Domovinski rat

JUNACI DOMOVINSKOG RATA: Bojovnici HOS-a na braniku domovine

Dva nastavka u magazinu Vojna povijest o ulozi HOS-a u obrani Vukovara izazvala su brojne, uglavnom vrlo pozitivne reakcije. Prije opisa kraja njihove vukovarske priče, moram objasniti i ispraviti neke stvari. Svaki tekst, posebno onaj pisan s pomoću usmene predaje, zbog načina interpretacije podložan je pogreškama. Nekoliko sam sitnijih pogrešaka počinio, tako i jednu ozbiljnu. Nedovoljno sam točno opisao zapovjednu hijerarhiju obrane Bogdanovaca, stoga se ispričavam Ivanu Matkoviću – Lasti i Vinku Žaniću, zapovjednicima obrane sela.

Nadalje, to što su HOS-ovci odigrali važnu ulogu, svejedno u Bogdanovcima ili na Sajmištu, nikako ne treba shvaćati kao tezu da su oni jedini iznijeli teret obrane. Štoviše, ni sami HOS-ovci ne žele prisvajati ono što im ne pripada, odnosno zanemariti ostale branitelje vukovarskog ratišta. Na adresu uredništva stigao je jedan prigovor da je zanemaren doprinos ostalih branitelja i zapovjednika Sajmišta. Stoga moram ponoviti iste riječi kojima sam započeo temu o HOS-u: „Ako branitelji Vukovara koji su bojevali na Sajmištu ili Bogdanovcima osjete da su premalo spominjani, kao autor se unaprijed ispričavam“.

Vukovarska bitka iznimno je osjetljiva tema, no iako ovo jest većinom priča o toj bitki, ona prije svega tematizira kratkotrajno postojanje Samostalne satnije HOS-a Vukovar. Pažnja je usmjerena na tu postrojbu zbog njezina doprinosa u borbi, zbog nevjerojatno visokih žrtava i svakako zbog činjenice da su naprosto izrezani iz medijskog prostora, baš kao što su zanemareni od državnih institucija posljednjih 20 godina. Od njih 58, u Vukovaru je izgubilo život 25 HOS-ovaca, šest ih je završilo u logoru (i pridružena dva člana). Od preživjelih, neki su kao teški ranjenici ostali trajni invalidi, dok su gotovo svi uglavnom više puta „lakše“ ranjavani, uglavnom gelerima ili snajperskim mecima. Svaka postrojba ima svoje značenje i ulogu u tijeku bitke za Vukovar, koja nije počela u rujnu i nije počela s HOS-om, ali je svakako od početka listopada poprimila jednu novu dimenziju. O vrijednosti HOS-a dovoljno govori i cijelo poglavlje koje im je posvetio Mile Dedaković – Jastreb u knjizi o bitki za Vukovar, a čije se mišljenje može sažeti u nekoliko riječi: „Za njih se, doslovce, može primijeniti ona da su došli tiho i ušli u legendu“. Mnogo konkretnije o značaju HOS-a može posvjedočiti legendarni zapovjednik sa Sajmišta Nikica Burić – Samoborac, već samim time što je non-stop bio u uličnim borbama, ali i u intervencijama radi drugih problema koji su opterećivali obranu Sajmišta.

Nedostatak ljudi za borbu, kao i ostale nuspojave vezane uz angažman boraca na ovako teškoj bojišnici bili su osnovni problem obrane. Svi koji su branili Sajmište: Ose, Žuti, Plavi, Crni, Bojleri, Đakovčani, vojna policija, fragmentirane male jedinice poput policajaca iz Varaždina ili gardista iz 1. brigade, naravno i HOS-ovci, svi su oni plaćali veliku cijenu zbog pucanja linija i nedovoljne popunjenosti ljudstva spremnog za okršaje. Sajmište uistinu nije bilo poželjno odredište za borbu, stoga već i podatak da su HOS-ovci dragovoljno pristigli na Sajmište upravo kada su počinjale najteže bitke, dovoljno govori o njihovu značaju. Nikica Burić – Samoborac zapamtio ih je kao takve: „Ja sam njih prvo malo gledao, te HOS-ovce. Onak, došli su junački u napad!’. Ma koji napad, mislim si, kaj ovi pričaju!?! Pa su otišli, napravili pičvajz i neprijatelju i sebi i vidjeli su kaj se ustvari tu događa. Gledam ih i vidim da su hrabri, posebno gledam ove mlade i mislim si: ‘Pa kud su ova djeca došla u vražju mater!?!’. I gledao sam ja njih, pucalo se na sve strane i bome im nije bilo svejedno. Ali, negdje u roku od nekih desetak dana, kada su shvatili kako tamo stvari stoje, ovi od njih koji su ostali mentalno jaki postali su mrtvi-hladni na ludnicu oko sebe.

Ništa ja od njih nisam bolji bio, samo kaj sam imao malo više znanja, obuke i autoriteta“. Cijeli listopad bio je težak, ali se linija ipak držala. Nažalost, do kobnoga 9. studenoga iz stroja su, jedan po jedan, ispadali značajni ratnici HOS-a. Darko Komerlin, Ivan Capan, Željko Soldo, Jure Mijatović, Alen Buhin, Mario Cigrovski, svi su bili iznimno teško ranjeni i napustili su 19. listopada konvojem Vukovar, može se reći u posljednji mogući tren. Ićo Krajinović, Rudolf Vuković – Senzen i Jean Michel Nicollier naknadno su teško ranjeni i smaknuti su na Ovčari, kao i drugi njihovi ranjeni suborci iz vukovarske bolnice. Poginulo je također mnogo HOS-ovaca u samim okršajima. U Bogdanovcima je prvo poginuo Anđelko Sakač – Niger, a uskoro pogibaju i vrlo važni borci HOS-a, prvi zapovjednik voda u Bogdanovcima, Zdravko Špalj – Papundek i Nikola Bogojević - Dugi Nidžo. Obojica su poginula prateći Milu Dedakovića – Jastreba u izvlačenju k Vinkovcima, dok se Šahim Botić – Dado uspio izvući, kao i ljudi Nikole Totha – Feniksa, odabrani za ovako važan zadatak. Na Sajmištu su, pak, i to u izravnim uličnim borbama, pogibali zapovjednici HOS-a: Ivan Brdar, Željko Delić – Švico i Robert Šilić, ali i važni borci: Dubravko Rusek, Mladen Amstrong – Grof i Zdravko Bezuk. Nedostatak ljudi i streljiva nije više mogla nadoknaditi ni dobra taktika koja je vrlo uspješno funkcionirala tijekom listopada. Dotada se protivnika zavaravalo lažnim individualnim manevrom te prije opisanim „čišćenjima“, odnosno stalnim vraćanjem kuća u ničijoj zoni. „Gle, na 500 metara, nekad i kilometar dužine imaš 30 boraca. Kaj ti je to? Ništa! Imaš tu praznina i po 50 metara, i onda sam tamo znao bezveze pucati, da ovi steknu dojam da netko drži prostor. Ispališ dva-tri metka, otrčiš još 20-30 metara pa opet ispucaš par metaka. Stalno sam tako trčao gore-dolje. I te kuće koje smo stalno iznova osvajali… Možemo mi izgubiti kuću-dvije u prostoru, uostalom, kako da je braniš ako tenk puca po njoj ili sva gori? Ali to smo išli vraćati nakon što bi ih odbili baš zato da ne steknu dojam da nas je sve manje, da ne uvide da mi zapravo nemamo ljudstva da možemo držati ovoliki prostor“, prisjeća se Samoborac.

Nažalost po obranu, svakim je danom linija bila sve tanja tako da ni stari trikovi nisu bili od neke prevelike koristi, koliko god su posebno HOS-ovci bili uspješni u akcijama „čišćenja“. Dana 9. studenoga, u razmaku od samo nekoliko sati, iz stroja je izbačeno osam HOS-ovaca i nekoliko pridruženih, a važnih boraca. Petorica su nastradala nakon izdaje civila Dušana Bijelića koji je držao stražu, a ostali su nastradali hitajući u pomoć obraniti liniju kod Tekstilne škole. Zdravko Bezuk preminuo je od posljedica ranjavanja, a Igoru Širokom, koji je satima bio sam na liniji od nekoliko stotina metara, priključio se Damir Markuš koji je „samo“ lakše ranjen. Stjepan Antolić, Davor Purulić, Jean-Michel Nicolier i Goran Kitić – Kitara teško su ranjeni, za njih je vukovarska bitka bila okončana. Vrlo brzo, u roku dva dana pogiba i Robert Šilić, a teško su ranjeni Ohran Merić i Josip Abel. Ovolika ranjavanja i pogibije, kao i pucanja na drugim linijama, bila su jasna najava kraja obrane Vukovara: „Uz sve te gubitke, a to su ljudi koje ne možeš nadoknaditi ni da ih imaš, a kamoli u situaciji kada nitko živ neće više na Sajmište, pogotovo kada je Milovo Brdo palo, ja sam rekao Borkoviću: ‘Ovo se može držati još šest, možda sedam dana’. Dobro sam procijenio, skoro u dan kada ćemo pasti. Kroz tri-četiri dana vrlo se jasno vidjelo da će tako i završiti. Pritiske sam već razne imao da pustim neke skupine u proboj, razmislio sam i rekao: ‘Ajde, idem barem ove dečece spasiti’. Prije svega baš te HOS-ovce jer su se strašno iskazali, a posebno ove klince, kaj su oni imali, 18,19, 20 godina. Trebao sam nekog pouzdanog, izabrao sam Mataiju kao najboljeg i rekao: ‘Rambo, ti moraš ove dečece izvući!’. Molili su da idem s njima, bilo je i suza, ali nije bilo šanse. Koji proboj, pa ja sam zapovjednik, ja moram ostati zadnji!“.

Komentiraj članak

Komentari