Da nam živi, živi jad!

Ivica Granić: Kako se Hristos vaistinu rodio i usred Zagreba 'opleo kolo kozaračko'

Slaveći pravoslavni Božića, Milorad Pupovac i njegovo Srpsko nacionalno vijeće imaju običaj dodijeljivati kojekakve godišnje nagrade. Ove godine, uz nagrađene Josipovića i Tadića (za unaprijeđenje hrvatsko-srpskih odnosa), zatim Uzelca i posmrtno Miloša Vojnovića (za razvoj srpskih institucija), nagrađeni su Josip Boljkovac i Rade Bulat nagradom za promicanje antifašizma. Boljkovac i Bulat su, ako se sjećate, osobe nad kojima MUP godinama provodi istragu zbog partizanskih egzekucija nad ratnim zarobljenicima i civilnim stanovništvom u prvim tjednima onoga poraća, čemu je ovaj dvojac, po svjedočenju nekoliko desetaka svjedoka, dao nemali obol.

Piše: Ivica Granić

Profesor zagrebačkog sveučilišta Žarko Puhovski u samom činu dodjele nagrade ne vidi ništa sporno, obzirom kako 'nijedan od njih nije niti optužen niti osumnjičen, pa ne vidim formalnog razloga zašto im ta nagrada ne bi bila dodijeljena'. No, Profesor također smatra kako 'izbor upravo Boljkovca i Bulata svakako pokazuje inat SNV-a. To je njegova (Pupovčeva op.a.) jasna poruka onima koji govore da su Boljkovac i Bulat počinili komunističke zločine i da iste treba istražiti'. I što bi čovjek pucnuo dlanom o dlan, Pupovac istražio, sudio i presudio. Nevini su!

Čemu inat, brate Milorade

Svakako, ova odvratna provokacija Pupovca i družine, na derneku u povodu proslave pravoslavnog Božića, a s Božićem ima veze onoliko koliko i s - Bajramom, potez je koji zasigurno ne podrazumijeva slavljenje drugog najvažnijeg kršćanskog blagdana a još manje unaprijedbu tako krhkih hrvatsko-srpskih odnošaja. Dakle, pravo je pitanje: Što to izvodi 'Srbin od zanata' Milorad Pupovac? Zbog čega se i kome inati taj momak?

Dakle, koji je bio stvarni interes Milorada Pupovca i družbe okupljenje oko kola Srpskog nacionalnog vijeća? Iskrena i od svake politike lišena proslava pravoslavnog Božića ili pak, dodjelom tzv. nagrada, širiti mit odnosno vjeru u ideologiju koja se kod nas posve nevino i sveobuhvatno naziva – antifašizam?

Borac za prava (samo jedne) nacionalne manjine

Milorad Pupovac svoju politiku godinama gradi na dvije stožerne pozicije. Prva je borba za srpska prava odnosno prava srpske nacionalne manjine i druga je pokušaj inauguracije sebe samoga za patrona odnosno protektora pouzdanja kolokvijalno nazvanog antifašizam. Svoju čast, privatno ali i profesionalno ime i prezime, vezao je uz te prioritete, naročito za promicanje tekovina antifašizma, smatrajući kako ima ekskluzivno pravo na istinu te kako je svaka mogućnost promjene - isključena.

Smaknuti su deseci tisuća nevinih, stotine tisuća protjerano, na tisuće zatvoreno u golo-otočkim kazamatima, tisuće bačene u fojbe, desetine likvidiranih od strane jugo-udbe, sedamdesetprva... sve u ime ideologije, no učeći od Pupovca i družine, shvatimo kako ideologija ne može biti pogrešna. U konačnici, glavni projekat, sazidan na toj ideologiji ili pokretu, projekat stvaranja jugoslavenske države (i nacije), doživio je strahovit neuspjeh, no osobe poput Pupovca i dalje će braniti svoju poziciju. Kako? Uz iznošenje još veće količine povijesnog smeća, što uporno i čine.

Slušajući Pupovca, Boljkovca, Bulata, Pusiće, Mesića, Manolića... kako danas raspravljaju o drugom svjetskom ratu i periodu propale jugoslavenske države, jasno je kako je u njihovim glavama ideologija još uvijek čvrsto na svom mjestu. Oni su u pravu. Još uvijek su u pravu. Ostatak čovječanstva jednostavno ne vidi činjenice koje vide oni. Naročito Boljkovac i Bulat, budući su bili 'unutra'. Oni znaju pravu istinu, a njihova istina je, jasno, jedina istina, čak unatoč činjenici kako većina javnosti zna da su bili pripadnici eskadrona smrti, koji su mnoge obukli u crno.

Pupovčeva čvrsta povezanost s onim što se kod nas podrazumijeva pod antifašističkom ideologijom, dozvoljava mu da zadrži drugačiju stvarnost, koja postoji ekskluzivno za njega i kompanjone. Oni će očiglednu istinu, koju ne smatraju istinom, diskreditirati kako bi zadržali svoju poziciju.

To je taj luksuz ljepote vjerovanja u kojekakva povijesna smeća. Politički dinosauri poput Pupovca nikada neće od toga odustati, jer u tom slučaju, i stvarno i simbolički, i oni prestaju postojati. U konačnici, zablude, krivnje, likvidacije, progoni... mogu se beskonačno ponovo izmišljati, negirati, okretati. Ionako je sve stvar interpretacije. Istina je jedna i uvijek ista, zato se i zove istina, ali zato interpretacije nisu. One su – beskonačne.

Tragično je da čak i danas ovakvi ljudi i kojekakva povijesna smeća nastavljaju držati u šaci nacionalnu politiku naše zemlje. Kao nacija naprosto nismo shvatili kako se iracionalan strah koristi protiv naših dugoročnih interesa. Naše ključne potrebe neprestanio se zanemaruju dok se slijedi ideološko vjerovanje u kojekakve budalaštine. I s lijeve i s desne strane, da se razumijemo.

Kako jugoslavenstvo i danas živi

Društveno uređenje, koje je bilo jedno od povijesno najrazornijih u ovom dijelu europe, i koje još uvijek sije sjeme negativnih posljedica za Hrvatsku, jest projekat (poput svih velikih diktatora) stvaranja jugo države i nove jugo-nacije. Taj odvratni projekat ili praksa, koja je rezultirala zlom i naopakim, jasno, nije mogla egzistirati toliko godina bez prigodne ideologije.

Danas Pupovac i slični, najnižim emocijama, neprekidno pokušavaju tu ideologiju osnažiti, zatim i definirati kao jedinu ispravnu. Obzirom kako je ideologija komunizma ili pak jugoslavenstva poprilično dezavuirana, šporkana i poprilično raskrinkana, u igru su naknadno ubacili antifašizam, kao zamjensku odrednicu, kao nešto samo po sebi dobro. A sve drugo je loše, problematično, te kao takvo mora biti tretirano kao neprihvatljivo.

Tijekom pedesetak godina postojanja, jugoslovensko društvo i prigodna ideologija su uspjeli, to je danas sasvim jasno, stvoriti izokrenutu stvarnost, u kojoj se uvijek i konstantno one druge optuživalo za – svašta. Na primjer, one koji su pobijeni a njihovi obespravljeni, optužilo se za - ubijanje i obespravljivanje. A masovne likvidacije, za koje su, pretpostavlja se, odgovorni od Pupovca nagrađeni Boljkovac i Bulat, pokušava se definirati kao čin milosrđa, nešto kao, nisu bolje niti zaslužili.

Nedavno je tzv. publicist Predrag Matvejević, gostujući u emisiji Nedjeljom u 2, na postavljeno pitanje o ljudskim slobodama u vrijeme komunizma, odgovorio kako su one u komunizmu bile uskraćivane – stanovitim kategorijama ljudi.  Dakle, ljudi su bili ubijani, progonjeni, zatvarani samo stoga jer su pripadali stanovitim kategorijama. Nakon ovakvih i sličnih konstatacija, shvatite napokon kako ovi ljudi žive u nekakvoj paralelnoj realnosti, kako su negdje usput izgubili stvarnost i konačno, shvatite kako će jedino biologija uspjeti nešto učiniti sa našom Državom i našim društvom u cjelini.

Nakon domovinskog rata ideologiju, koja se bila malčice primirila, trebalo je dodatno potkrijepiti, obziom kako dobar dio hrvatskog društva antifašizam u cjelini ne prihvaća, bolje kazati kako ono što se kod nas kolokvijalno naziva antifašizmom, većina smatra – pukim zločinom. Kako? Između ostaloga, tako što se iskrene hrvatske nacinaliste definira kao nesposobne, problematične, ismijava ih se nebi li i društveno i akademski bili marginalizirani.

Tijekom dvadesetak godina hrvatske samostalnosti, putem pravovjernih medija, dogodile su se na desetine privatnih i javnih linčovanja, uvijek s istim ciljem: Hrvatski nacionalni korpus držati previše uplašenim da bi se mogao organizirati i otpočeti borbu za postizanje kakve-takve stvarnosti. Tisuće ih je proglašeno ustašama, koljačima, ognjištarima, ruralnim, Hercegovcima (neovisno o stvarnom mjesto rođenje, Hercegovac je u hrvatskoj političkoj zbilji svojevremeno bila čak i politička odrednica).

Dakle, ova razina obračunavanja mogla se provesti i održati jedino ako su je podupirali snažni mediji, jaka idelogija i jak sustav vjerovanja u nešto.

Ako vam se kojim slučajem učini kako ova ideologija, dakle ono što se kod nas definira kao antifašizam, pobija zdrav razum, to je stoga što to doista i pobija zdrav razum. Činjenice su nebitne. Ili će se za uzdržavanje cijele teorije upotrijebljavati selektivne činjenice i dokazi na razini trivijalnosti. Primjerice, prijetnje o pomahnitalim i krvoločnim ustašoidnim dinaroidima (Hercegovina, Konavle, Ravni kotari, dalmatinska Zagora, Lika...) koristile su se kako bi zastrašili – Hrvate.

Čak je u gornjogradskim zagrebačkim krugovima koncem 90-ih i spomen kako imate prijatelja kamenjara bio razlogom za – prijezir. Etiketiranje, uvjerenje kako je druga politička skupina rođenja kao manje vrijedna (Denis Latin je naročito inzistirao na razlikama ruralno-urbano, lijevo-desno stim da je lijevo 'antifašistički' grad a desno je selo ili predgrađe, zatim sjever-jug s tim kako je 'antifašistički' lijevi sjever građanski, gospodarski razvijen, tamo žive radnici, dočim je 'hrvatski' jug ruralan, nerazvijen, ognjištarski, tamo žive lijenčine...) nalazi se na svakom koraku. Kako ovo uvjerenje potpomažu snažne političke i medijske sile, rezultat je upravo onakav kakva je danas Hrvatska.

Svakodnevno smo, poput spomenutog SNV-ovog derneka, svjedoci kako otrovni učinci povijesnog smeća mogu učiniti takvo razaranje koje stvarno nema granica. Nažalost, u modernoj europi ne postoji bogatije područje u kojem se može istraživati ubitačni učinak povijesnog smeća od Hrvatske.

Ivica Granić

Komentiraj članak

Facebook komentari