SKOČILI U LEDENO MORE

HRVATI KOJI SU PREŽIVJELI TITANIC Ovo je njihova priča

Bila je nevjerojatno lijepa. Toliko lijepa da je bratu kupila pištolj da je štiti od mladića koji su je danonoćno salijetali, priča obitelj Mare-Osman Banski iz sela Vagovina kraj Čazme, piše 24 sata.

Iz tog je mjesta rodom Mara, Hrvatica koja je zajedno s još dvojicom Hrvata preživjela potonuće Titanica 1912. godine. U vrijeme tragedije imala je 31 godinu. Bila je udana za Miška Banskog koji je još 1906. otišao u Ameriku. Nakon što je uštedio dovoljno novca kupio je supruzi kartu za Titanic. Njihova tri sina trebala su doći kasnije. Marini potomci i danas se, 107 godina nakon havarije, prisjećaju Mare.

- Mare je bila šnajderica i u Americi ju je čekao suprug. Njezini su se u Vagovini bavili poljoprivredom, ali teško se živjelo - priča njezina pranećakinja Anđelka Vinceković iz Vagovine. Svi se još sjećaju njezine raskošne ljepote.

- Mara je kao mlada cura voljela izlaske, no često su je na plesnjacima salijetali lokalni mladići. Doista, imala je pravih problema zbog ljepote - govori obitelj. Dodaju da je Mara nakon što je preživjela Titanic, prepričavala kako se spasila.

Navodno je baš plesala i zabavljala se kada je brod udario u santu leda. Nije paničarila već je za ruke zavezala dvije tikve, uzela dvoje djece i skočila u hladno more. Spasili su je iz vode iz nekog čamca za spašavanje. Nakon brodoloma je dugo provela u bolnici, a u Hrvatsku se više nikad nije vratila. Rastala se od Miška, a preudala se za Amerikanca hrvatskog podrijetla Isaaca Kolicha. Umrla je u SAD-u 1930. godine.

Najveći brod na svijetu, ‘nepotopljivi’ Titanic je iz jedne od najvećih britanskih luka Southampton prema New Yorku zaplovio 10. travnja. Četiri dana kasnije, nešto prije ponoći, udario je u santu leda, a potonuo je 15. travnja 1912. godine u dva sata ujutro povukavši u smrt 1514 ljudi od 2224 koliko ih je bilo na brodu.

Ivan Jalševac iz Topolovca kraj Siska u Ameriku je otišao kako bi obitelj spasio od siromaštva. Bio je najstariji od dvanaestero djece. Punih 25 godina je skupljao hrabrost da bi zapisao svoja sjećanja na tragičnu noć s 14. na 15. travnja 1912. godine.
Tako je nastao jedini pisani dokument o tragediji na Titanicu kojeg je ostavio neki preživjeli Hrvat.

- U čamce za spašavanje su mogli ući samo žene i djeca i tu je došlo do vrlo tragičnih scena. Žene su na rastanku grčevito stiskale svoje muževe, a djeca očeve. Čovjeku mora puknuti srce kad to vidi - napisao je Jalševac 1937. godine.

Za vrijeme potonuća bježao je prema gornjim palubama i na putu je svjedočio nevjerojatnim scenama.

- Dok sam tražio izlaz iz te tragične situacije, svuda oko mene su bili ljudi iscerena lica. Neki plaču, neki glasno mole, drugi psuju, a treći se luđački smiju. Užasno, tu čovjek mora poludjeti - piše preživjeli Hrvat. Došavši u Ameriku, Jalševac je neko vrijeme živio kod Slovenca koji se također spasio s Titanica. Slovenac je u Americi držao javnu kuhinju te je pomagao ljudima s ovih prostora da se snađu kad dođu ‘preko bare’.

- Ali ti su ljudi radeći u rudnicima izgledali užasno. Bili su suhi, žutog lica i ispijenog lica. Užasnuo sam se. Na moje pitanje što im je, odgovorili su mi da će se i meni dogoditi isto za neko vrijeme. Tog trenutka mi se zgadila Amerika i jedina želja mi je bila vratiti se kući - napisao je Jalševac. Nakon samo četiri tjedna se vratio u Hrvatsku. A kad se vratio u rodno mjesto svi su bili iznenađeni, ali i sretni što se vratio, što ipak nije poginuo.
- Kad sam se vratio obolio sam na živce. Nisam smio vidjeti vodu, jer bi me spopao čudan osjećaj. Trzao bih se prestrašeno i pred očima bi mi lebdio nagnuti Titanic, a u ušima bi mi odzvanjali krici nesretnika - svjedoči Jalševac. Do kraja života živio je u Topolovcu gdje se bavio poljoprivredom. Umro je 1945. godine.
Svjetski putnik

Havariju Titanika preživio je i Nikola Lulić Draja iz Konjskog brda kraj Perušića. Te 1912. imao je 29 godina i to mu je bilo treće putovanje ‘preko bare’. Kao 19-godišnji mladić regrutiran je u austrougarsku vojsku, no nakon nekoliko dana uspio je pobjeći, navodno zataknuvši pušku u pijesak i ukrasivši je svojom vojničkom kapom. Prvi je puta 1902. godine preplovio Atlantik i tamo se u Minnesoti zaposlio kao rudar. Solidno je zarađivao. Pune se četiri godine nije vraćao kući.

Prva žena Manda, prema jednoj priči, ostavila ga je nakon što je dezertirao. No, prema drugoj priči razvod se nikada nije dogodio već je Manda umrla vrlo brzo nakon rođenja kćeri Marije.
Nikola je s drugom ženom Martom osnovao obitelj, a onda se opet odlučio na putovanje kako bi obitelji osigurao egzistenciju.

No, nije bio jedini. Njegove ‘američke priče’ su čuli i mnogi Ličani, koji su onda platili Luliću da im bude vođa puta do Amerike.
- Nikola ili kako su ga od milja zvali Drajić, volio je putovati, bio je svjetski putnik. Zato što je dobro znao engleski jezik ‘glumio’ je vodiča svojim Ličanima, koji su se ‘trbuhom za kruhom’ otputili u Ameriku - priča Mile Lulić (50) unuk Nikolina brata Ivana, koji je bio vrlo bogat i koji je, navodno, financirao prvi Nikolin odlazak u Ameriku.
Nikola se u Hrvatsku vratio nakon Prvog svjetskog rata.

- Otac mi je pričao da se Nikola potpuno promijenio te da je imao grižnju savjesti što je jedini preživio od 16 Ličana koji su pošli za njim - rekao je Mile Lulić. Nikola se bavio poljoprivredom. Gotovo nikad nije pričao o tragediji na Titanicu. Nije se volio prisjećati te noći.

- Moj otac je često djeda pitao za Titanic, no Nikola se uvijek samo okrenuo i otišao - rekao je Hrvoje Hećimović, Nikolin praunuk. Lulić je umro 1962. godine u 80. godini života.

Komentiraj članak

Komentari