarskog ženskog pera. Međutim, već prvom riječju razgovora, zaključujete kako je vaša sugovornica, možda najargumentiranija, izuzetno fluentna, širinom znanja i artikuliranošću zaprepašćujuće potentna književnica i dionica hrvatskog intelektualnog kružoka. Drugo mi ne preostaje, mada godinama starosti nismo odveć udaljene, nego li se poslužiti frazom: „Kad odrastem..., želim biti Milana Vuković Runjić!“.

„U pisanju sam kao Merkur sa krilatim sandalama, a kod proučavanja sam kao tromi Hefest, lagano lupam, tražim i kopam u noći.“

Napisali ste dvadesetak knjiga, sasvim jasno skloni ste fikciji, koja je bila vaša polazišna točka pri stvaranju Maksimilijana i Carlote?

Kad gledam sve svoje knjige one su jedno vrijeme bile baš fikcija, a potom su postale povijest. U tri - četiri zadnje knjige, a to su „Proklete Hrvatice“, „Proust u Veneciji, Matoš u Mlecima“, „Hotel u oblacima 1914.“ i „Faraon iz Ilice je mrtav“, silno držim do toga da sve povijesno što je unutra bude itekako potkrijepljeno. Recimo moj roman „Hotel u oblacima 1914.“ je knjižica na nekih 100injak stranica. Ja sam doista napravila ogromno istraživanje kao da radim monografiju o Srpanjskoj krizi i upravo radeći to istraživanje sam dobro proučila priče Maksimilijana i Carlote kao jednog od događaja koji je, tada star nekoliko desetljeća, ali itakako mogao biti poučan protagonistima 1914. godine. Mnogi od njih svjedočili su sudbini Maksimilijanovoj te im je mogla biti povod shvate kako više nije vrijeme za ekspanzionističke težnje i fantazije o velikim carstvima; ispušu svoje taštine i odustanu od toga da uđu u jedan stravičan rat. Ništa od toga se nije dogodilo, a meni je Maksimilijan ostao negdje u srcu kao zasebna priča, kao materijal koji se itekako još može proučavati i eto njega na Lokrumu. Nisam nikad se usudila intervenirati u povijest na taj način da je iznova pišem i mijenjam. Ono što sam se usudila napraviti je podići iz mrtvih, recimo mog dragog Antuna Gustava Matoša koji je umro nesretna tri mjeseca prije početka Velikog rata. Mislim da bi on imao doista što za reći i napisati o tome poznavajući kako je on inače pisao. Tu sam iskoristila mogućnost književnice da napravim nemoguće, ali nipošto u onome što je vjerna povjesna rekonstrukcija; od toga kako su likovi odjeveni; što jedu; piju; što puše; kako su odjeveni; kako su se osjećali... Jako pazim da poštujem ono što se doista odigralo. Kada dajem svoj pečat stvarima, onda je to jasno; tada Franjo Josip u jednom trenutku može letjeti iznad svoje zemlje, a mrtvi Matoš se diže iz groba.

Oduzima li vam sakupljanje i usvajanje materije mnogo vremena? Koliko potraje prije nego li prvu riječ ispišete na papir?

Jako brzo pišem. Samo pisanje mi oduzima relativno malo vremena u odnosu na koliko dugo kopam. Recimo za Matoša i Prousta, oni su nastali iz mog nenapisanog doktorata koji je najprije trebao biti samo Proust u Firenzi, onda Matoš u Veneciji. Shvatila sam da je Matoš ostavio neke nezaboravne stranice o svom izuzetno kratkom boravku u Veneciji i da ja mogu biti toliko drska da tih njegovih nekoliko sati pretvorim u čitavu knjigu jer sudbinske se neke stvari događaju. Ha! I kad se zaljubimo na prvi pogled to traje samo jedan tren, a obilježi nas za čitav život, pa tako Matoša Venecija. Taj ogroman svojevrstan roman – esej, odnosno esej – roman, nitko ga nije mogao kategorizirati, pa nije mogao dobiti ni jednu nagradu, on je doista 'bastard' kako bi se reklo je ljubavna priča moja dvojici omiljenih pisaca Matošu i Proustu. Kako bi to istražila su prošle godine, a pisala sam koliko traje jedna trudnoća. Uvijek je neka ekstaza prisutna u pisanju i potpuno predavanje priči. Ono kopanje prije može trajati strašno dugo. Moj krimić iz 1929. koji će, nadam se, iduće godine se naći na pozornici u režiji Krešimira Dolenčića, napravit ćemo kriminalističku predstavu sa šlagerima, za njega sam istraživajući gotovo osljepila. Pročitala sam sve novine iz 1929. da bi mogla društvenu kroniku grada tog ljeta što vjernije ispričat bez obzira što je u fokusu ubojstvo.  Ne (smiješi se), naravno meni je u fokusu to da mi zapravo nemamo adekvatno istražen društveni život. Imamo dosta knjiga koje govore o političkom životu koji je tada turbulentan, to je predvečerje Šestosječanjske diktature, ali što jedna lijepa mlada djevojka radi u Zagrebu, gdje izlazi, s kim se druži, što joj je važno, koje novine čita, to možemo pratit samo iz kataloga nekih velikih i važnih izložbi koje su bile u zadnjem desetljeću i, naravno, iz novina. Čak i taj moj 'light' proizvod, moj 'Malboro light', krimić iz 1929. me potpuno uništio. Dakle, potpuni je nesrazmjer proučavanja i brzine, lakoće pisanja. Tu sam kao Merkur sa krilatim sandalama, a kod proučavanja sam kao tromi Hefest, lagano lupam, tražim i kopam u noći.

„Nekad mi se čini da zaspem s mikrofonom u ruci!“

Pišete disciplinirano, imate li možda kakve rituale pri tome?

Jako teško nađem te potrebne arhipelage samoće, male unutarnje Lokrume na kojima čovjek može pisat. Kad ih nađem, kad ih steknem, onda mi je to glavni ritual, da sam sama. Živim previše živahno za pisca. Pirandello je tako lijepo rekao: „O si vive, o si scrive!“ – „Ili se živi ili piše!“. Ne možeš jedno i drugo. Ja sam poprilično aktivna, prisutna - već godinama vodim svoju školu pisanja sa jako puno đaka od 17 do 70 godina, držim predavanja, s Danijelom Rafaelićem također dosta nastupam... Nekad mi se čini da zaspem s mikrofonom u ruci, kao da sam neka parodija pjevačice. Međutim, meni ritual počinje kada odjednom shvatim da sam sama, da sam se sklonila od te buke i bijesa života. Onda imam taj komadić samoće koji je potpuno neophodan da bi se čovjek bavio pisanjem. Bilježim prvu godinu u kojoj nisam napisala nešto, jer previše je život podredio pisanje, bilo je dosta, više-manje, lijepih i zanimljivih događaja, ali nije bilo ti malih unutrašnjih arhipelaga samoće kada sam mogla pisati.

Što mislite o postavljanu vaših djela na kazališne daske, njihovoj ekranizaciji, možda čak na velikom platnu?

To se tek sve još uvijek kuha poput Faraona iz Ilice. Zatim moj roman za djecu, kojeg nisam stigla objaviti što je također danak mome životu, zove se „Vladimir i Matilda“. Rukopis sam poslala kazalištu lutaka, jako im se dopao, pa će to biti lutkarska predstava. Imam jednu malu djevojčicu od pet i pol godina s kojom stalno pričam priče, pa je jedna od njih o čarobnjaku, samohranom ocu, Vladimiru i maloj vještici Matildi. On muku muči kako da s njom izađe na kraj. Uvijek su mi očevi dirljiviji. Čini mi se da se malo manje bavimo njima; kako se očevi nekad nađu u situaciji da se sami brinu o svojoj djeci ili da nedovoljno, nakon razvoda, vide svoju djecu, pa strašno pate. To su još neka mjesta, čini mi se, zamagljena – očevi kao žrtve malih djevojčica ili velikih žena koje im brane da vide svoje djevojčice. To nije neka česta tema. Moj čarobnjak Vladimir se stvarno trudi da tu svoju malu vješticu dovede u red i ti njegovi dirljivi, zbunjeni napori, beskrajna ljubav su stvorili dosta neobičnu priču koja u sebi ima puno staroslavenske mitologije. Moja prva ljubav je bila grčka mitologija, ali odkako je izašla predivna Katičićeva trilogija o staroslavenskom mitu, topografiji, i još kad sam shvatila da je moja kuća ispod brda Perun, onda sam se brže bolje vratila tome. Ono što trenutno pišem je knjiga za odrasle sa staroslavenskim motivima.

„Nedostaje nam jedan Melkior Tresić, Giga Barićeva - lik kojeg znamo imenom i prezimenom prepoznajemo ga i svi smo se s njim poistovjetili.“

Promatrajući iz perspektive književnice i nakladnice, kako bi ocijenili hrvatski književni trenutak?

Trenutak hrvatske književnosti traje dugo. Ne samo u Hrvatskoj već i drugdje. Bez obzira na proliferaciju jako dobrih knjiga i pisaca, nedostaje onaj „jedan“ roman koji nas je sve obilježio. No, to nije samo problem Hrvatske već i dobrog dijela Europe. Nije neobičan slučaj nakon svih promjena koje su se dogodile nakon pada Željezne zavjese. Postavlja se pitanje bi li Bulgakov mogao uopće napisati „Majstora i Margaritu“ da ju nije pisao u tako groznim uvjetima. Treba li pisac, općenito, osjećati mučninu kako bi stvorio takvo nešto. Svakako, nedostaje nam jedan Melkior Tresić, Giga Barićeva - lik kojeg znamo imenom i prezimenom, prepoznajemo ga i svi smo se s njim poistovjetili. To je nešto što nismo uspjeli proizvest. Nismo krivi, ali vjerujem da će se i takvo nešto dogoditi.

Pratite li rad nekih živućih autora?

S mnogim hrvatskim autorima sam prijateljica. Izuzetno cijenim Borisa Perića koji sad piše nastavak svoje knjige „Vampir“ koja je izašla prije desetak godina. To je bila jedna jako lijepa slika naše stvarnosti prelomljena kroz priču o vampiru Juri Grandi, istarskom vampiru,  prema kojem je Bram Stoker vrlo vjerojatno kreirao svoga Drakulu. Naravno, tu su i spisateljice koje smatram izuzetno zanimljivima; poput Maje Hrgović, Olje Savičević... Ima jako dobrih spisateljica i književnika, ali nam nedostaje taj epohalni roman. Možda su se vremena promijenila pa je kolektivna indetifikacija preko knjige nemoguća. Možda će se stvorit neka mobilna aplikacija koja će nas svih zaludjet, poput ovih Pokemona, ne daj Bože!
„Ni svoj krimić ne mogu prodati u vlastitoj knjižari!“

Je li žanr književne kritike na izdisaju?

Književna kritika nema onu snagu i moć koju je nekoć imala - a to je da vi strepite nad time kakva će biti jer ona mijenja sudbinu vaše knjige, prodaju, hoće li ona biti nagrađena ili ne. Kritika kao takva, mislim da ne postoji. Postoje neki drugi fenomeni s druge strane, društvene mreže, ljudi koji su afirmirali književnost i čitanje poput Alis Pečarić Marić, njenog bloga „Čitaj knjigu“. Postoje drugi načini kako voljeti, popularizirati knjigu,ali kritke od koje nam se svima tresu gače ( sjećam se još prije petnaest godina, kad bi dobila lošu kritiku otišla bi na grob moje bake plakati, to je bila grčka tragedija) nema. Ni dobra kritika vas danas ne može toliko veseliti jer znate da nema taj domet i utjecaj.

Kakva je čitalačka publika u Hrvatskoj?

Ja imam jednu čudnovatu knjižaru u Teslinoj (Zagrebu) gdje još uvijek dolaze ljudi koji čitaju tešku, zahtjevnu, problematičnu književnost. U mojoj knjižari se ti žanrovi poput fantasyja uopće ne prodaju. Dakle, kakav je knjižar, takvi su i kupci. Prodaju se stari romani i veliki majstori riječi. Romani pisani početkom 20. stoljeća, krajem 19. Na tom otočiću moje knjižare, neizmjerno manjem od Lokruma, očito se okuplja publika koja čita takva što. Ni svoj krimić ne mogu prodati u vlastitoj knjižari!

O čemu se ne bi usudili pisati?

Meni bi bilo teško napisat nešto jako ružno. Kada sam bila mlađa, dok je književna kritika još postojala, bilo mi je teško napisat jer sam znala da će netko zbog toga strašno patit. Stvari u kojima znam da otvoreno pogađam nekoga, bodem nekim bodežom i onda on zbog toga krvari. To je ono što me u kolumnama i novinarstvu dosta brine. Kad sam pisala malu političku kolumnu prije pet godina trudila sam se da ne idem dalje od neke ironije, zezancije, u užasno vrijeđanje koje nama se često događa. Ljudi ispaljuju šaržere mržnje misleći da je to neko njihovo demokratsko pravo, sloboda riječi, misli... Kod nas postoji sloboda mržnje, pogotovo u onim komentarima ispod teksta na portalima. Ja neznam zašto se taj korov mržnje toliko uzgojio. Ja bi mržnju dekretom zabranila i ne bih se pritom osjećala kao diktator.
„Gluma me silno privlačila, ali on je htjeo da ja budem erudit, intelektualac, čovjek od knjige koji čita Descartesa, Kanta, Montesquiea...“

Što ste čitali odrastajući?

Na mene je utjecao jako barba Ranko Marinković. Moji roditelji su bili kumovi njegovoj djeci i mi smo bili prijatelji. On je mene rano zarazio sa prastarim knjigama. Voljela sam čitati njegove eseje. On je rekao da ću voljeti Prousta. Ne znam jesam li zbog tog njegova proročanstva u nekim ranijim adolescentskim godinama, 15oj i 16oj, ga baš počela iščitavati. On me obilježio. Nije mi nikad bio dosadan. Čitala sam puno poezije; Nerudu, Dylana Thomasa. Čitala sam dosta esejistike, sve pod utjecajem barbe Ranka Marinkovića koji je smatrao da ću biti veliki filozof ili književnik. Zabranio mi je da upišem glumu i popravim zube. Gluma me silno privlačila, ali on je htjeo da ja budem erudit, intelektualac, čovjek od knjige koji čita Descartesa, Kanta, Montesquiea, uopće nema problema sa zahtjevnim knjigama, naravno, poput njegova Kiklopa. Ta strast prema knjigama me na svim razinama pečatirala; knjižara, izdavaštvo, čitanje... On mi je usadio tu sklonost prema knjizi i sad, kad sa strahom gledam kako se knjiga polako pomiče, ne samo s hrvatske, već i svjetske pozornice, jedino me tješi da dok god sam ja živa ona će postojati, a što će biti s budućim generacijima,teško je reći.

Koje književno djelo biste najradije nazvali svojim?

Najradije bih bila autor „Vodenog žiga“ Josifa Brodskog. To je jedna prekrasna knjiga o Veneciji koju sam pročitala barem sto puta, neopisiv žanr – poezija u prozi, esej koji je pjesma, svaka rečenica je dotjerana do savršenstva. To je mala knjižica vode. Postoji i jedna vatre koju bi rado da sam je napisala. To su interpretacije junaka grčkih mitova u strasnim pričama koje vas potpuno vrate u taj mit. Još jedna krasna knjiga Marguerite Yourcenar „Anna, Soror“ o incestu u habsburškoj Europi,na habsburškom jugu Italije. Kako je ona to napisala, skrojila..., opet sam je ljetos čitala zbog predavanja u mojoj školi pisanja, doista sam ostala zatečena tim poznavanjem materijala, proživljavanjem tog vremena i diskretnim posvetama Habsburzima koji se nigdje poimenice spominju.

Kako biste nekome tko se još nije susreo s vašim opusom ga približili?

Ono što je Nabokov rekao za sebe – da piše bajke za odrasle ljude. Mislim da sam ja čitavo vrijeme to i radila - pisala bajke za odrasle. Međutim, mnogi odrasli misle da im bajke ne trebaju. Ja zato nisam književnica koju su čitali masovno, nego samo oni dovoljno djetinjasti ljudi koji žele čitati o patuljku koji zavede cijelu ulicu žena i slično. Uvijek je prisutan neki element bajke, pa čak i kada pišem o nekom tvrdokuhanom komadu povijesti. Bez bajke ne mogu živjeti. Onome koji dosad nije pročitao niti jednu moju knjigu, a voli bajke, preporučila bi mu da pokuša, drugim – bolje ne. 
 

Komentiraj članak

Komentari