Njonjo je bio u Knessetu! Njonjo je divanio u Knessetu! Njonjo se vratio iz Knesseta! Za sada nema informacija o tome tko mu je besjedu složio, ali se možete kladiti kako se radi o mračnjacima poput Tomice Jakića ili pak Bude Lončara. Opet, moguć je i “kombinovano-topnički “ udar, da se radi o Tominoj umotvorini, Boljkovčevoj lucidnosti, Manolićevoj opremi a Budinom rukopisu. Ili obrnutim redoslijedom, svejedno. Svakako, ne vjerujem kako je riječ o predsjedničkom miljeniku, Marcosu Pilselu, ipak bi bilo previše da on piše govor koji će biti pročitan u Knessetu, a i u stanju je složiti puno bolji tekst od ove musake. Vrabec – Mojzeš, možda? No, nije niti bitno, puno je bitnije ono o čemu je Njonjo tamo divanio.
Piše: Ivica Granić
Dakle, nakon što je Njonjo, podučen kućnim antifašističkim odgojen, oboružan nevjerojatnom lucidnošću i spoznajama o modernoj državi (Hrvatskoj op.a.) 21 stoljeća, plasirao tezu o ustaškoj zmiji koja, eto, još uvijek plazi bespućima lijepe naše, uletjela je je teza o – gle čuda, povratu židovske imovine. Što ni po čemu nije sporno.
Ali bi sporna mogla biti specifikacija iste. Naime, nije jasno o kojoj su otetoj imovini ili povratu razgovarali: onoj otetoj za vrijeme Pavelićeve zločinačke ili onu otetu za vrijeme Titove zločinačke vladavine.
Općepoznato je kako su sredinom i koncem četrdesetih prošlog stoljeća horde friško ošišanih partizana iz najzabitijih vukojebina bivše države hodočastile u Zagreb (Beograd, Sarajevo, Ljubljanu...) kako bi gornjo(staro)gradsku čejad degažirali iz njihovih tako poželjnih rezidencija. Kada bi osloboditelj zapikirao kakav pristojniji stančić, kućicu, a najčešće se radilo o zagrebačkim zabitima poput Tuškanca, Cmroka, Šestina, Pantovčaka, Nazorove, Britanca... vlasnika bi ekspresno promovirali u državnog neprijatelja, kulaka, reakcionara, buržuja, fašističkog slugu, trulog kapitalistu, klerikalca... ili pak nešto prigodnije iz plejade kojekakvih umotvorina osmišljenih u kockastim glavetinama nove aristokracije. A onda – Zna se!
Dakle, biti će interesantno vidjeti na koji će se način odvijati povrat židovske imovine i hoće li, imenom i prezimenom, biti prozvani partizanski buržuji, koji su, nakon ustaša, otimali imovinu žrtvama holokausta.
Njonjo se, trakođer, ispričao Židovima za sva zvjerstva počinjena u vrijeme Nezavisne države Hrvatske, koja ni po čemu nije bila nezavisna a još manje Hrvatska. Dobro, isprika kao isprika uvijek dobro dođe, ništa sporno reći ćete.
No, u predmetnoj isprici ne bi bilo ništa sporno kada bi se radilo o prijateljskom ćaskanju dvojice pajdaša. Recimo, kada bi Njonjo i njegov pajdaš Benjamin "Bibi" Netanyahu ćakulali u stanu Njonjinoga oca, koji je ovaj sebi priskrbio kao seljačić partizan netom pristigao iz nekog ustaničkog sela blizu Baške vode u Zagreb, ili pak u Njonjinim potleušicama od 200-tinjak metara kvadratnih, krvavo ZAMP-ovski zarađenih, u samom zagrebačkom središtu.
Onda isprika ima smisla i tu ne bi bilo ništa spornoga. Ovako, budući da znamo kako Republika Hrvatska ipak nije sljednica niti Jugoslavije a kamoli NDH, nije jasno u čije se ime Njonjo ispričava. Ili možda, bogdamidušuprosti, Njonjo implicira kako je današnja Hrvatska pravna sljednica NDH. Pa da on, kao pravni sljednik Ante Pavelića, ima obvezu ispričati se židovskom narodu. Uf, gluho bilo!
No, da ne cjepidlačim. Isprika je ionako simboličnog karaktera, svakako treba uvijek i iznova podsjećati na nevjerojatna zvjerstva počinjena u jasenovačkim i drugim kazamatima.
Kao i na ona počinjena nakon drugog svjetskog rata, na Križnom putu, Jazovci, Hudoj jami... Ali nikako isprikama, za to postoji bulikan drugih pametnijih instituta. Jer velika većina građana ove države u to vrijeme nije bila niti rođena, dakle, nikoga nije ubila, pa se u njihovo ime, za bilo koji zločin, nitko ne treba ispričavati. A Njonjo je Predsjenik svih građana Republike Hrvatske. Valjda. Stoga je priča o ustaško – partizanskoj zmiji glupa i deplasirana, i puno više govori o autoru nego li o tom periodu.