Vjera

/INTERVJU/ DON MARIN LUČIĆ: Otvorite svoje srce Gospodinu i osjetite mir Božića

'Vrijeme Božića je vrijeme u kojem ulazimo u sebe i prepoznajemo Boga koji postaje čovjekom. Onda time prepoznajemo i njegovu prisutnost u svakom čovjeku kojega susrećemo i to je zaista jedno vrijeme promišljanja, iščekivanja. Tu ustvari prepoznajemo onu jednu temeljnu čežnju u svakom srcu. Čežnju za smislom, za Bogom kojega čovjek u srcu nosi, a samo ga treba otkriti u dubini svoga bića. Bog je već napravio put prema nama i uvijek iznova nas poziva da ga prepoznamo zato što on opet iznova dolazi i čini nešto novo i u ovom našem vremenu', riječi su don Marina Lučića s kojim smo se susreli na Jezuitima uoči samog Božića.

S don Marinom Lučićem u ovo predblagdansko vrijeme razgovarali smo značenju Božića, konzumerizmu, svećeničkom pozivu, ali i o mladima s kojima je posebno povezan.

Vremena su se dosta promijenila.  Kad uspoređujemo Božić nekad i danas, što je nestalo?

Možda se izgubilo to vrijeme iščekivanja. Dođe advent i onda te četiri nedjelje imate osjećaj kao da je već Božić. Počne se odmah kititi  na početku adventa. Kao da su ljudi izgubili strpljenje, kao da odmah sve i sada treba biti, a Božić je zapravo u tom iščekivanju. Sigurno da se puno toga izgubilo, ali trebamo nekako nastojati vratiti upravo vrijeme iščekivanja i Božić proslaviti kao Kristov rođendan, kao onaj svoj početak kojeg  živimo svaki dan.

Je li smisao Božića izgubljen obzirom na trend komercijaliziranih božićnih blagdana, a i činjenicu da se već dugo upozorava na rastući božićni konzumerizam. Možemo li na taj konzumerizam gledati kao na nešto pozitivno ili negativno?

Uvijek treba biti umjeren. To je jedna od temeljnih kreposti. A sigurno da su ljudi opterećeni površnim stvarima, ne prepoznaju svoje prioritete i onda počnu trčati za nekakvim nebitnim stvarima. Ustvari, sve te stvari ih trenutno oduševe, ali nema tu nikakve dubine. Čovjek traži nešto više, a ne ide dublje i to ga nikad ne može zadovoljiti zato što ne nađe unutarnji mir pa dolazi  nemir, strah, zabrinutost za sutra. Površne stvari ne mogu dati mir, to može samo susret s Bogom. Sam Isus kaže da on daje mir kakav ne daje svijet i mislim da to trebamo tražiti. Stalno razgovaram s ljudima koji mi kažu 'sve imam, ali opet nešto nedostaje, tu u srcu je nekakva praznina, nemir, i samo treba otkriti što nedostaje'.

Kad ste shvatili da želite postati svećenik?

Negdje u srednjoj pomorskoj školi, u trećem razredu. Čovjek se tada pita, što, kako i zašto. Razmišlja o svom pozivu. Stavi Boga uza sve to i počne tražiti svoj smisao i onda  dolazi pitanje što mogu dati Bogu, što on može dati meni. Kad shvatiš da ti možeš nešto napraviti za druge ljude to te oduševi.  Tako sam završio srednju školu, maturirao i upisao teologiju u Splitu, završio i zaredio se.

Rijetkost je danas za čuti i vidjeti da se mladi odluče na svećenički poziv.

Nakon nekih 20 godina ja sam baš svećenik koji je zaređen s teritorija naše biskupije. Iako je tu bio jedan dominikanac fra Mario Tolj koji je iz Orebića. On se zaredio  nekoliko godina prije mene, ali baš da je iz Dubrovačke biskupije i da je tu rođen, nije bilo svećenika 20 godina. Mislim kako su se naši ljudi navikli da netko dolazi sa strane. I možda je to nekakav tradicionalizam koji nas je zahvatio, možda smo se previše u njega ušikali.  Bog poziva naše mlade, samo se boje. Stalno je nekakav strah i on nas sve koči i onda  čovjek misli ja nisam dostojan, nisam sposoban, netko će drugi i uvijek se prebaci odgovornost na nekog drugoga. Bog poziva i susrećem danas mlade ljude koji razmišljaju o tome, ali samo ih treba potaknuti. S druge strane i ja sam svećenik pet godina i trebam se pitati koliko osobno svjedočim,  koliko sam autentičan u svom pozivu i mogu li nekoga oduševiti. U godinama kad sam ja odlučivao o pozivu, imao sam župnika koji je živio svojim životom, svjedočio autentičnost i imao ideale i to me oduševilo. Bitan je primjer i mi svećenici se trebamo poticati na to da budemo autentični,  jer ako ja nemam iskustva s Bogom  mogu govoriti nešto naučeno,  ali  to nikoga neće zahvatiti ni oduševiti.  Vjera u odnosu prema Isusu mora biti živa i proživljena.

Biskup Mate Uzinić nedavno  je zabranio svećenicima da oltar koriste za izbore odnosno da se suzdrže od bilo kakvog javnog političkog opredijeljivanja. Što vi mislite o tome?

To je biskup dobro istaknuo i mislim kako to treba naglašavati. Istina, bilo je onih koji su koristili oltare za iznošenje osobnog  stava, ali nikome se ne smiju nametati politički stavovi. Ljudima je dosta politike na televiziji i još onda kad svećenici počnu govoriti o politici, onda to samo razljuti ljude jer ima onih koji su na raznim stranama. Mi svećenici  trebamo govoriti o Isusu i naviještati radosnu vijest i to treba  ljude oduševiti. Mislim kako je to najvažnije i biskup mora na to opominjati . Svima nama je to upozorenje da se ne usudimo govoriti o političkim strankama jer kad se to govori s oltara onda sve skupa frustrira.

Dosta se družite s mladima i oni vas doista vole i poštuju.

Bio sam povjerenik za mlade sad kad je bio Susret mladih u travnju i studentski sam kapelan. Imam priliku s njima se susretati i razgovarati i mislim kako je to silno potrebno. Znam kad sam bio mlađi, još dok sam bio u srednjoj školi imao sam fra Damira Cvitića koji je predavao u gimnaziji, a nedavno je preminuo od leukemije. Sjećam se koliko je on meni onda bio privlačan u smislu da se družio s nama spontano, da nije imao nikakvu distancu od nas, nego da je bio među nama. Mislim kako je bitna ta bliskost i mi svećenici nekakvim svojim strogim stavom nećemo nikoga promijeniti. Taj autoritet mora biti blag i mora biti s ljubavlju. Jednostavno mladi moraju znati kako nam mogu pristupiti i mogu biti s nama. Ono što je meni lijepo jest činjenica kako ih uvijek potičem da  mi govore ti, a pogotovo ako su mojih godina, što će mi govoriti vi, to isto stvara nekakvu distancu. Onda mi oni kažu 'pa vi ste svećenik, ne mogu vam govoriti ti.'
To ne znači da me ne poštuješ ako mi kažeš ti. Svatko zna tko sam i ti ćeš se odnositi prema meni kao prema svećeniku i mislim da je to najljepše što se može dati, poštovanje i ljubav.

Aktivni ste na društvenim mrežama.

Mislim kako su potrebne. Kao svećenik se tako mogu približiti mladima i mogu s njima komunicirati. Oni mi se lako jave i za ispovijed i za razgovor i pitanje kad ih nešto zanima.  Ono što vidim jest da društvene mreže nekad stvarno mogu stvoriti ovisnost i to je ono što im želim posvješćivati. Treba biti oprezan i umjeren u svemu, tako da ono što nam se daje treba dobro iskoristiti, ali i treba se znati odnositi na pavi način prema tome.

I za sam kraj božićna poruka svim našim čitateljima i čitateljicama.

Otvorite svoje srce Gospodinu i osjetite svoj mir koji vam samo on može dati. To je mir Božića, on je postao čovjekom i utjelovio se među nas i mi kao Blažena Djevica Marija možemo Isusa nositi u svom srcu. Marija je pristala biti službenica i majka, a mi u ovom božićnom vremenu po euharistiji Isusa možemo primiti u svoje srce i tako nam on može dati svoj mir i možemo ga susresti u svakom čovjeku. Ako smo prvo njega susreli onda smo susreli i taj izvor ljubavi i onda ćemo stvarno moći živjeti puninu radosti života.

Komentiraj članak

Komentari