Znanstveni potencijal

JEDNOME OTPAD, DRUGOME BLAGO: Evo za što sve znanstvenici koriste urin

Za prosječnu osobu danas jedina korisna svrha ljudskog urina jest medicinska dijagnostika. No, u prošlosti su stvari bile znatno drugačije – urin je imao raširenu primjenu u industriji, medicini i svakodnevnom životu. Suvremeni znanstvenici nipošto se ne odriču se blagodati urina, proučavajući ga i konstantno nalazeći nove mogućnosti primjene – od liječenja neplodnosti do proizvodnje električne energije.

“Jednom otpad drugom blago” izreka je koja se u ovom slučaju može doslovno primijeniti. Za znanstvenike koji se bave proučavanjem urina on je prava riznica znanstvenog potencijala. Dugogodišnje istraživanje završeno u rujnu 2013. godine otkrilo je da se u urinu nalazi najmanje 3079 spojeva, od kojih 72 nastaju djelovanjem bakterija, 1453 iz samog tijela, a 2282 dolazi iz prehrane, lijekova, kozmetike ili okoliša. Dosada je bilo poznato oko 100 spojeva iz urina, a uobičajena medicinska dijagnostika mjeri ih tek 6-7. Profesor biologije i računalnih znanosti sa Sveučilišta u Alberti, David Wishart, navodi kako je urin nevjerojatno složen biofluid, “omiljen” znanstvenicima zbog toga što je sterilan i vrlo lako dostupan praktički u neograničenim količinama, donosi znanost.hr

Suvremena otkrića i napredne tehnologije omogućile su sofisticiranu uporabu sastojaka ljudskog urina u različite svrhe,  no kroz dugo povijesno razdoblje ljudi su na jednostavniji način, iskustveno, otkrivali i koristili njegove mogućnosti.

Jedna od prvih poznatih primjena urina bila je u kožarskoj i tekstilnoj djelatnosti, a najpoznatiji pisani tragovi o tome datiraju iz doba antičkog Rima.

Pecunia non olet

U doba starog Rima urin se koristio u praonicama kao izbjeljivač za toge te kao sredstvo za omekšavanje životinjske kože u kožarskim obrtima. Javni zahodi praznili su se u bazene odakle se urin prikupljao i prodavao ovim obrtnicima, pa je car Vespazijan uveo i poseban porez na kupovinu urina iz gradskog kanalizacijskog sustava, Cloaca Maxima. Pecunia non olet – novac ne smrdi, odnosno porijeklo novca ne umanjuje njegovu vrijednost, izreka koja se koristi do današnjih dana potječe upravo iz ovog razdoblja; car Vespazijan je tako odgovorio na primjedbe svoga sina Tita kako je prikupljanje poreza na urin degutantno.

Zbog svojstva urina da omekšava životinjsku kožu i tako olakšava kožarima uklanjanje dlake i svih ostataka životinje kako bi se dobio materijal podoban za preradu, urin se u kožarskoj branši nastavio koristiti još dugo vremena nakon cara Vespazijana, točnije sve do prve polovine 19. stoljeća.

Naime, sastojak urina koji je zaslužan za ova njegova svojstva je urea, tj. amonijak, koji iz uree nastaje uslijed amonijačnog vrenja zagrijavanjem i stajanjem urina. Amonijak u vodi djeluje kao nagrizajuća ali ne prejaka baza, čija visoka pH vrijednost razgrađuje organski materijal, odnosno u ovom slučaju životinjsku dlaku, ali kožu ne oštećuje već ju samo omekšava.

Iako je Johny Davy još 1811. godine prvi put sinteziro ureu, zasluge za sintezu uree pripisuju se Friedrichu Wohleru, koji je 1828. godine produkt kuhanja otopine amonijeva cijanita s vodom identificirao kao ureu – idetntičnu onoj iz ljudskog urina. Bio je to početak proizvodnje uree i kraj masovne uporabe urina u ove svrhe.

Urea je ujedno prvi sintetizirani organski spoj – prva organska tvar dobivena sintezom anorganskih tvari, što je predstavljalo začetke organske kemije.

Pranje rublja

Zahvaljujući istom sastojku urin je dugo vremena korišten kao sredstvo za pranje i uklanjanje mrlja s odjeće. Iako su stari Europljani poznavali sapun, mnoge su praonice preferirale urin, koji je zbog amonijaka uklanjao mrlje puno bolje od sapuna. Provjerite li sastojke mnogih suvremenih sredstava za kućnu higijenu i uklanjanje mrlja, osobito proizvoda za pranje stakala,  na popisu ćete često pronaći i amonijak, koji se danas koristi dobiven iz laboratorija.

Tekstilna industrija

Urin se u tekstilnoj industriji koristio i zbog svog svojstva očuvanja i osvježavanja boja tkanine, djelujući kao razgrađujuće sredstvo koje je vezalo prirodne boje čvrsto uz tkanine i činilo ih trajnijima.  U engleskoj tekstilnoj industriji urin je imao toliku važnost da se prikupljao u bačve i prevozio do Yorkshirea gdje je, pomiješan sa stipsom, dobivao još bolja svojstva za očuvanje prirodnih boja tkanina.

Članak u cijelosti možete pročitati OVDJE.

Komentiraj članak

Komentari