Kako je sve izgledalo

Hrvat koji živi u Kini o koronavirusu: 'Panike oko kupovine nije bilo, jer svi misle na međusobnu dobrobit'

Hrvat koji živi u Kini opisao je kako je izgledala karantena i kako su se kineske vlasti organizirale.

Ono što je prije samo mjesec dana bilo tisućama kilometara daleko i nije nas pretjerano brinulo, sada je stiglo i do u Hrvatsku. Žarište koronavirusa preselilo se iz Kine u Europu. Sve je krenulo iz susjedne Italije, brzo se proširilo po cijelom kontinentu, pa tako i Hrvatskoj. Sportski i kulturni događaji su otkazani, nema škole, a u Istri su već zabranili rad i ugostiteljskim objektima. Iste mjere se očekuju i u ostatku Hrvatske, piše SiB.hr

Bili su doma dva mjeseca

Dok nama tek dolaze pravi dani karantene, Kinezi iz svoje upravo izlaze. Hrvat koji tamo živi i radi ukratko je za SiB opisao svoja iskustva tijekom 45-dnevne izolacije. 37-godišnji Martin Štokić prije par godina preselio je u Kinu zbog ljubavi te je tamo sa svojom suprugom otvorio fotografsku kompaniju UniQat photo. Žive u gradu Chongqing koji broji 16 milijuna stanovnika (s okolicom 30), a od Wuhana, grada iz kojeg je koronavirus i krenuo, dijeli ih otprilike 700 km, ili 4 i pol sata vožnje vlakom, što je za kineske pojmove vrlo blizu. Otprilike tolika udaljenost je od Osijeka do sjevera Italije, europskog žarišta virusa.

Martin  je prepričao kako je izgledala karantena u njegovom gradu te koje mjere su kineske vlasti poduzele da je suzbiju.

"Doma smo bili skoro dva mjeseca. Aute nismo servisirali jer nitko ne vozi. Bio sam ćelav sad imam kosu, tako je sa šišanjem. Zubari i sve uslužne djelatnosti koje nisu bile nužne bile su zatvorene. Potpuno. Radile su samo bolnice i hitne službe. Kako je u Kini gotovo sve online tako je bilo i sa kupovinom. Sva dostava je radila kako treba samo se malo znala odužiti. Svega je bilo. Na samom početku, dok se lanac opskrbe nije priviknuo i dok nije bio poduprt od strane države, nedostajalo je povrća, ali poglavito u Wuhanu, dok su drugi dijelovi Kine brže doskočili tome. Kako je sve bilo zatvoreno tako su bile i dostave koje nisu bile nužne, svi su kuhali doma.

Stambene zone su odredile područja dostava za namirnice i ljudi su onda naručene namirnice mogli pokupiti u tim zonama. Na računima dostave je bilo vidljivo kako su kuharu i osoblju mjerili temperaturu i da je hrana zdrastveno ispravna. U stambena područja si mogao ući samo ako živiš tamo, nije bilo “idem frendu” -bilo je “ideš doma, a i gdje ti je maska”. Dronovi su letjeli okolo i "vikali" na ljude bez maski, volonteri i državne službe su patrolirale i brinule su da ljudi bez maski ne izlaze van. Letjeli su samo u za to sigurnim i dovoljno otvorenim zonama (manji gradovi i sela). Inače u svakom mjestu, pa i selima, postoji javni sustav zvučnika preko kojeg su se slale obavijesti stanovnicima.

Mene su zvali nebrojeno puta iz raznih institucija da budu sigurni da sam informiran i da znam u koju bolnicu ići, a da ima osoblje koje priča engleski. Moju ženu su zvali jer je vlasnica firme da budu sigurni da je mene kao zaposlenika osigurala i informirala o svim rizicima. Državne službe su do ove mjere odradile svoj posao. Osim toga, sve je pokriveno kamerama i svi se zbog toga osjećamo vrlo sigurno (naravno, postoji i negativna strana te pokrivenosti, ali samo ako si na krivoj strani zakona).

U našoj stambenoj zoni jednog dana epidemiološki tim uletio je u jedan stan. Naravno da su se u kvartovskoj grupi za sekundu proširila pitanja, briga i glasine. Vlasnik stana nam se nakon toga sam javio s informacijama što se dogodilo. U to vrijeme (pred 10 dana), otac obitelji je bez maske bio u ljekarni u koju je išao upravo zato da bi ih kupio. U toj ljekarni je naknadno bio potvrđen slučaj zaraze (kod osobe koja je nosila masku). Preko snimki s nadzornih kamera uspjeli su pronaći i zaraženoga i sve osobe koje su bile u kontaktu s njime. I sve su ih obišli epidemiološki timovi. Kako ta obitelj iz naše stambene zone nije imala simptome bili su zaključani u stanu dodatnih deset dana. Lokalna služba im je donosila namirnice, odnosila smeće i medicinski tim ih je svaki dan provjeravao. Kada im je isteklo tih 10 dana dobili su papir da svaka dva dana jedna osoba može izaći van u kupovinu namirnica, uostalom kao i svi mi ostali.

Misli se na dobrobit svih

Panike oko kupovine nije bilo jer je ovdje zajednica jako važna i misli se na na dobrobit svih. Država je sve dobro odigrala jer ničega nije nedostajalo na policama, najgore što se nama dogodilo je bilo da je kasnila isporuka brašna (10 dana umjesto 2). Također, kad je na početku u gradovima nedostajalo povrća seljaci su ga donirali. Problem je što različite regije jedu različito povrće pa kad je “nepoznato” povrće stiglo kao donacije ljudi ga nisu znali pripremati pa su bili Internet tečajevi kulinarstva. Ostalo smo bili doma, išli u bolnicu pod maskama kad je trebalo i to je to.

Vertikalna integracija je ovdje bila ključ, što je omogućio državni ustroj. Po gradu se tjerala voda na mlin s dronovima i policijom, a u selima i vol sa zvučnikom koji govori ljudima da ostanu kod kuće. Pozatvarali su se Mahjong saloni (to bi bilo kao da se kod nas prvo zatvore kladionice i kafići), tj. odsjekla se društvena komponenta i na apsolutno svim mjestima slala se unificirana poruka. Otkazana je proslava Kineske nove godine što je kao da se kod nas otkaže Božić, ali za 300 milijuna ljudi koji za taj praznik putuju vidjeti rodbinu koju ne vide i po godinu dana. Toliko je ozbiljno bilo. "

U nastavku  je ukratko objasnio kakav je bio utjecaj karantene na ekonomiju.

"U Kini se gotovo sve radi online, tako funkcionira i bankarski sustav. Država je uložila milijarde u gospodarstvo, a ljudi nisu (u većini slučajeva) trebali uopće ići u banke i popunjavati formulare za kredite. Otvorili bi aplikaciju i podigli kredite s kamatama 0/1/2%, ovisno o izloženosti. Poslovi koji nisu imali zalihe su se time pokrili, a ako se nisu mogli time pokriti ili su bili prezaduženi su se ugasili. Neka poduzeća su morala ukinuti sva radna mjesta koja nisu bila ključna. Većina poslova koja nije nužna je još uvijek zatvorena. Mi, kao poduzeće koje se bavi fotografijom, još ne možemo početi raditi. Očekujem da ćemo ponovno početi kroz mjesec dana. Ova godina je potresna, vidjet ćemo kako će završiti. Srećom, mi imamo minimalne fiksne troškove tako da je naša izloženost situaciji bila minimalna. Ono što znam jest da su se u ovim vremenima najamnine poslovnih prostora, npr. u trgovačkim centrima, ukinule ili svele na minimum minimuma. Samo za potrebe održavanja hladnog pogona, ako i toliko. Privatni iznajmljivači poslovnih prostora su korisnicima prostora razvukli najamninu na razdoblje od idućih godinu dana ili ga smanjili ili oboje. Kinezi su štedljiva nacija pa se čini da je ovdje manji problem s novcem. Režije se plaćaju kao i sve ostalo, online, tako da tu nema problema. Potrošnja je naravno pala, ali će se morati nastaviti da svi ne padnemo u recesiju."

Komentiraj članak

Komentari