Umjetnost

IZLOŽBA 13. LIPNJA Maro Kriste: Traganje za Gradom

Dubrovački akademski slikar Maro Kriste održat će 13. lipnja (22 sata) izložbu u Tvrđavi svetog Ivana u Dubrovniku na kojoj će se predstaviti s dvadesetak ulja na platnu s motivima svoga rodnog Grada. Večer će uljepšati operne izvedbe Ronalda Brausa i mlade dubrovačke pjevačice Laure Hladilo.

Povjesničar umjetnosti Marin Ivanović o izložbi je napisao: Da se dokuči ljepota duše i originalnost ličnosti, treba kudikamo više samostalnosti i slobode nego što ih ima čovjek s ovih naših prostora, omeđen političkim, povijesnim, gospodarskim i geografskim tangentama, opasan zidinama. Ne leži traganje u prihvaćanju zadatosti, nego u njihovom nadilaženju, kao i sazrijevanje u odvajanju, te tek nekom mogućem povratku. Usađena ljubav prema Gradu ne smije zasjeniti želju za shvaćanjem tog istog Grada, za izgradnjom vlastite ličnosti i vlastite estetike. Eventualni povratak primordijalnom u onome baštinjenom, mora biti više poput divljenja nego prihvaćanja nametnutog autoriteta.
Likovnost koju istražuje Maro Kriste nije ukorijenjena u tradiciji kolorizma na kojeg se prečesto pozivamo. Iako nema isti korijen, isto idejno polazište ni iste stilske karakteristike, neke odrednice njene pojavnosti mogu nas podsjetiti na estetiku redukcije oblika za kakvom je tragao Pulitika ili tonsku virtuoznost koju pronalazimo kod Joba. Kristin impetus očituje se kroz uglaste i grubo ‘nabačene’ volumene, skicozne i žustre poteze koji jasan motiv svode na apstraktni geometrijski element, kao i kroz nereferentnu i jarku kromatsku skalu.



Tu je potrebno primijetiti kako je svako pojedino polje i svaki potez izveden u jednoj čistoj boji, pri čemu se slikar pokazuje i kao dobar tehničar koji ne voli ‘prljavu boju’ i koji tu svoju želju zna ispoljiti. Gestualnost Kristinog métiera najvidljivija je u otvorenim potezima kojima gradi pojedine nanose zelene, žute i plave boje. Valeri zelene game, prisutni na gotovo svim slikama, donešeni u pojedinačnim linijama, a ne poljima, postali su prepoznatljivim obilježjem njegovih slika iz posljednjeg razdoblja. Iz svakog motiva u ovome ciklusu, slikar je uspio pronaći suštinu, detalj po kojemu ga prepoznajemo bez potrebe za deskriptivnim i minucioznim, pars pro toto, kao što je slučaj s kulom Minčetom i njoj svojstvenim kruništem, Stradunom kojemu se uvijek prikazuje dubina s dvije perspektivne akse i nizovima kuća ili, konačno, veduta Grada, pogled s mora prema Portu.

Sve ostalo što okružuje motiv, čitav niz različitih polja boje i poteza kistom, vibracija raznovrsnih kolorističkih tonaliteta, sve je to toliko daleko od ambijenta u kojega je motiv u stvarnosti usađen, da te površine i slikarski elementi imaju za cilj isključivo testiranje vlastite likovne umješnosti. Motivi su tek ‘opravdanje’ umjetničkog rada u kojemu je želja za isticanjem vlastitosti, posebnosti u slikanju motiva, postizanje fluida, ekvivalent traženju novog načina prikazivanja Grada.

Odustavši od prigodničarskih rakursa, referentnih boja, minucioznog crteža i dopadljive atmosfere, Maro Kriste se upustio u traganje za protejskom vlastitošću, otkrivajući na taj način i neki novi Dubrovnik. Istini za volju, nije taj istraživački nerv samo njemu svojstven jer je želja za novim viđenjem prostora koji nas okružuje bila prisutna i kod drugih dubrovačkih umjetnika, ali Kriste je, kroz karakterističnu gamu, gestualni trag kista i amorfne kolorističke površine, uspio ostvariti autentičnost autorskog rukopisa'. Marin Ivanović 

Komentiraj članak

Komentari